Šejh Alaudin El-Džemali – muftija koji se bojao Allaha, a ne sultana
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vremenu u kojem se muslimani svakodnevno suočavaju sa učenjacima, alimima, državnim muftijama i smrtonosnim posljedicama njihovih fetvi i mišljenja u kojima se ne drže slova Kur’ana i sunneta, niti se boje Allaha, već strahuju od zemaljskih vladara, strahuju da ne izgube svoje pozicije i da ne ostanu bez hedija i skupocjenih darova. U vremenu u kojem se gušimo od pogrešnih fetvi, optimizam nam vraćaju veličanstveni primjeri i stavovi islamskih učenjaka, koje je sačuvala islamska povijest, koji su od samog početka shvatili prirodu svoje misije i svoje pozicije, pa su postali simboli odbrane istine, naređivanja dobra a odvračanja od zla i pred najvećim silnicima i tiranima.
Poznati osmanski sultan Selim I, bio je rođeni vojnik i vrlo ratoboran čovjek. Ta sklonost ratništvu učinila ga je vrlo grubim i nepristupačnim u komunikaciji sa ljudima, okrutnim u kažnjavanju i strogim u donošenju odluka. Bio je brz u prolijevanju krvi, posebno ako se radilo o državnim službenicima, ministrima, povjerenicima i drugim činovnicima. Toliko je bio okrutan da su ljudi, kada bi željeli nekog proklinjati, govorili: ”Dabogda bio ministar kod sultana Selima I!”
Šejh Alaudin El-Džemali bio je jedan od najpoznatijih islamskih učenjaka i pravnika u Osmanskoj državi. Obnašao je različite važne funkcije u državi u vrijeme sultana Bajazida II, oca sultana Selima I. Bio je oličenje čestitosti i većinu svoga vremena provodio je u učenju Kur’ana, iščitavanju islamske literature, ibadetu, pisanju odgovora i izdavanju fetvi ili pravnih decizija. Spominje se da se, zbog svoje bogobojaznosti, prilikom davanja odgovora i fetvi po određenim pitanjima, zaključavao u svoju kuću tako da su mu ljudi morali kroz prozor jedne sobe ubacivati papir sa pitanjima, na koja bi onda on pisao odgovore i fetve, a da ne vidi čovjeka koji je postavio pitanje, bojeći se da ga stanje dotične osobe ne bi navelo da napiše pogrešan odgovor ili izda pogrešnu fetvu.
Osim toga, šejh Alaudin je govorio i branio istinu i pravdu u svakoj situaciji i u tom pogledu nije se bojao ni sultana niti njegovih vezira.
Jedne prilike je sultan Selim I uočio propuste kod službenika koji su brinuli o državnom trezoru, pa je naredio da se službenici po kratkom postupku pobiju, a bilo ih je 150. Kada je to čuo šejh Alaudin, u to vrijeme je bio vrhovni muftija u Osmanskoj carevini, požurio je do sultana Selima I. Čim je ušao kod njega, nakon što je nazvao selam, odmah mu je rekao: ”Zadača učenjaka koji su zaduženi za fetve jeste da čuvaju Ahiret svoga sultana. Ja sam čuo da si ti izdao naredbu o ubistvo sto i pedeset službenika i došao sam da ti kažem da to što si uradio, sa stanovišta Šerijata, nije dozvoljeno.”
Sultan Selim I zaprepastio se takvim šejhovim nastupom, obuzela ga je srdžba i bijes poslije koje je uglavnom letjela glava s ramena onome koje izazvao tu srdžbu. Međutim, ovaj put nije bilo tako. Sultan Selim I se, u naletu bijesa, samo izderao na šejha Alaudina, rekavši mu: ”Ne petljaj se u poslove sultana! To nije tvoja nadležnost!” Da je nakon toga vrhovni muftija ušutio, niko mu ne bi mogao prigovoriti da nije obavio svoj zadatak i da nije rekao istinu sultanu u lice, a sultanovo je hoće li poslušat ili neće.
Međutim, istinski alim, koji živi po onome što zna i koji zna vrijednost islamskog znanja i odgovornost funkcije koju obavlja, nije šutio, već je, bez imalo straha, rekao sultanu Selimu I: ”Ja se ne petljam u tvoju vlast, već u stvari koje su vezane za tvoj Ahiret i znaj da je to moja dužnost. Ako oprostiš tim ljudima, bićeš spašen, a ako im ne oprostiš, čeka te strašna kazna kod Allaha dž.š.” U tom trenutku nestalo je srdžbe kod sultana Selima I, nju je zamijenila razboritost i poniznost pred riječima istine koje su ga podsjetile na susret sa Allahom. Poslušao je šejha Alaudina El-Džemalija, oprostio je svim službenicima i sviju ih ponovo vratio na posao i pozicije koje su obnašali.
Izvor: www.islammemo.cc
