Selman el-Auda: Kako se Poslanik, s.a.v.s., približavao Allahu, s.v.t.

Plemeniti ashab Džundub b. Sufjan, r.a., je ispričao: Allahov Poslanik, s.a.v.s., se jednom razbolio, pa nije ustajao dva-tri dana. Tada je došla neka žena i kazala: ‘Muhammede, nadam se da te je tvoj šejtan ostavio. Nisam ga vidjela dva dana u tvojoj blizini. Nakon toga je Uzvišeni Allah objavio:Tako mi jutra, i noći kada se utiša, Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo. Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi sigurno dati pa ćeš zadovoljan biti. (ed-Duha, 1-5)[1]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., se u svim okolnostima i životnim poteškoćama pomagao noćnim namazom. Ne postoji ništa što je veličanstvenije od tihog razgovaranja sa Gospodarom! Ono iz srca odnosi boli, jer je to srce vezano za Allaha. A srca vezana za Allaha ne poznaju očaj, tugu i dosadu.

Svi životni problemi i gorčine postaju prijatniji i bolji onda kada je srce vezano za Uzvišenog Allaha. Ovdje ne mislim samo na noćni namaz, ovdje mislim na vezu čovjekovog srca sa Uzvišenim Gospodarom, makar se radilo i o obaveznim namazima. Kada čovjek učini sedždu svojim tijelom, sa njim sedždu čini i njegovo srce, koje tiho doziva Allaha. Takav čovjek ne završava svoj namaz prije nego očisti svoje srce i obnovi njegovu odlučnost. Allah je njegova pomoć i podrška na ovom dugom putu kojim je krenuo, sve dok ne počne uživati u životu i prevazilaziti poteškoće. Nije ništa čudno što je Uzvišeni Allah na početku misije naredio Svome Poslaniku, s.a.v.s: O ti umotani, probdij noć, osim malog dijela.(el-Muzemmil, 1-2). Također mu je kazao: O ti pokriveni, ustani i opominji, i Gospodara svoga veličaj, i haljine svoje očisti, i kumira se kloni, i ne prigovaraj držeći da je mnogo, i radi Gospodara svoga trpi. (el-Muddesir, 1-7)

Ovo ne znači da mi govorimo o nekoj imaginarnoj slici, mi govorimo o nadnaravnosti zakonodavstva u islamu. Također, ne govorimo o visokim stupnjevima koji su prevazišli stupnjeve meleka, to su stupnjevi prethodnika i iskrenih. Govorimo o lahkim, jednostavnim stupnjevima koje može dostići svaki vjernik; da njegovo srce bude vezano za Allaha u svakoj krizi. Sjetimo se primjera čovjeka koji je došao kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekao: Allahov Poslaniče, islamske obaveze su mi se umnožile, pa mi kaži ono na čemu da ustrajem.Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: Neka ti jezik vazda bude mokar od zikrullaha.[2]

Zikrullah, spominjanje i veličanje Allaha ne obavezuje čovjeka brojnim stvarima, ne traži od njega da stoji na nogama, kao u namazu, da je čist ili pod abdestom. Kako je samo lahko govoriti subhanallah, elhamdulillah, la ilahe illallah, Allahu ekber.

Ova žena je došla kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nakon što je primijetila da se njegov glas u ibadetu ne čuje, pa mu je rekla: Nadam se da te je tvoj šejtan ostavio. Ona je samo ponavljala ono što je čula od mušrika da govore, da Poslaniku, s.a.v.s., dolazi objava od šejtana. Uzvišeni Allah mu je zbog toga objavio ovu veličanstvenu suru, koja započinje zakletvom, zakletvom koju je Uzvišeni Allah izrekao iznad sedam nebesa: Tako mi jutra, i noći kada se utiša.

