Šehidi u snu dolaze!

Šehidi u snu dolaze!

(Istinita priča iz romana Inat bosanskog goluba koju mi je ispričao bivši logoraš Šerif Velić, objavljujem je u znak sjećanja na početak stradanja Bošnjaka iz prijedora 31.maj 1992)

Mjeseci juli i august u mom kraju su dva najtoplija mjeseca, kad se temperatura penje iznad 40 stepeni Celzijusovih.

Meteorolozi, kad govore o vremenskoj prognozi, redovito daju i upozorenje stanovništvu da se bez velike potrebe ne izlažu suncu, nego da se drže hlada i da piju tečnosti što više.

Mi, logoraši već dvije hefte nalazimo se na otvorenom od zore do mraka, a poneki put i zanoćimo. Za nas upozorenja meteorologa ne važe, pa bez obzira da li sunce prži ili kiša pada, mi smo tu na ”Pisti”, kako smo je mi logoraši prozvali.

Ima nas oko sedam stotina.

U logoru se nalazimo oko dva mjeseca. Niti smo se kupali, niti brijali. Iznad nas sunce koje nemilosrdno prži, a ispod užareni i grubi asfalt. Hlada nigdje!

Bude ga samo ujutro kad ne treba, jer je asfalt i onako dovoljno hladan, a naša iznemogla tijela drhte od hladnoće.

Noćas smo proveli noć u “restoranu” gdje nas je polovina čučala ili sjedila, a druga polovina stajala. Bilo je tako tijesno, da kad čovjek hoće podići nogu da bi se odmorio, nema je više gdje vratiti, jer je neko već stavio svoju nogu na to mjesto.

Stajali smo cijelu noć nepomično.

Od rane zore molili smo stražare da nas puste na ”Pistu”, što su naposljetku i dozvolili. Jedva smo se dovukli do svojih mjesta, prosto padajući na vlažni i hladni asfalt.

Polumrtvi kao u nekom transu zapadamo u nešto što se možda može nazvati snom. Kad bi se nekim čudom dogodilo da straže nema, čini mi se da bi dugo vremena prošlo dok bi se neko pokrenuo. Većina nas je već prošla nekakva isljeđivanja i malo ko ima da mu nisu ostali tragovi od torture.

Na ”Pisti” smo zato što u svim prostorijama u cijelom kompleksu zgrada “Rudnika željezne rude” Omarska naprosto nejma mjesta. Hangari za teške rudničke mašine, radione, magacini i kancelarije, prepuni su logoraša, zbijenih poput sardina u konzervi.

U pojedinim prostorijama sustanari su im golubovi koji su sa traverzni srali po logorašima, lepetali krilima, i na njih otresali vaške tako da smo se za kratko vrijeme svi zaušljivili.

Tim ljudima nisu dozvolili ni prozore otvarati gdje je to bilo moguće.

Ne znam da li je gore nama ili njima. Na “Pisti” imamo barem svježi zrak, ali smo zato bili izloženi direktno pogledima stražara i prvi smo na udaru. Iznenada pade komanda: – U vrstu!

Mi smo znali šta to znači, jer smo to i od ranije radili.

Četnici bi nas natjerali da legnemo potrbuške poredani u redove sa raširenim nogama. Logoraši iz slijedećeg reda morali su staviti glave među noge onima ispred sebe i tako sve do posljednjega.

Nije se smjelo gledati u stranu, nego samo u asfalt.

Ako bi neko pogledao, pa ga stražar primjeti, gazio bi preko ostalih i tukao ” krivca” ili čizmama ili kundakom puške u glavu i po plećima. Razlog što smo morali ležati u takvom položaju je što od ranog jutra pristižu novi logoraši, mještani Hambarina, Rizvanovića, Čarakova i drugih naselja zapadno od Prijedora.

Takozvano ”Brdo”.

I pored svih opasnosti, mnogi od nas, koji smo bili u poziciji, gledali smo šta se događa.

Zarobljenike su dovezli autobusima.

Već su bili pretučeni da su jedva stajali na nogama, a još su na putu do ”Bjele kuće” morali proći kroz četnički špalir.

