Stilistička analiza sure Leheb

Sura Leheb (Plamen) je stotinu jedanaesta kur’anska sura. Objavljena je u Mekki i ima pet ajeta. Iako svojim obimom spada u red kraćih sura, njen sadržaj obiluje brojnim porukama i savjetima.

O njima možemo čitati u mnogim tefsirama, ali ovdje ćemo pažnju usmjeriti na njen stil. Sadržaj sure nam otkriva kaznu i poniženje koje je doživio Ebu Leheb i njegova žena, ali iz sadržaja sure ne znamo razlog toj kazni. To saznajemo na osnovu hadisa, koji nam otkriva i povod objave same sure: „Jednog dana se Allahov Poslanik, s.a.v.s., pope na Saffu i povika: ‘Ja sabahah’! Pošto se oko njega okupiše Kurejšije, on reče: ‘Opominjem vas da je pred vama strašna patnja. Šta velite da vas obavijestim da će vas neprijatelj napasti uvečer ili ujutro – da li biste mi vjerovali?’ Ebu Leheb će na to: ‘Propao da si, zar si nas zbog toga sakupio?’ Tim povodom, Uzvišeni Allah objavi Tebbet jeda ebi Lehebin ve tebb.

Ritam sure

Na osnovu hadisa saznajemo da je sura Leheb objavljena u vrijeme mekkanskog perioda objave. Ta činjenica uveliko određuje ritam (el-ika’) ove sure, koji je naglašen i dinamičan. Prof. Dž. Latić kaže da su mekkanske sure „uglavnom kraće, naglašeno ritminizirane, rimovane, sa snažnom dikcijom, itd., a one druge (medinske) su duže, objavljene u stišanoj melodiji, ponekad bez rime, intonaciono ‘razlivene’“[1] Ritmu ove sure uveliko pridonosi i njena rima, s obzirom da se prva četiri ajeta sure završavaju sa harfom „ba“. Međutim, ni posljednji ajet ne odstupa mnogo od te rime, budući da završava sa „dal-om“. Prema pravilima tedžvida, skupina ovih harfova vezuje se za tedžvidsko pravilo poznato kao kalkala. Na kraju svakog ajeta sure Leheb došao je jedan od harfova iz spomenute grupe, što znači da na kraju svakog ajeta imamo ovo tedžvidsko pravilo. Sama primjena tedžvidskih pravila, ali i ispravno izgovaranje svakog harfa snažno utječu na kur’anski ritam, ali i na kur’anska značenja, što je još važnije.

Metonimija

Jedan od stilskih detalja ove sure sadržan je i u njenom prvom ajetu, čiji bi doslovan prijevod glasio: „Neka propadnu ruke Ebu Leheba i on je propao.“ Enes Karić na slijedeći način prevodi ovaj ajet: „Propale, da Bog da, ruke Ebu Lehebove, a on je i propao.“ S druge strane, Korkut u svom prijevodu u potpunosti izostavlja i ne prevodi riječ jeda (ruke). Razlog tome je stilska figura – metonimija (el-medžaz el-mursel). „U ovim stilskim figurama – kaže prof. Latić – jedan se predmet ili pojam izražava drugim predmetom s kojim je u nekoj logičkoj (vremenskoj, prostornoj, uzročnoj) vezi.“[2] U predmetnom ajetu sure Leheb, navedena je ruka (jed) koja je sastavni dio tijela, tako da se ovdje misli na cijelo Ebu Lehebovo biće. Primjere ove stilske figure možemo naći i na drugim mjestima u Kur’anu, kao naprimjer u suri Ez-Zarijat, 47. ajet: „Mi smo nebo moći Svojom sazdali“, a doslovan prijevod bio bi: Mi smo nebo jed-om sazdali. I ovdje je riječ jed samo metonimija koja ne označava ruku, već Božiju moć.

Očigledno je, dakle, da se ovdje ne misli samo na propast Ebu Lehebovih ruku, već na propast Ebu Leheba u cjelini, kao osobe u fizičkom i duhovnom smislu, odnosno njegovih ideja i ciljeva za koje je učinio sve što je bilo u njegovoj moći.[3]

I četvrti ajet, također možemo promatrati na metaforički način. Sintagma hammaletul-hatabdoslovno znači „nosačica drva“. U poznatim tefsirima nalazimo slijedeća tumačenja ove zanimljive sintagme:

– Ebu Lehebova žena nazvana je ovim imenom, „nosačica drva“, iz razloga što je ona iz mržnje prema Muhammedu, a. s., na put kojim je on išao stavljala snopove trnja.

– Nazvana je ovim imenom zbog toga što je prenosila tuđe riječi, zavađala i ogovarala ljude.[4]

Mu’džiza sure Leheb

Iz hadisa koji govori o povodu objave ove sure, vidimo da je u toku njene objave Ebu Leheb, kao i njegova žena, bio živ. Ebu Leheb je prema povijesnim saznanjima umro za vrijeme Bitke na Bedru, a da pri tome nije promijenio svoje mišljenje o Muhammedu, a. s., i vjeri s kojom je došao. Ukoliko imamo na umu da se njegovo prokletstvo i objavljivanje sure Leheb desilo znatno ranije, te da je do njegove smrt od tada prošlo prilično vremena, znanje o tome da se on neće pokajati i da će ostati pri svojim džahilijjetskim stavovima, mogao je imati samo Uzvišeni Gospodar. Jer, ko je osim Njega mogao znati da se Ebu Leheb neće za života pokajati, i objaviti ajete koji se kroz većinu mekkanskog i medinskog dijela objave uče, a u kojima se proklinje osoba koja je još živa. Ovo je još jedan dokaz da je Kur’an „objava od Gospodara svjetova“.

Likovi u suri Leheb

Iako ne imenom, u suri su spomenuta dva lika: Ebu Leheb i njegova žena, koju Kur’an opisuje kao onu „koja spletkari“. Nadimak Ebu Leheb doslovno znači „otac plamena“.

Preporod

Autor: Haris Veladžić