Povezivanje zakletve jutrom i noći kada se utiša je zapravo zakletva kosmosom i životom. Zakletva noću i danju u općem smislu i ovo dvoje obuhvataju dobro i zlo. Ovo sliči Allahovom zaklinjanju vremenu, koje u sebi obuhvata ljudska djela. Ali ova zakletva nosi još jedno, suptilnije značenje. Uzvišeni Allah se kune noću kada se utiša, jer je Poslanik, s.a.v.s., posebnu slast nalazio u ibadetu, dovi i predanosti Uzvišenom Allahu na noćnom namazu, a kada bi svanuo dan, jutrom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi klanjao duha-namaz, kao što je poznato. Ovdje, također, postoji jedna bitna i lijepa napomena. Kada čovjek propusti noćni namaz, to može nadomjestiti duha-namazom. Imam Muslim u svome Sahihu bilježi predaju u kojoj stoji da bi Poslanik, s.a.v.s., kada bi ga san savladao ili bio bolestan, ujutru klanjao dvanaest rekata.[3]

Poslanik, s.a.v.s., je noćni namaz klanjao dva po dva rekata, predajući selam nakon svakog drugog rekata, a kada bi mu prošao vitr-namaz nadoknadio bi ga ujutru. Ebu Davud i drugi prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: Ko prespava vitr ili ga zaboravi, neka ga klanja kada se sjeti.[4]

Allahovo zaklinjanje jutrom i noći kad utiša, a glagol sedža, preveden kao utiša znači kad prekrije kosmos svojom tamom, pojašnjava nam značaj i vrijednost ovog vremena. Uzvišeni, zatim, kaže: Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo. (ed-Duha, 3). Ova žena je kazala: Muhammede, tvoj šejtan te je izgleda napustio. A Uzvišeni je objavom odgovorio: Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznu. (ed-Duha, 3). Tvoj Gospodar te nije ostavio, nije te napustio, niti omrznuo. Uzvišeni ovdje ne kaže niti te omrznuo, već ni omrznuo, čime se želi ukazati na šire značenje ovih riječi. Uzvišeni Allah nije omrznuo Poslanika, ashabe, njegovu misiju i poziv, niti je omrznuo njegova djela i postupke.

Uzvišeni kaže: Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta. Odnosno, Uzvišeni Allah ti je dao i na ovom svijetu. Po prirodi stvari, radosna vijest jeste da je Uzvišeni Allah obradovao Svoga Poslanika time što ga nije ostavio niti napustio. Ovo možemo razumjeti u potpunom značenju da će ga Uzvišeni Allah voljeti, a Allahova ljubav prema čovjeku je ključ svakog dobra. Kada Uzvišeni Allah zavoli nekog roba, onda za njega nema straha, nema bojazni niti propasti niti na dunjaluku niti na Ahiretu. Plod Allahove ljubavi prema čovjeku jeste da taj čovjek živi u čistoti, dobroti, sreći i zadovoljstvu, koliko god teške okolnosti bile.

Sreću ne donosi ukusna hrana i ugodno piće, odjeća i san, iako ove stvari doprinose, dijelom, već je ishodište sreće srce. Kada vrelo sreće provrije u čovjekovom srcu, onda je sposoban kao sreću okusiti sve nabrojano i povećati je. Ukoliko mu ove stvari budu uskraćene, on će i dalje osjećati sreću, sreću sa jednostavnim stvarima koje posjeduje. Uzvišeni Allah potvrđuje ovo i apostrofira u riječima: Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta. Odnosno, pošto ti je Uzvišeni Allah na ovome svijetu dao sve ove oblike uživanja i radosti, kao i sreće za koju možemo, sa punim uvjerenjem, kazati da na Zemlji, od njena stvaranja nije bilo sretnijeg stvorenja od Muhammeda, s.a.v.s., zbog onoga što je Allah usadio u njegovo srce. I pored svih tih blagodati, Uzvišeni kaže: Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta. Ono što ti je Allah pripremio na Ahiretu je šire i mnogobrojnije. Na ovome svijetu si dobio dobro, ali na budućem ćeš dobiti znatno bolje dobro, veće počasti i veličanstvenije darivanje: A Gospodar tvoj će tebi dati, pa ćeš zadovoljan biti (ed-Duha, 6) – odnosno, bit ćeš zadovoljan na Ahiretu.

Pogledajte ove riječi: Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta – bit ćeš zadovoljan Allahom, svojim Gospodarom i Njegovim darivanjem. Poslanik, s.a.v.s., je uvijek bio zadovoljan, čak i kada je napadnut u Taifu, i kada je izgovorio poznatu, taifsku dovu, koju bilježe mnogi autori sira: A ako Ti nisi na mene srdit, onda ne marim, Tvoja briga za mene je prevelika.[5] Uprkos tome, pogledajte kako mu se Uzvišeni Allah obraća i kako mu govori: I Gospodar tvoj će tebi dati, pa ćeš zadovoljan biti. Uzvišeni će ti, i nakon ovog darivanja, još više dati, a najveći oblik darivanja na dunjaluku i Ahiretu jeste potpuno zadovoljstvo Uzvišenim Gospodarom.

