Selim se. Svi gledaju, a niko da mi pomogne

“Čovjeku i poslije njegove smrti teče nagrada od njegovih djela i dobročinstava: od znanja koje je širio i kojem je druge poučavao, od dobrog potomka kojeg je ostavio iza sebe, od mushafa koji je predao u nasljedstvo, od džamije koju je sagradio, od konačišta za putnike namjernike koje je sagradio, od kanala za navodnjavanje koji je prokopao, od sadake koju je izdvojio iz svoje imovine dok je bio zdrav i živ – sve to stiže do njega i poslije njegove smrti.” (Hadis bilježi Ibn Madže u svom Sunenu, hadis prenosi Ebu Hurejre r.a.)

Piše: Senija Braković

kaburŽivio je čovjek u ovoj klimavoj kućici zvanoj Dunjaluk. Rodila ga jedna od zemlje, koja se tamo već davno vratila. Živjeo je na toj zemlji i hranio se blagodatima Onoga Koji ga je poslao tu. Koliko je čega na svoje breme natovario ni on sam više ne zna. Ali krenuo je. Pozvali ga. Vode ga. Ostala zemlja u obliku tijela kao gromada. Leži nepomično. Beživotno. Skupila se velika grupa ljudi, a samo četvorica prihvatila ponijeti. Niko neće da zamijeni. Pa zar misle da će sutra njih imati ko nositi. Ide grupa velika, a na čelu beživotni grumen zemlje smješten u tabutu. Prekriven zelenim prekrivačem. Ko zna sa čime će se susresti kada seoni svi raziđu. Ali nikoga od onih koji idu iza njega nije briga za to. Nisu oni na tom mjestu pa i ne razmišljaju da upućuju dove da Allah olakša ispit njihovome, do jučer, saputniku. Zapričali se oni oko kredita, oko hajvana, oko djece i starih dana. Brine njih ono što neće na ovakav dan ponijeti sa sobom. Što je dunjalučo na njemu i ostaje.

Stigli do kabura. Imam predvodio dženazu, uputio par riječi pouke ne bi li se ko osvijestio. Ali jok. Čim krenuše da spuste merhuma u njegovu novu kućicu svi se pođoše izmicati. Kao da ih je nešto prepalo. Lakše je njima gledati sa strane, nego prihvatit se pomoći. Koju lopatu zemlje zgrnuti na kabur. Rukama grumen makar baciti. Pomoći koliko je u mogućnosti. Ali kako će kada ga baš u tom trenutku zove šef. Ne smije da se ne javi. A ne razmišlja o tome šta ako ga baš u tom trenutku pozve Šef svih šefova. Kako će se onda javiti.

Kako je samo ružno pogledati da je na stotine duša došlo da isprati jednu, a stoje skrštenih ruku, ili su zapalili lulu pa se raspričali. Još gore od svega, čuli za dženazu pa čekaju kod mezara dok „ovi u džamiji“ klanjaju podne/ikindiju. Ne mogu oni hodati. Daleko im od džamije do mezara doći. Klanjat će oni, hajde vala baš moraju u džemat. Kad vide koje sve otišaou džamiju i ne ide im se. Pa nemojte. Kad vidite koje sve otišao u džennet nećete tako govoriti.

Nemojmo biti sebični. Pomozimo našem saputniku, bratu/sestri, da se preseli u bolju i ljepšu kućicu, na što lakši način. Dovimo i molimo Uzvišenog da olakša, da kabur učini svijetlim i prostranim, da lahko polože ispit kaburski. Da na Dan Suđenja bude im rečeno: „pa uđi među robove Moje, uđi u džennet Moj!“ (El Fedžr 29,30). Dovom nikada nećemo pogriješiti. Činimo dobro i sebi i umrlome.

Molim Uvišenog da nas uputi stazama Pravog puta, olakša nam život na ovome i Budućem svijetu. Da nas svrsta među svoje vijerne robove. Da nas, inšallah, sve sastavi u baštama džennetskim. Amin

islam-iman.com