Tukli su ih sa obje strane, svim i svačim.

Puškama, bejzbol palicama, električnim kablovima raznih profila, rukama i nogama.

Ljudi su bauljali, posrtali, a mnogi su od udaraca i padali.

Onda bi na te jadnike četnici još žešće navalili po četiri i više odjednom.

Bilo ih je koji su malaksali i ostali ležati na betonu, ali su nailazili sljedeći logoraši gazeći i saplićući se o njih.

”Bijela kuća” služila je nekad za odmor radnika u kratkim pauzama. Sada je pretvorena u jedno od najgorih mučilišta u logoru. Naveče, četnici bi je praznili ubijajući logoraše na razne načine, a pred zoru logoraši bi sakupljali beživotna tijela, tovarili na kamionet dvotonac, a četnici bi ih odvozili van kruga.

Već tada smo naslućivali da ih odvoze u Kevljane, muslimansko selo oko šest kilmetara udaljeno od Omarske.

To je bio uzrok da je u ”Bijeloj kući” bilo mjesta.

Kada se sve konačno smirilo, nama su dozvolili da sjednemo. Potrbuške smo ležali oko četiri sata. Jedva smo pokrenuli utrnule udove.

Pokušavali smo zauzeti mjesta gdje je ko ranije sjedio. Iza nas ostale su lokve znoja koje je vreli asfalt brzo upijao. Sjedili smo i šutjeli, zaokupljeni svako svojim mislima. Ja sam gledao jato golubova na krovu upravne zgrade.

Sve druge ptice : vrapci, svrake i ostala divljač su se naprosto razbježali jer ih je rastjerala pucnjava, ali golubovi nisu pobjegli.

Njih četnici nisu mogli otjerati svojom drekom i pucnjavom.

Gađati golubove, to im je bila omiljena zabava. Kad bi kojeg pogodili, i golubije mrtvo tijelo se skotrljalo niz strmi krov, četnici bi to vriskom proslavili čestitajući uspješnom strijelcu. Nakon svakog pucnja, digli bi se u zrak, vijali se neko vrijeme okolo, a onda opet sletjeli.

Tako su se naduravali sa četnicima dok četnicima zabava ne bi dosadila. Navijao sam za golubove i divio se njihovoj hrabrosti i odlučnosti.

Upornost je bila njihovo jedino oružje.

Bošnjaci imaju mnogo sličnosti sa ovim bezazlenim stvorenjima.

Tiho sam romorio sebi u njedra, od njih se zaista ima šta naučiti. Zavolio sam golubove kao svoju familiju. Nije ništa čudno da sam ih tako doživljavao, jer je moja cijela porodica bila po logorima u okolini Prijedora i svaki od nas je mogao u svakom trenutku postati meta ovim ubicama, kao oni. To nam nije prvi put. Mnogo puta dosad smo ovako stajali u redu da nas isti neprijatelji tamane, a suprostavljali smo mu se, samo inatom bosnaskog goluba!

Golubovi, halalite ako sam vam kad u životu zulum učinio.

Neki su vidjeli da je stiglo vozilo sa hranom, i glas o tome brzo se proširio među stanovnicima ”Piste”.

Stanje se koliko toliko normaliziralo, pa su nam dozvolili da sa plastičnim kanisterima odemo i do vode, koja je od nas bila udaljena samo nekoliko koraka. Korita i česme bile su ispred ”Mujine sobe.” Tako smo je zvali jer su četnici nekom Muji naredili da bude sobni starješina u toj prostoriji.

Ne znam šta se sa Mujom dogodilo, da li je preživio ili nije, ali naziv je ostao.

U njoj je boravilo više od pet stotina logoraša. Za vrijeme mog boravka u toj prostoriji, sobni starješina je bio Miralem B., zvani Lala, koji je bio vema revnostan u izvršavanju četnčkih naredbi i mnogo je zlostavljao logoraše, čak i lično tukao.

Na ”Pisti” prvi susjed od mene je bio udaljen toliko, koliko je bilo potrebno da smjestimo naša mršava tjela. Ime mu je bilo Sabahudin.

Mlad.

Još ni vojske služio nije. Kaže, trebao sam ići, ali kad se u Sloveniji zakuhalo, moji su mi preporučili da ne idem i nisam ni otišao. Iako smo znali kako je kome ime, zvali smo se ”komšo”.

Naša mjesta smatrali smo našim kućama.

U kući nije bilo ničega. Sve što smo imali je ono malo odjeće koja se već počela raspadati. Mjesta su nam bila na rubnoj poziciji grupe. Sabahudin je to koristio da komunicira sa stražarima. Oslovljavao ih je riječju “vodniče” bez onoga “druže”, što je njima očigledno godilo.

I ovoga puta smo profitirali jer je dobio dozvolu da napuni kanister.

Meni prvom je dao da pijem, a onda je kanister otišao od ruke do ruke i tečnost koja život znači brzo je bila ispijena.

Pili smo zagađenu vodu.

To je ustvari industrijska voda, a četnici su u nju dodatno, iz čiste zlobe, sipali naftu , ali mi druge vode nismo imali. Oni su pili flaširanu vodu ili pivo. O tome šta nas je od jutros snašlo nismo pričali, jer to nam i nije bio prvi put da tako potrbuške ležimo i po deset sati.

”Pista” na kojoj smo provodili dane bila je ustvari prostor između hale za remont dempera sa jedne strane, i restorana i upravne zgrade sa druge strane, veličine otprilike pedeset sa pedeset metara. Omeđena je pravougaonim betonskim vaznama u kojima se nekad gajilo cvijeće.

Sada su bile prazne.

Ostala je samo zemlja iz koje je virila pokoja travka. Na južnoj strani u pravcu ”Bjele kuće ” stajalo je oklopno vozilo plave boje. Na kupoli bio je postavljen ”PAM”.

Policija iz Banje Luke. Došli da daju podršku braći Srbima Podkozarja. Pored vozila u zemlju su pobodene bagremove grane da bi im pravile hlad, a i stol je bio tu, pun raznih napitaka, što je mamilo poglede nas logoraša.

Nad restoranom je ravna betonska ploča na kojoj je postavljen mirtaljez ”osamdesetčetvorka”, postavljena na nogare. Nismo mogli da ne gledamo u tamni otvor cijevi koja je prijeteći bila uprta u pravcu ”Piste”. Redenik s mecima slobodno je padao na ploču, a meci su se presijavali na suncu.

Ulaz u restoran nalazio se otprilike na sredini, a ista ta vrata vodila su na sprat iznad restorana. Tu su i kancelarije koje su djelimično služile za smještaj žena, logorašica, a većim djelom kao prostorije, gdje su svakim radnim danom dolazili ”inspektori” iz Prijedora.

Stizali su oko osam sati ujutro.

Uredno obučeni, glatko izbrijani, sa aktovkama u rukama. Kao da se radi o najobičnijem poslu. A odlučivali su o životu i smrti nas logoraša. Bilo ih je od deset do petnaest.

Privodili su im logoraše na ispitivanje.

U kancelarijama su sjedili dva do tri ”inspektora” i tukli logoraše ako im odgovori na postavljena pitanja ne bi bili po volji. Na hodniku prije stepenica sjedila je grupa stražara. Imali su svoje znakove, ako bi ”inspektor” izašao za logorašem na hodnik, mirno su nastavili sjediti, ali ako bi logoraš izišao sam, skakali bi na njega kao bijesni psi, i tada jadnik nije imao šanse sići normalno niz stepenice.

Obično bi ga srušili na vrhu, a onda ga kotrljali i za njim bacali stolice i druge predmete.

Na jelo, obično smo prvi išli mi sa ”Piste”. Hrane nije bilo svaki dan. I kad ne bi jeli, niko nije pitao zašto je nema. Kruh od sedamsto grama sjekao se na osam parčadi sa nešto malo nekakve nedefinisane čorbe za što smo dobijali minut vremena da pojedemo. Ponekad smo mogli sjediti i posmatrati ostale logoraše kako trčećim korakom ulaze i izlaze iz restorana. Tako je bilo i danas.

Išli smo u grupama po trideset.

Ako bi neko nekoga prepoznao, samo bi napravili kontakt očima i to bi bilo sve, pa taman da je otac ili naj bliža rodbina u pitanju. I to je bilo dobro.

Makar se znalo da su još među živima.

Restoran je nekad služio za objede radnicima i imao je toliko mjesta da je istovremeno moglo jesti oko trideset ljudi. Otuda te grupe od trideset logoraša. Ali nas je u logoru bilo više od dvije i po hiljade i zato smo dobijali samo minut/dva da bismo pojeli svoj obrok.

Često je hrana bila vrela, a ljudima bilo žao da nešto ostane u tanjiru pa su je pili i pržili jezike i usta. Četnici bi se dernjali i vikali.

”…o vas Alija. Ni on vas neće, ‘odate po srpskoj zemlji, pijete srpsku vodu, srpski zrak udišete…”

Pri izlazu često su formirali špalire, pločice polijevali vodom i postavljali prepreke kao što su klupe, stolice i slično. Na izlazu bi dizali poklopac od kanalizacije nadajući se da će neko unutra upasti.

Nikad se nije znalo šta će se slijedećeg momenta dogoditi. Istini za volju, bilo je dana kad smo mogli laganim korakom doći do restorana, mirno pojesti svoj obrok i vratiti se natrag bez maltretiranja. Tad smo se osjećali sretnima.

Danas nije bilo špalira, ali smo morali brzo jesti. Možda je smjena bila već umorna od dočeka koji su pripremili logorašima sa ”Brda”.

Možda su poželjeli da se malo odmore od teška posla.

Sabahudin je imao običaj i od ono malo kruha ostaviti komadić, pa bi kad bi se na ”Pistu” vratili lagano jeo. Sjeo je na ivicu betonske vaze i grickao svoj komadić kruha. U tom momentu pored Sabahudina je naišao stražar, pogledao ga i rekao: ”Prijatno”

– Bujrum, odgovori ovaj!

Naglo je zastao, i onda iz sveg glasa dreknuo.

– Štaaa! Jel ‘ da ti ja to jedem, majku ti balijsku!

Iz okreta je zmahnuo nogom, pogodio Sabahudina u prsa strašnim udarcem.

– Ti da meni kažeš bujrum!

Nastavio je da ga udara. Tad su pritrčali i ostali koji su bili u blizini i pridružili se ne pitajući ništa. Sabahudina sam čuo da je samo uspio izgovoriti…

– Nemoj Zoka brate!

– Nisam ti ja nikakav brat, majku ti balijsku!

Tukli su ga puškama, skakali nogama po njemu, a mi smo samo nijemo posmatrali, nas sedam stotina logoraša. Sedam stotina svjedoka!

Kada su prestali, Sabahudinovo tjelo podrhtavalo je još pet, šest sekundi, a onda se smirilo. Iz usta, ušiju, i nosa tekla je crna krv.

Zoran je zadihano stajao pored mrtvog Sabahudina i kao u transu ponavljao:

– On meni da kaže bujrum.

Okrenuo se i upro prstom u dvojicu logoraša.

– Ti i ti, nosite mrcinu da ne smrdi vojka!

Logoraši su prišli, prihvatili tjelo za ruke i noge, a onda je Zoka ponovo dreknuo.

– Ne takooo! Za noge uzmite,`ajvaniii!

Uzeli su ga za noge i počeli vući. Zoran je išao pred njima. Ja sam kao okamenjen gledao šta se sa mojim komšom događa. Vukli su ga dok mu se glava klatila i odskakala.Tada se dogodilo nešto što neću zaboraviti, pa kad bih živio hiljadu godina.

Iz usta mu je ispao zalogaj kruha kojeg nije uspio pojesti.

Dok su ga vukli košulja mu se podvrnula, a gola leđa odnosio je grubi asfalt. Tako je otišao moj prvi komšija, Sabahudin.

Kad su sa njim zamaknuli iza restorana, od njega je ostao samo kanister i zalogaj krvavog kruha na asfaltu.

Gledao sam u taj zalogaj i beskrajno želio da ga sklonim ukraj, da se ne gazi, ali nisam imao hrabrosti da to učinim.