U ovoj suri, Uzvišeni Allah podsjeća Svoga Vjerovjesnika na prijašnje vidove darivanja, pa kaže: Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio (ed-Duha, 6). Poslaniku, s.a.v.s., su umrla oba roditelja. Nakon toga ga je uzeo njegov amidža Ebu Talib i djed Abdulmutalib. Iako su ga njih dvojica čuvali i pazili, pravu zaštitu je imao od Uzvišenog Allaha, koji mu je potčinio druge i čuvao ga na tom mjestu.

Zatim mu spominje blagodat upute: …i za pravu vjeru nisi znao, pa te je On uputio (ed-Duha, 7). Poslanik, s.a.v.s., nije znao način kako ispovjedati pravu vjeru, a tragao je za pravom i ispravnom vjerom, pa ga je Allah uputio, kao što kaže: …i nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo (eš-Šura, 52).

Uzvišeni, onda, veli: …i siromah si bio, pa te je On imućnim učinio (ed-Duha, 8). Poslanik, s.a.v.s., je bio siromašan, umro je, a iza sebe nije ostavio ništa, nije ostavio ni zlatnike ni srebrenjake, ni nekretnine ni posjede. Ostavio je samo znanje koje je za ljude najvrednija roba. I pored toga, Uzvišeni mu se obraća: …i siromah si bio, pa te je On imućnim učinio. Imućnost i bogatstvo je bogatstvo i zadovoljstvo srca i duše. Ovdje postoji i drugo značenje, a to je obogaćenje cijelog ummeta, kao što kaže Poslanik, s.a.v.s.: Dok sam spavao, donešeni su mi ključevi zemaljskih riznica i stavljeni u moje ruke. Ebu Hurejre, r.a., je kasnije govorio:Poslanik, s.a.v.s., je preselio, a vi koristite te riznice.[6]

Ako danas, stotinama godina, pa i više od hiljadu godina, nakon objavljivanja ovog ajeta pogledamo, vidjet ćemo da većina bogatstava i svjetskih rezervi se nalazi u islamskom svijetu. Ovo je dio bogatstva i dobrote, ovo je dio božanskog obećanja, ovo je način kako Uzvišeni Allah čuva ovaj ummet. Ove ogromne sposobnosti i kapaciteti islamskog svijeta doprinose povećanju njegovog prisustva, refleksija i utjecaja uprkos ekonomskom i političkom nazadovanju u kojem se nalaze svi krajevi islamskog svijeta. Uprkos tome, Uzvišeni Allah je dozvolio da ovaj ummet posjeduje taj značaj.

Uzvišeni Allah podsjeća Svoga vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s, na sve ove blagodati i darove koje je dao njemu lično i njegovom ummetu. Uzvišeni mu potvrđuje i to da će mu sačuvati ono što je dao, a da će mu na Ahiretu dati mnogo više nego što je posjedovao na dunjaluku. I zbog toga kaže: Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni i o blagodatima Gospodara svoga kazuj (ed-Duha, 9-11)

Zbog ovih blagodati i darova, ti trebaš biti zahvalan i odgovoriti na taj način što ćeš brinuti o siromašnima, jetimima i ugroženima, nemoj ih ucviliti jer su oni slabi i nemoćni. Nastoj da svoju zaštitu, brigu i pažnju pokloniš onima koji su te brige, zaštite i pažnje lišeni. Prema onima koji nemaju nikoga ko će im se blago obratiti i da tvoje zauzimanje bude za te siromašne i slabašne.

A na prosjaka ne podvikni – onaj kome nešto treba i koji traži, nemoj podviknuti na njega, nemoj galamiti i podizati glas. Ako nešto budeš imao, daj mu i zadovolji njegovu potrebu, a ako ne budeš imao, onda bar nemoj štediti lijepe riječi.

Usreći ga svojim riječima ako ne možeš pomoći.

Svi su pomrli i opomena živima postali.

Autor: Selman el-Auda,

iz knjige Sa Allahovim miljenikom

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba