Stanja u kojima je ogovaranje dozvoljeno

Iako je ogovranje haram, postoje situacije u kojima zabrana prestaje i gibet postaje dozvoljen, a to su:

Pred sudijom radi postizanja pravde i ostvarivanja prava, kao što je Plemeniti Gospodar rekao: “Allah ne voli da se o nepravdi glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda” (En-Nisa, 148)
Pri traženju pomoći radi spriječavanja zla. Musliman je dužan spriječiti ružno djelo, ako je u mogućnosti, kao što je rekao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas vidi kakvu negativnost neka je otkloni rukom, a ako ne može onda svojim jezikom, a ako ne može onda svojim srcem, a to je najslabiji iman!” (Muslim, br. 186) Onaj ko želi spriječiti ružno djelo, ali to sam nije u stanju, pomoći će se onim za koga vjeruje da to može spriječiti. U tom slučaju nema smetnje da spomene negativnosti onog čije zlo želi spriječiti, jer to je vid otklanjanja zla jezikom.
Prilikom postavljanja pitanja učenjaku kako bi se saznao pravni propis (fetva) po određenom pitanju, kao naprimjer da se kaže: moj otac je takav i takav, kako da postupim? U ovom slučaju dozvoljeno je ogovaranje radi potrebe, a preče je da se samo opiše stanje bez imenovanja ličnosti, kao naprimjer: šta kažete o čovjeku koji čini tako i tako? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odobrio postupak Hind, supruge Ebu Sufjana, radijallahu anhuma, kada se požalila na svoga muža s namjerom da sazna šerijatski propis, rekla je: Doista je Ebu Sufjan škrt insan i ne daje mi koliko je potrebno meni i mojoj djeci, osim ono što uzmem od njega a da on ne zna, pa da li u tome ima smetnje? Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzmi koliko je potrebno tebi i tvojoj djeci prema običaju!” (Buharija, br. 5364 i Muslim, br. 4574)
Kada se želi upozoriti na određeno zlo ili uputiti savjet, a to se dešava na brojne načine, kao naprimjer:
Kada je potrebno saznati istinu o prenosiocu hadisa ili o svjedoku. U ovom slučaju ogovaranje je konsenzusom učenjaka dozvoljeno, pa čak i obavezno.
Kada se traži mišljenje o određenoj osobi radi ženidbe ili udaje, ili poslovanja s njim, obavezno je dati savjet i otkriti istinu o onom o kome se pita makar to sadržavalo spomen njegovih negativnosti. Ipak, preče je izbjeći direktno spominjanje negativnosti ako je moguće postići cilj bez toga, kao naprimjer da se kaže: Nije on za tebe! Ne udaji se za njega! Ne posluj s njim! i tome slično. Ako to, pak, nije dovoljno, onda će se otvoreno pojasniti stanje osobe o kojoj se pita. Dokaz ovog izuzetka je predaja o Fatimi bintu Kajs kada je došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, raspitujući se o dvojici ljudi koji su je zaprosili, a to su bili Muavija i Ebu Džehm, pa je Resulullah kazao: “Ebu Džehm ne skida štap sa svog ramena, a Muavija je puki siromah, koji ništa nema!” (Muslim, br. 3770)
Kada se nađe osoba koja govori o islamu bez znanja ili novotar oko kojeg se svijet okuplja i postoji opasnost da ih zavede, potrebno je otkriti njegovo stanje, argumentovano uputiti iskren savjet i upozoriti muslimane. Jedne prilike je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao o dvojici munafika: “Ne mislim da njih dvojica išta znaju od naše vjere!” (Buharija, br. 6067)
Kada osoba na određenoj funkciji zloupotrebljava svoj položaj, šteti narodu, bavi se korupcijom i sl. potrebno je upoznati njenog pretpostavljenog s tim negativnostima kako bi se zlo spriječilo i otklonilo. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjera je savjet!”(Muslim, br. 205)
Kada neko svoj grijeh ili novotariju čini javno, poput onog ko javno pije alkohol, dozvoljeno ga je spomenuti po onom što javno čini, jer je Poslanik, sallalhu alejhi ve sellem, rekao: “Svim mojim sljedbenicima će biti oprošteno osim onima koji javno čine grijehe!” (Buharija, br. 6069 i Muslim, br. 7676)
Kada je to neophodno da bi se prepoznala određena osoba. Ako je neko poznat samo po nadimku, kao naprimjer: ćelo, gluhi, ćoro i sl. dozvoljeno je, ako se na drugi način ne zna na koga se misli, nazvati ga tim nadimkom kako bi se znalo o kome se radi. Međutim, zabranjeo je tako ga zvati ismijavajući i vrijeđajući ga, ili ako je moguće pojasniti o kome se radi ne spominjući pogrdan nadimak.

Uzroci ogovaranja:

Brojni su uzroci ogovaranja a važno ih je poznavati da bi se mogli izbjeći. Najčešči uzroci gibeta su slijedeći:

Neprovjeravanje informacija i prihvatanje svega što dođe do ušiju. Drugi pravovjerni halifa Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, govorio je: “Čovjeku je dovoljno laži da govori sve što čuje!” (Muslim, br. 17)
Srdžba i mržnja, te želja za osvetom na ovom svijetu i skromnost naspram onog što Allah obećava onom ko oprosti i bude strpljiv, čine da se drugi spominje po ružnom kako bi se zadovoljili ti osjećaji koji su ispunili takvu dušu.
Društvo u kojem je ova pojava zastupljena tako da se tretira normalnom i prirodnom čini da drugi padaju pod njihov utjecaj i stapaju se s njima, jer u protivnom će biti odbačeni i nepoželjni. Pravom muslimanu je najpreče Allahovo zadovoljstvo i svjestan je svoje obaveze kada se nađe u takvom društvu. On ne sluša i ne odobrava ono što se od takvih čuje, odvraća ih i opominje Allahovom kaznom i poziva ih da se zaposle svojim mahanama a ne tuđim. Ako, pak, sve to ne koristi, on će napustiti takvo društvo.
Zavist i oholost, jer zavist čini da se putem ogovaranja pokušava uništiti blagodat koju drugi ima, a oholost vodi opisivanju drugih negativnim osobinama kako bi se istakla superiornost oholog, poput Faraona koji je govorio o Musau alejhisselam: “I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti? Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?” (Ez-Zuhruf, 52-53)
Šala i vicevi, jer ponekad se spominju mahane drugih šaleći se i zbijajući viceve, ne vodeći računa o riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Doista čovjek izgovori riječ, koja je Allahu mrska, ne obraćajući na nju pažnju, a zbog nje će propadati u Džehennemu!” (Buharija, br. 6478)
Pokušaj rušenja islamskih autoriteta i narušavanja njihovog ugleda i časti, čime se ostvaruju ciljevi onih koji žele nauditi islamu i vjernicima. Kada se uoči određena devijacija kod nekog od islamskih lidera potrebno je savjet uputiti njemu a ne javnosti putem medija, koji jedva čekaju da islamske autoritete sruše u očima širokih masa kako bi ostali bez vođa i organizacije. Rekao je Uzvišeni Allah: “One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovome i na onome svijetu.” (En-Nur, 19)
Nerazmišljanje o posljedicama gibeta, jer kad se ne zna ili zaboravi kuda djelo vodi, lahko se u njega zapada, kao što je Uzvišeni Allah potvrdio da je uzrok skretanja sa pravog puta zaboravljanje posljedica koje iz toga proizilaze: “One koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.” (Sad, 26)

Preporod

dr. Hakija Kanurić