SUZE NA SVADBI – GDJE JE MOJA MAJKA? GDJE JE SAD KAD MI TOLIKO TREBA?

Soba se polahko puni ženama. Svaka se selami sa mnom i dovi za bereket.“Allah te blagoslovio i svaku ti blagodat dao! Allah vas sjedinio u dobru!”Svaka dovi za blagoslov i dobro potomstvo. Nakon nekoliko minuta ostajem sama prizivajući daleku prošlost. Suza neprimjetno skliznu iz moga oka. Sjetih se majke kako moli Allaha, dž.š., da mi da dobrog muža. Kao u snu vratih se unatrag prelazeći u mislima duge godine.Jutro tog dana. Gdje mi je majka? Gdje je otišla? I ako imam samo pet godina, moj glas je odjeknuo u sobi. Ponovih pitanje: gdje mi je majka? Odgovaraju mi samo moje suze. Neko dodade slabim glasom, isprekidanim plačem: “U džennetu je ako Bog da.”Toga dana nisam znala ko jače plače. Moj trogodišnji brat, ljudi oko nas ili ja. Uhvatih brata za ruku i krenuh u potragu za majkom. Naše male nožice se začas zamoriše od trčanja tamo-amo. Popeli smo se na sprat. Otvorili vrata svih soba. Razgledali kuhinju. Uprkos našem trudu, ne nađosmo je. Tada se uvjerih da majka nije u kući, pa zagrlih brata i zaplakah. Gdje je nestala?Napokon se sjetih sva radosna. Preostalo je jedno mjesto na kojem je nismo tražili. Staro drvo. Oduvijek je voljela da sjedi u njegovoj sjenci. Potrčasmo niz stepenice. Brat pade nemoćan da me stigne. Međutim, na kraju ugledasmo samo drvo. Uzalud smo gledali u široku krošnju i prostor koji je zahvatio njen ugodan hlad. Majke nema …Odjednom začuh dozivanje muškaraca. Ubrzo prođoše ispred nas noseći nešto na ramenima. Brat me upita šta to nose. Odgovorih mu, sa dječijom bezazlenošću: “Ovo je nešto teško jer svi zajedno učestvuju u nošenju.”Ne znadoh tog trenutka da je to, ustvari, moja majka. A da sam znala, uhvatila bih se za nju i ne bih je pustila da ode.Muškarci nestaše. Glasovi utihnuše i zavlada tišina. Brat i ja sjedosmo igrajući se na zemlji, u hladu drveta, kao onda kada je naša majka bila tu, u blizini. Ovo je bio prvi puta da smo izašli u bašču bez obuće, a da nas niko nije opominjao. Igrali smo se u tišini sve dok ne dođe jedna od mojih rodica i ne uvede nas unutra.

Osvanu i novi dan. Ponovismo našu jučerašnju potragu zavirujući na svako mjesto. Sva iznemogla rekoh bratu koji je plakao: “Vratiće se ona, vratiće se!” Moja stara nana dotrča privučena našim plačem. Zagrli me i osjetih njenu suzu na mojoj kosi.Još uvijek se sjećam onoga dana kad smo posjetili majku u bolnici. Otac me donio do njena kreveta govoreći: “Došla je Aiša.” Zagrlila me i poljubila, kao i moga brata. Suze su joj lile niz lice dok je stiskala moje ručice. Ljubila ih je tako snažno da mi je to i danas u sjećanju. Posljednje riječi koje sam čula od nje su bile: “Ostavljam vas Allahu koji ne iznavjerava ono što Mu se povjeri.” Zatim žestoko zaplaka pokrivajući lice. Izađosmo iz njene sobe uplakani.Prođe pet godina od tada. Toga dana vratih se sa bratom kući nakon posjete našoj nani. Sjedila je nepoznata žena u kući moga oca. On reče: “Ovo je Esma. Poselamite se s njom.” Nije mi bila majka, ali je bila zaista divna supruga mome ocu. Brinula se o našem dobrom odgoju. Pratila je moju nastavu s pažnjom. Davala je meni i mome bratu sve što smo htjeli, pa čak i više. Veoma često bismo je našim postupcima znali naljutiti, ali ona je bila strpljiva i razumna žena. Nijedan minut svoga života nije protraćila beskorisno. Njen jezik je stalno bio vlažan od spominjanja Allaha, dž.š. Sabrala je kod sebe vjeru i lijepo ponašanje, i uspjela popuniti veliku prazninu u našem životu.Kada sam je poslije upitala: “Gdje je ono nasilje i loši postupci kojima se odlikuju supruge ostalih očeva prema svojoj djeci”, ona mi odgovori: “Ja se bojim Allaha, dž.š., i očekujem nagradu od Njega za svako svoje djelo. Vi ste meni povjeren emanet. Ne čudi se! Čak i dok te češljam, očekujem nagradu za to. Aiša, koliko znaš Kur’ana napamet? Zar ja nemam nagradu za to? Zar nemam nagradu što se brinem o tvome dobrom odgoju? Sve ovo ja radim samo tražeći nagradu od Allaha, dž.š.” Još je dodala: “Kao što svaki insan traži nagradu i sevap u ibadetima koje učini, kao što su namaz i post, isto tako je treba tražiti u lijepom ophođenju, jer ću biti pitana za to.” Prekidoh je: “Ali mi te zamaramo i uznemiravamo!” Reče: “Aiša, svaki posao ima sa sobom određenu poteškoću kao i nagradu. Džennet ima svoju cijenu. I sama znaš da post sa sobom nosi i tjelesni zamor. Isto tako i hadždž, a Allah, dž.š., kaže: “Ko uradi i trun dobra, vidjeće ga, a ko uradi i trun zla, vidjeće ga.” Ono što vidiš od grubosti drugih supruga, ne prolazi bez obračuna.” Rekoh joj: “U tvom lijepom ophođenju prema nama vidjela sam ispunjenje majčine dove. Zaista Allah ne zapostavi ono što Mu se povjeri.”

Odjednom se začu kucanje. Uđe supruga moga oca. Nazva selam i prouči dovu. Poljubih je u čelo. Reče mi, a suza joj zaiskri u oku: “Nemoj zaboraviti da očekuješ nagradu za svako svoje djelo.” Zatim doda uz osmijeh: “Naučila si napamet hadis Poslanika, s.a.v.s.: “Ako žena klanja pet namaza i posti ramazan i sačuva svoj polni organ, i bude pokorna mužu, biće joj rečeno: “Uđi u Džennet na koja vrata poželiš.”A sada je došlo vrijeme primjene.Rekoh u sebi: “Nije moj babo pogriješio kada se oženio ovom dobrom ženom. Nije moj babo pogriješio kada se oženio ženom koja se boji Allaha.

Iz knjige “Zemenu-l-kadim” Preveo: Gonđo Muamer -Saff