Sedžda – jedino padanje koje znači uzdizanje

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Sedžda je sastavnio dio namaza kao najboljeg ibadeta i bez sedžde namaz ne može biti ispravan. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Čovjek je najbliži Allahu kad je na sedždi, stoga mnogo učite dove na sedždi.” (Muslim)

A šta je zapravo sedžda? Sedžda je prizor potpune poniznosti i pokornosti koju čovjek pokazuje i iskazuje prema Stvoritelju, Allahu, dž.š., a ruk’u (pregibanje) je poniznost i skrušenost ljudskog uma pred Stvoriteljem, i on nas uvodi u potpunu skrušenost i poniznost pred Allahom, a to je sedžda.

Sedžda znači spuštanje i stavljanje lica, odnosno čela na zemlju, a da bi čovjek to učinio mora se pomoći rukama, koljenima i stopalima.

Mi na osnovu Kur’ana znamo da sve što je na nebesima i na Zemlji čini sedždu Allahu, pokorava Mu se, milom ili silom, i to je čin kosmičke poniznosti i pokornosti i to potpune pokornosti zakonitostima koje je Allah uspostavio u kosmosu. Milom ili silom znači bez slobodne volje, bez mogućnosti izbora, jer cijeli kosmos se bez pogovora pokorava Allahu.

Međutim, sa čovjekom je nešto drugo, njegova sedžda je povezana sa jednom od najvećih odlika kojom ga je Allah odlikovao, a to je slobodna volja. Volja je ključ čovjekove odgovornosti za djela, a samim tim i ključ nagrade ili kazne, zbog toga što je njegova zemaljska sedžda u svojoj osnovi dobrovoljna. Koja god se sedžda učini silom ona je samo po svojoj formi sedžda, a suštinski je ona lišena istinskog značenje sedžde koje podrazumijeva potpunu i dobrovoljnu pokornost razumom, emocijama i cijelim bićem.

Spominjući zastrašujući prizor na Sudnjem danu, Allah, dž.š., u Kur’anu, veli: ”Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani da licem na tle padnu pa ne budu mogli, oborenih pogleda i sasvim poniženi bit će nevjernici – a bili su pozivani da licem na tle padaju dok su živi i zdravi bili.” (El-Kalem, 42.-43.)

I ovaj ajet nam govori o tome da je sedžda izravno i suštinski povezana sa ljudskom voljom, a ne sa fizičkim pokretima, te samo kada je plod slobodne volje i ubjeđenja, ona je potpuna. Oni koji nisu činili sedždu Allahu na ovome svijetu, oni neće moći učiniti sedždu ni na Ahiretu, jer je sedžda stvar slobodne volje, stvar srca, a njihova srca su odbila činiti sedždu na dunjaluku i bila su daleko od vjere u Allaha.

Dakle, tebi se, čovječe, naređuje: ”Učini sedždu Allahu!”, ali ti to možeš odbiti, i formalno i suštinski, jer ti odlučuješ o tome. Međutim, kada izabereš, pokornost ili nepokornost Stvoritelju, onda se spremi da snosiš posljedice svoga izbora i svoje odluke.

Pravo mjesto sedžde Allahu je na Zemlji, na mjestu njegovog ispita, provjere, mjestu hilafeta i namjesništva njegovog: ”A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’” (El-Bekara, 30.)

Zemlja je mjesto sa kojim je čovjek povezan, na nju je spušten, ne da mu ona bude poniženje i dolina suza, već je spušten zbog uzvišenog cilja – da bude namjesnik na Zemlji. Stoga, čovjekova sedžda, spuštanje čela na zemlju, krije u sebi značenje preuzimanja zadaće kojom ga je Allah obavezao. Sedžda nije sama sebi svrha, sedžda ima svoj duboki smisao i značenje. Čovjekova sedžda na zemlju treba da promijeni oboje na bolje, i čovjeka i Zemlju, odnosno ovaj (dunjalučki) svijet. Čovjeka, u smislu da upotpuni svoju ljudskost, da bude bolji i da se potvrdi kao ličnost (a toga nema bez sedžde i pokornosti Allahu), a Zemlju, odnosno svijet, da bude bolji i pravedniji.

Ova povezanost čovjeka i Zemlje predstavlja suštinu čovjekovog namjesništva na Zemlji i ne postoji druga forma osim sedžde koja bi mogla tako efektno sačuvati uzvišenu nit koja čovjeku pomaže da održi ravnotežu i sklad između njegovog namjesništva, vlasti na Zemlji i poniznosti i pokornosti Allahu, dž.š., Stvoritelju Koji ga je i učinio namjesnikom na Zemlji. Bez ove forme i njenog dubokog značenja, čovjeka bi mogla obmanuti njegova snaga, svekolike mogućnosti i njegovo upravljanje i vladanje Zemljom, i mogao bi zaboraviti da je on zadužen namjesništvom od strane Allaha, dž.š., i da njegove kompetencije nisu apsolutne i neograničene. Sedžda je ta koja održava ravnotežu, kao i svijest, unatoč tome što drži uzde vlasti i namjesništva na Zemlji u svojim rukama, da je čovjek ponizni Allahov rob i da on u svom namjesnikovanju na Zemlji slijedi upute od svoga Gospodara i Njemu se potpuno pokorava.

Kur’ansko kazivanje o Jusufu, a.s., o njegovom snu u kojem je vidio kako mu sedždu čini (naklonost izražava), jedanaest zvijezda, Sunce i Mjesec, u kojem se krije aluzija na njegovo namjesništvo i vlast na Zemlji, te potvrda tog sna u stvarnosti, otkrivaju nam veličanstvenu vezu između sedžde i čovjekove uloge namjesnika na Zemlji. Jusuf, a.s., je potvrdio da nema istinske pravde i prosperiteta na Zemlji bez stalne veze sa Stvoriteljem nebesa i Zemlje i pokornosti Njemu, a namaz, odnosno sedžda je najbolja veza sa Allahom i garancija harmonije i prosperiteta u čovjekovom životu.

O njemu je Allah, dž.š., u Kur’anu objavio: ”I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.” (Jusuf, 54.)

S druge strane, Kur’an navodi primjer onoga ko je također imao vlast na Zemlji, ali nikada svojim čelom nije pao na sedždu Allahu, nije shvatio ravnotežu između njegove uloge namjesnika, vladara na Zemlji, i poniznosti i pokornosti Onome Koji mu je dodijelio tu ulogu. On jeste gradio visoke palače, ali je svim snagama rušio zgradu ljudskosti i istinskih ljudskih vrijednosti, on se zapravo direktno suprotstavio ulozi namjesnika koju je Allah namijenio čovjeku, pa to više nije bilo namjesništvo koje podrazumijeva kultivisanje Zemlje i uspostavu pravde i harmonije u društvu, već oholo uzdizanje na Zemlji. A oholo uzdizanje, i pored snage, moći i izobilja, uvijek je povezano sa sijanjem nereda i zulumom.

O njemu je Allah, dž.š., u Kur’anu rekao: ”Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio.” (El-Kasas, 4.) Zatim: ”A faraon je doista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.” (Junus, 83.)

Stoga, nije čudo što je život savremenog čovjeka u znaku smutnje, nereda, ratova, prolijevanja nedužne ljudske krvi, straha i zuluma, jer, bez obzira na materijalno bogatstvo i tehnološki razvoj, pravog napretka, progresa, sreće, harmonije i pravde nema bez pokornosti Allahu, bez sedžde, jer sedžda je jedino padanje koje znači istinsko uzdizanje.

saff.ba