Šta su nama šehidi?

Šehidima ne treba Dan, ni Fatiha, ni Jasin, ni hatma im ne treba. Šehidi su vječnost dobili, i to vječnost u kojoj su radosni zbog onog sto u njoj imaju. Biti šehid, to je počast iznimna. To znači u Džennet bez računa ući i u društvo poslanika se uvrstiti. Šehid, ima počasti koje nisu drugima date, a sve zbog veličine žrtve koju učiniše na Božijem putu. Iz hadisa znamo da će oni moliti da budu vraćeni na Dunjaluk, da se opet bore i opet poginu i tako neprekidno. Neizmjerna je i našem razumu nedokučiva nagrada koja njima pripada.

Da ne bješe šehida Bedra, ko bi danas sedždu na zemlji činio? Da ne bješe znanih i neznanih u redovima Ummeta, bi li Islam i na zapad i na istok stigao? Da ne bješe spremnih na žrtvu, ko bi zaštitio Poslanika na Uhudu, ko bi spriječio pad Medine na Hendeku? Ko bi svjetlo Istine donio Perziji i Vizantiji? Da ne bješe na žrtvu spremnih, bi li Andalus živio svoje najplodonosnije razdoblje od osmog do samoga kraja petnaestog vijeka? Da ne bješe na žrtvu spremnih, bi li svjetlo vjere obasjalo Konstantinopolis? Da ne bješe ljudi koji žrtvom svojom svjedočiše Istinu, bi li danas bilo Bosne?

U našoj zemlji se drugi dan ramazaskog bajrama obilježava kao Dan šehida. Radi koga? Njima, šehidima ne treba Dan, ni Fatiha, ne treba im Jasin, ni hatma. Oni su u Džennetu. Nisu mrtvi, i radosni su zbog onog što su dobili. Ono što im mi nosimo kad im mezarja zijaretimo i što im šaljemo kad ih se kakvom svečanom prigodom tek protokolarno sjetimo, to njima ne treba. Oni imaju ono za čim mi žudimo. Sve džennetske radosti i obećanje da će vječno uživati, imaju. Čak će se i za svoje bližnje na Danu konačnog suda zauzimati.

Drugi dan bajrama ramazanskog treba biti posvećen njima. Sjećanju na njih, kako bi mi pokraj spomenika podignuti im u čast i nišana šehidskih uzimali pouku i iznova, neprekidno crpili opomenu.

Ti šehidi, to nisu djeca samo njihovih roditelja. Oni su naši. Svih nas su to djeca. Ne braniše oni na Ozrenu, Bliznoj, Dubravici, Lovnici, Vozućoj, na Goraždu, Bihaću, Majevici, oko Sarajeva, samo svoju njivu, samo svoju kuću, samo svoju čeljad. Oni braniše zajedničku nam Domovinu i sve nas u njoj. Braniše i naše majke i sestre, i naše očeve i braću, braniše naše škole, fabrike, naše džamije i džemate, naše ustanove i institucije. Oni, u temelje naše budućnosti i budućnosti naše djece i Domovine nam ugradiše svoje živote.

Svaki put na Dan šehida kad vidim kakav je odziv naš na skup na kojem bi trebali opomenu uzeti i iz njega pouku crpiti, pitam se: ŠTA SU NAMA ŠEHIDI??? Osim ovog pitanja u glavi mi se roje i sljedeća: Gdje bi ti bio načelnik, a oni tvoji zamjenici da naša braća šehidi ne odbraniše Kotu 715, da ne oslobodiše Vozuću i Bliznu, da ne spriječiše ulazak neprijatelja preko Dubravice? Kojem javnom preduzeću i kojoj javoj ustanovi bi ti bio direktor, da se žrtvom naših šehida i neustrašivih boraca ne oslobodi Gostović i Kamenica. U kojem bi Općinskom vijeću ti bio vijećnik, u kakvoj ˝Krivaji˝ direktor, šef, poslovođa i radnik, da u grad uđe agresor i pokori ga? U kojoj školi, osnovnoj ili srednoj, bi ti bio nastavnik, profesor i učenik, da šehidi ne odbraniše ovu našu grudu i djeci našoj omogućiše bezbrižno djetinjstvo i školovanje. Iz budžeta, koje općine bi se finansirala tvoja nevladina organizacija da ne odbraniše šehidi našu Opštinu. Eto vas, koliko hoćeš, vas nevladinih udruženja, a sva su, osim časnih izuzetaka postala sama sebi svrha. Gdje bi ti registrovao svoju političku partiju i na kojem bi prostoru djelovao da ne niče iz krvi šehidske sloboda i demokratija? U kojoj bi ti njivi sijao i gdje bi svoju kravu napasao da ti agresor uđe u njivu? U koju bi fabriku ti jutrom ranio i u njoj platu zarađivao da ne bješe odlučne i na žrtvu spremne braće i sestara?

Eto ih preko hiljadu na našem spomeniku ispisano, a širom Bosne na spomenicima preko dvije stotine hiljada uklesano je imena šehidskih. Broj nišana njihovih po Bosni posađenih i ne zna se. Zna se, da nema mezarja našeg u kojem nema i šehidski nišan. Zašto je taj nišan drugačiji? Zato što je pod njim ukopan, sin, brat, sestra, otac svih nas. Drugačiji je, upravo zato što ga mi moramo odmah prepoznati i doći kod njega, čuti opomenu i uzeti pouku.

Drugog dana Bajrama, u tom Danu šehida, koji nama, a ne šehidima treba, nema nas. Ne vidjesmo tamo one koji udobne fotelje i unosne funkcije od šehida omiraziše. Ne vidjesmo tamo one koje država iz svojih budžeta plaća, a šehidi im to omogućiše. Ne bješe tamo kraj nišana njihovih ni jednog vijećnika, ne vidjesmo tamo skoro nikog. Naša su mezarja pusta u Danu šehida.

Zato se pitamo: ŠTA SU NAMA ŠEHIDI???

Ako izađete vi, vi koje je narod izabrao, vi koji o nama odlučujete, vi koji nam djecu i omladinu odgajate i obrazujete, izaći će i narod naš dobri, jer narod gleda šta mu vođe i učeni ljudi rade. Imam Gazali je govorio: „Narod je vladarove vjere“

Na Bajram se obilazi rodbina, on se provodi u porodici, ali se nikako u drugom njegovom danu ne zaboravljaju šehidi jer su i oni naša porodica. Do nišana im i spomenika otiđimo da čujemo njihovu poruku. Govore nam oni: Mi nismo šehidi Islamske zajednice, nismo šehidi jedne, ustvari, nismo ni jedne političke partije šehidi. Mi smo državi našoj temelj i svima vama pripadamo i sve vas, da nas zijaretite pogledamo i da u tišini pokraj nišana naših na slogu i zajedništvo se obavežete.

Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim veličine njihove žrtve i ne dopusti da ona bude zaboravljena i obezvrijeđena. Amin!

Izet ef. Čamdžić