TAJANSTVENE LIČNOSTI IZ KUR’ANA: OHOLI BOGATAŠ, VLASNIK DVIJE BAŠČE

Piše: Nezir Halilović

Sura El-Kehf nam opisuje jedan događaj iz daleke prošlosti, i to događaj koji prezentira jedan od stalno prisutnih problema čovječanstva – klasne diferenciranosti na bogate i siromašne, te odnose među njima. Nemoguće je da se ne primijeti nečije bogatstvo, bez obzira o kojem obliku bogatstva da se radi (veleljepna zgrada, prostrano imanje, najnoviji automobili, obilje zlata, novca, itd.). Međutim, kod većine bogataša, daleko veće i upadljivije od bogatstva su njihova oholost, njihovo uvjerenje da su superiorniji, veći i značajniji od „običnih“ ljudi. Zaista, ne postoji bogatstvo koje, samo po sebi, nekome smeta. Naprotiv, ono u čovjeku inicira niz pozitivnih osjećanja, kao i želju za još većim radom i zalaganjem, ne bi li se to isto postiglo. Međutim, uobičajena oholost i bahatost pojedinih bogataša naprosto uništava i nulira sve pozitivnosti bogatstva.

Kur’anska naredba

Ovo kazivanje nam govori o općoj pojavi među ljudima, tj. uzdizanju jednih nad drugima samo zato što imaju više od njih. Sura El-Kehf objavljena je u Mekki i to među Mekkelijama koji su bili najmarkantniji primjer te pojave. Oni su toliko držali do imetka i smatrali se uzvišenim od običnih ljudi da su izbjegavali uopće i sjediti u društvu sa ljudima koji nemaju koliko i oni. Čak su tražili od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da za njih izdvoji zaseban dan u kojem će samo govoriti o „svojoj“ vjeri. Naravno da Uzvišeni Allah nije dozvolio Svome Poslaniku da čini takve stvari, nego mu poručuje da sa svima zadrži pravedan, ravnopravan odnos, za kojim svi mi danas naprosto vapimo u svakoj pori našeg društva. Uzvišeni mu to zabranjuje Svojim riječima: „Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritost i reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!’” (El-Kehf, 28-29.) Sada se pridružimo Časnom Kur’anu koji će nas odvesti do jednog „susreta bliske vrste“ – susreta između dvojice poznanika, bogatog i siromašnog čovjeka.

Uzvišeni Allah ovo kazivanje u Svome Govoru počinje imperativom – vadrib (navedi), jer je to kazivanje koje se odnosi na sve, a i na jedno vrijeme povijesti čovječanstva. Zar neko od nas smije reći kako su u našem vremenu prevaziđeni problemi klasne podijeljenosti i odnosi između bogatih i siromašnih!? Zato, pridružimo se Kur’anu!

„I navedi im kao primjer dva čovjeka; jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili. Oba vrta su davala svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu smo rijeku proveli. On je i drugog imetka imao. I reče drugu svome, dok je s njim razgovarao: ‘Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!’” (El-Kehf, 32-34.)

Ovaj bogati čovjek, čije je ime izostavljeno zato što je sasvim beznačajno, nosi u sebi obilježja svih bogataša čovječanstva, bez obzira na mjesto i vrijeme, počevši od Ademovih sinova pa do današnjih dana. Kada već govorimo o tome nužno moramo naglasiti značajnu činjenicu. Naime, ako bismo uporedili bogatstva raznih bogataša vidjeli bismo da u količini i kvalitetu njihovih posjeda postoje stanovite razlike, i često su nedostižne. Uzmite, naprimjer, Karuna i vlasnika uspješne firme ili benzinske pumpe. Međutim, kad bismo u isto vrijeme mogli uporediti njihovu oholost vidjeli bismo da su njihove oholosti na približno jednakom nivou!!! Zaista čudno, tolike su razlike u njihovim bogatstvima, a tolike sličnosti u njihovim osobinama!?

Ako pažljivo pogledamo kur’anski opis njegovog bogatstva imat ćemo pred sobom sliku jednog prelijepog imanja, koje svojim sadržajima nesumnjivo podsjeća na opise džennetskih bašči. Pa to je prekrasno imanje u kojem se nalaze dva vinograda, a otprilike svi znamo koliki su vinogradi, koji su, umjesto bodljikave žice, bili ograđeni brojnim palmama. Između tih vinograda su se prostirale divne njive sa bogatim usjevima, a sve to je dodatno uljepšavala rijeka koja je proticala kroz cijelo to imanje. Samo se na trenutak sjetite cijena grožđa, hurmi, lubenica, itd., i imat ćete otprilike predstavu o djeliću njegovog bogatstva, a o cijeni opisane nekretnine da i ne govorimo.