Tada su iz restorana natrčali logoraši koji su upravo završili sa obrokom, i kad su prošli zalogaja više nije bilo.

O Sabahudinu sam danima razmišljao.

Zar zbog jednog običnog bujrum da mu katili život uzmu?

Moj Allahu, šta ti je čovjek? Sad jesi, sad nisi.

Kao ledenica.

I evo, upravo kad naumih da progovorim, među prvima javi mi se moj komšo sa ”Piste”, Sabahudin.

– Esselamu alejkum komšo.

– Ve alejkumusselam. Baš nek’ si došao. Bujrum brate moj. Kako si?

– Dobro elhamdu lillahi. Ja evo navratio da te zamolim da u toj tvojoj knjizi progovoriš o meni i mom halu. Ja ću tebi kazivati, a ti piši. Nismo se mi do logora poznavali, ali na ”Pisti” kod tebe sam došao zato što sam vidio da si nekako saburli i da strpljivo podnosiš sve nevolje.

Bio sam ja u dvadeset petici kad su tebe polumrtvog ubacili na vrata. Napravio si korak, dva i pao. Tri dana si ječao i ležao, a onda su došli da te ponovo vode na ispit. Nisi se mogao ni pokrenuti. Stavili smo te na ćebe i iznijeli na hodnik. Više se nisi vratio. Mislio sam da si umro.

Pričao sam ti već dosta o sebi i svojima, ali o Zoranu nisam, mnogo. Mi smo se poznavali, i od njega se tome nisam nadao. Odrasli smo zajedno.

Više smo kruha pojeli zajedno nego ponaosob. Ja sam iz Kozarca. Obojica smo imali kuće blizu crkve. Samo nas je jedna ulica djelila.

Nas je bilo troje u kući.

Majka Zumra, sestra Zehra i ja. Babo je umro kad sam imao devet godina, a Zehra osam. Majka je nasljedila babinu penziju koja nije bila velika. Živjelo se skromno, ali se opet nismo patili. Puno sam volio svoju sestru Zehru. Majka je uvjek gledala da udovolji nama, a njoj kako bude.

U Kozarcu sam završio osam razreda škole, a onda bravarski zanat u Prijedoru. Po završetku zanata nisam mogao dobiti posla, pa sam bio na birou.

Volio sam igrati fudbal.

Ja i moje društvo imali smo svoju ekipu, i najviše slobodnog vremena provodili smo na igralištu.

I Zoran je imao svoju ekipu. Često smo igrali jedni protiv drugih, ali nikad nismo pravili mješovite ekipe. On je igrao kao navalni, a ja u odbrani. Kada bi faulirali jedan drugoga, nismo se puno ljutili, jer je sve bilo u granicama korektnog.

Često smo išli u kino, gledali filmove, a onda danima komentarisali. Kol’ko smo samo puta išli na Kozaru skupa. Jednom je Zoka uganuo nogu. Jedva sam ga kući donio.

Zoranovi roditelji su bili dosta prijateljski raspoloženi prema meni.

Volio sam jesti palačinke što bi ih Zoranova majka spremala. Kod naše kuće redovno smo jeli bajramsku baklavu, a posebno je volio burek u gužve kad bi ga moja majka spremila.

A on tako.

Diže ruku na mene, i pogazi sve plemenito i lijepo što smo skupa u životu proživjeli. Kad su četnici na Kozarac navalili, mislio sam da se meni i mojima ne može ništa dogoditi. Kontam, nismo nikome ništa krivi. Kako sam samo naivan bio.

Odem ja i njemu.

Pitam ga, zašto me ubi?

Dođem mu i u snu i na javi. Ne dam mu mira. Davim ga pitanjima…Ako si me ubio zarad otadžbine ili u ime krsta, pa zar se može svoju sreću na tuđoj nesreći graditi!? Šuti zlotvor, ali vidim da mu nije lahko. Mislio je da će vojvoda postati, a nije.

Eto, ja sam možda malo oduljio. Znam da si već umoran, jer ponoć je odavno prošla. Halali, i poselami moju majku Zumru, i sestru Zehru.

Allahimanet komšo!”

/Inat bosanskog goluba, Muhamed Mahmutovic/