Sve je moguće onome koji vjeruje

„Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (‘Asr)

„Dva mala prijatelja su se klizala po zaleđenom jezeru. Bio je oblačan i hladan dan. Dječaci su bez straha uživali u klizanju. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propade u vodu. Voda nije bila duboka, ali se led počeo stezati. Drugi dječak je otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio do unesrećenog. Svom snagom je razbijao led i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode. Kad su stigli vatrogasci i shvatili šta se dogodilo, začuđeno su pitali:
‘Kako ti je to uspjelo? Kako si mogao tim malim kamenom i slabim rukama razbiti tako debeo led?’ U tom momentu se oglasio neki starac:
‘Ja znam kako je uspio!’ ‘Kako?’, upitali su ga vatrogasci. Starac je odgovorio: ‘Nije bilo nikoga da mu kaže kako je to nemoguće.’“

Ako se igdje smisao ove sure i ove poučne priče može jasno razaznati to je u ovih proteklih dvadeset godina na području Medžlisa IZ Bijeljina, ali i svih medžlisa na području manjeg bosanskohercegovačkog entiteta koji su bili u sličnom položaju.

Kada sam 2001. god. došao na službu u Medžlis Bijeljina, sve što je od infrastrukture postojalo, to je bila jedna vakufska kuća. Na spratu se smjestila moja porodica, a u prizemlju je bio mesdžid, mekteb i kancelarija Medžlisa.

Sve ostale vakufske kuće ili su bile srušene ili nisu bile u posjedu Medžlisa Bijeljina. Pet gradskih džamija je bilo srušeno kao i četiri džamije u četiri džemata općine Ugljevik, koje pripadaju našem Medžlisu. Finansijska situacija je bila malo bolja od nule. Hvala Allahu, dž.š., među saradnicima i ljudima kojima sam bio okružen nije bilo nikoga da kaže da je nemoguće. Svi smo imali dovoljno sabura i volje, a istina je bila na našoj strani. Samo Allah, dž.š., zna koliko je bilo i ima vjere u nama.

Vjerujem da ovdje ne treba posebno isticati činjenicu koliko je napora trebalo uložiti na putu koji nas je doveo do ovih dana. Od devet džamija Medžlisa Bijeljina, pet je u funkciji, a četiri u završnoj fazi obnove. Šest vakufskih kuća je obnovljeno i u njima imami žive sa svojim porodicama. U Bijeljini nam je na raspolaganju Mektebski centar sa 500 m2 korisnog prostora, vrijedni plac i kuća namijenjeni daljem razvoju naših projekata, te vrijedne poljoprivredne mašine kojima unaprjeđujemo korištenje vakufske imovine. Imamo naše odane džematlije i omladinu sa kojom radimo vrijedne projekte.

Jednom prilikom razgovarao sam sa jednim našim čuvenim alimom, koji je bio u posjeti Bijeljini. Razgovarali smo o situaciji u BiH, a ja sam izrazio jednu dozu zabrinutosti zbog opće situacije. Naš poznati hafiz me je upitao: „Šta možeš postići samo razmišljanjem o tome? Koliko ti možeš učiniti da se takvo stanje promijeni? Učini ti korak koji će na svoj način doprinijeti mijenjanju stanja nabolje.“

To je za mene bio bitan podstrijek da nastavimo ono što smo započeli, te da izraženije vidimo svoje mogućnosti u svemu tome. Naši imami, rukovodstvo Medžlisa, naše džematlije u zemlji i dijaspori, svi smo slično razmišljali. Sve vizije, planovi, dogovori ne bi ni vrijedjeli da nije bilo neizmjerne vjere i djela koja su govorila više od bilo kakvih riječi.

U svemu tome imali smo veliku podršku viših organa Islamske zajednice, Muftijstva tuzlanskog i Rijaseta IZ. Naravno da nam je to davalo sigurnost, jer smo znali da nismo sami i da smo dio velike Zajednice koja je brinula i o državi i o narodu i o vjeri. Bili smo dovoljno mudri da uspostavljamo veze suživota, ali i da sačuvamo svoje dostojanstvo.

U ovih dvadeset godina životnog iskustva, preciznije od bilo kakvog udžbenika, shvatio sam suštinu poruke koja je nama kao muslimanima poslana.

Mjesec je zu-l-hidždže. Iza nas je Kurban-bajram koji je sinonim žrtve, a i hadž koji uključuje sve napore u realizaciji naših životnih ciljeva. Pred nama je obilježavanje Hidžre kao najznačajnijeg događaja u povijesti islama. Sve nam ovo nešto poručuje.

Žrtva i pokornost kao univerzalne islamske vrijednosti kazuju nam da postoji ono što je vrjednije od nas samih, da žrtva znači priklanjanje zajednici, zajednici muslimana, zajednici naroda i države.

Vjerovanje da je naš nijjet čist i da se do istine stiže saburom nije ostavilo mjesta za riječ „nemoguće“, jer mi i nismo htjeli ništa što je nemoguće.

Allah, dž.š., nam kroz Kur‘an upravo to poručuje da je moguće ono što je Njegova Uputa, a naše je samo da se te Upute držimo uz sabur i slijeđenje istine.

Jpg. Samir. Ef. Camić