„Kratkovidim“ pojedincima, bi bilo draže da se u ovom primjeru umjesto „zaostale poljoprivrede“ govori o tvornicama, bankama, živom kešu i sl. Međutim, ako se samo na tren sjetimo rata i kriznih situacija, vidjet ćemo da se uglavnom, za te proizvode daleko lakše mogao dobiti gotovina, nego što su se za gotovinu mogli dobiti svježi proizvodi. Na kraju krajeva, čovjek sa tim proizvodima nikada neće doći u situaciju da umre od gladi, dok već sa zlatom, srebrom, gotovinom, a usljed nedostatka hrane, prije ili kasnije hoće.

Najsavremenije osiguranje

Vidjeli smo da je ukazani čovjek imao impozantan imetak, ogromne, za većinu nas nedostižne vrijednosti, a pored svega toga sav njegov kapital i sve njegove investicije, poštujući prirodu njegovog posla, su bile dodatno osigurane najboljim osiguranjem na svijetu. Sigurno već mislite da je to bilo neko austrijsko, njemačko ili neko domaće osiguranje. Naprotiv, sav njegov posjed i sve njegove investicije su bile osigurane predivnom rijekom koja se protezala kroz cijelo njegovo imanje!!! Kako je samo on bio siguran u trajnost svoga imetka i neprolaznost svog bogatstva!? Ako mislite da griješim, zapitajte se šta će se prije desiti, da li će najpoznatiji restoran, najsigurnija banka i osiguravajuće društvo izgubiti svoje klijente ili će ta rijeka propasti i nestati sa njegovog imanja!? Doista, gledano našim očima taj čovjek je imao potpuno osiguranu budućnost u bogatstvu i izobilju, kao i nekoliko generacija njegovih potomaka. Pa ipak…

Jako je zanimljiv detalj koji ističe Kur’an u kazivanju o ovom čovjeku. Naime, pored ukazivanja na detalje njegovog ogromnog imanja, Kur’an ukazuje da je taj čovjek imao i jednog poznanika s kojim je jedne prilike ušao u žučnu raspravu i svađu, pri čemu je on svome sagovorniku, dokazujući svoju prednost i vrijednost nad njim, odbrusio: „Ja sam bogatiji od tebe i jačeg sam roda!“ Doista je zanimljivo da su cijelo njihovo djetinjstvo, mladost, komšijski odnosi, pa čak i povod, kao i sam tok razgovora preskočeni, pred tim riječima koje će do Sudnjeg dana lebdjeti u svemiru: „Ja sam bogatiji od tebe i jačeg sam roda!“ Pred težinom ovih riječi, sve ostalo je potpuno sporedno i beznačajno! On, jadnik, smatra da je njegova vrijednost u njegovim nekretninama, njegovom bogatstvu, djeci, rođacima i vezama, a zaboravio je da svaki čovjek na ovom svijetu posjeduje samo jednu jedinu stvar – svoju dušu kojom ima pravo upravljati kako želi! Njegove riječi: „Ja sam bogatiji od tebe i jačeg sam roda!“, obilježavaju cjelokupnu povijest čovječanstva počevši od Ademovih sinova do današnjih dana i ni jednog trena nisu napustile čovječanstvo, niti su zaobišle ijednog pojedinca. Čak iako nikada niste izgovorili ove riječi, sjetite se koliko ste ih samo puta pomislili prilikom raspravljanja sa nekim ko je imao manje imetka i zvanja od vas!?? Da nas Uzvišeni Allah sačuva toga…

Početak tragedije – bogatašev pogled na imetak

Uzvišeni Allah nam opisuje sljedeći momenat koji nam trajno pojašnjava svjetonazor bogatih nevjernika.

“I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: “Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.” (El-Kehf, 35-36.)

Našavši se u svome bogatstvu, napajajući svoje oči veličinom svog bogatstva, njegova duša je na vrhuncu svog cilja, zato je potpuno razumljivo zašto se razotkriva u razgovoru sa samim sobom i ukazuje na svoju čisto nevjerničku, ovosvjetsku, strastima i uživanjima predanu bit i suštinu. A šta mislite, šta li drugo rade uspješni privrednici, kad se sami nađu u okrilju svog bogatstva, nego li da sami sebi potvrđuju uspjeh i uz to planiraju dalje aktivnosti. E, ovaj ih je sve nadmašio, jer on sam sebi veli: “Ne mislim da će ovaj ikada propasti…“ On je uvjeren da uopće nema potrebu da strahuje za svoje investicije. Sve je sigurno, sve je uhodano, a njemu je ostalo samo da vječno uživa u svom bogatstvu i izobilju. Njegova sigurnost u neprolaznost njegovog bogatstva i uživanja u njemu je tolika da on negira čak i dolazak Sudnjeg dana (a samo da napomenemo da je to činjenica koju priznaju sve vjere i stav koji zastupaju svi ozbiljniji naučnici). On kaže: „…i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći.“ Zaista ne postoji bogatstvo koje čovjeku može obezbijediti vječnost, sačuvati ga od starenja, bolesti i smrti, ali zato bogatstvo može u čovjeku proizvesti uvjerenje, tj. zabludu, da se ništa od toga neće desiti. I zaista, pogledajte bogataše nevjernike dok su na vrhuncu svog uživanja u bogatstvu. Nikome od njih nije ni na kraj pameti nepobitna činjenica da će iza toga doći trenuci gorčine i užasnih muka, ako ništa, onda bar prilikom smrti i umiranja. Nakon obznane tog stanja svojstvenog bogatašima nevjernicima, Kur’an nam kroz primjer tog čovjeka ukazuje na njihovu sljedeću zajedničku osobinu. Radi se o proizvoljnom pouzdanju u praznu nadu. Naime, nikada nije zabilježen slučaj da se neki pametan, iole ozbiljan čovjek nada da će završiti u Džehennemu. Apsolutno svi ljudi, pa čak i notorni nevjernici, se nadaju da će zbog „nečega“ završiti u Džennetu. Često ćete od takvih čuti rečenice tipa: „Vidjet ćeš da ću, čak i ako bude Ahireta, ja biti u Džennetu.“ Uzvišeni Allah nam u Kur’anu, samo u drugoj suri, navodi riječi sasvim drugih nevjernika, međutim, obratite pažnju na njihovu sličnost: “Imamo više imetka i djece; mi nećemo biti mučeni!“ ( Sebe’, 35.) Upravo je to najbolji primjer čovjekovog pouzdavanja u prazna šejtanova obećanja i upravo se kroz to najljepše razjašnjava razlika između vjernika i nevjernika, jer vjernici se uzdaju u Allahovu milost i nastoje je zadobiti što većim radom i trudom u stjecanju dobrih djela, dok se nevjernici prepuštaju pustim nadama. Sada pogledajte kako divno Kur’an ukazuje na ovu njihovu osobinu: „A ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.” On smatra da je već zadobio obilježje Allahove milosti, jer smatra da ga Allah ne voli, ne bi mu to ni dao, a nije ni svjestan da bogatstvo uopće nije obilježje Allahove milosti, čak je većinom suprotno, i da je pravo obilježje Allahove milosti vjera i lijepo ponašanje. Već ranije smo naučili da Allah ovaj svijet daje i onome koga voli i onome koga ne voli, dok vjeru, tj. siguran i ugodan Ahiret, daje samo onome koga voli.

Vjernik je najbolji savjetnik

Da je ovaj bogataš kojim slučajem uvrijedio nevjernika, on bi mu to sigurno pamtio čitavog života i jedva čekao priliku da mu se osveti zbog te uvrede, ili da se barem slatko nasmije njegovoj nesreći. Da je samo malo nasavjetovao sam sebe, uvidio bi svoju grešku, prihvatio istinu i pokajao se Uzvišenom Allahu. Umjesto toga, Uzvišeni Allah nam navodi primjer njegovog sagovornika, istinskog vjernika, koji i pored uvreda želi pomoći svome prijatelju bolesnih ideja i bolesne duše. To je veličina koju među ljudima mogu postići samo istinski vjernici. On se uopće ne osvrće na njegove uvrede, jer on ima samo jedan cilj: da njegov prijatelj dođe do istine. Zato ga on na izvanredan način savjetuje: „I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio? Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga. A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ’Mašallah! – moć je samo u Allaha!’ Ako vidiš da je u mene manje blaga i manje roda nego u tebe, pa – Gospodar moj može mi bolji vrt od tvog dati, a na tvoj nepogodu s neba poslati, pa da osvane samo klizava ledina, bez ičega, ili da mu voda u ponor ode pa da je ne mogneš pronaći nikada.” (El-Kehf, 37-41.) Svi ljudi dobro znaju da nisu postojali i da svoju egzistenciju duguju Uzvišenom Allahu. Zato se vjernik u svim situacijama može poslužiti njegovim riječima: „Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.“

Mašallah – džennetska riznica

Nakon što ga je pokušao odvratiti od nevjerovanja koje je ispoljio, a koje je generalno opći stav i temeljni svjetonazor njegovog sagovornika, vjernik mu ukazuje na njegovu konkretnu pogrešku u nastupu tog dana. Mislite da ga je upozorio da ga ne vrijeđa i ne omalovažava. Nikako! On njegovu pažnju usmjerava na neuporedivo teži prijestup: „A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ’Mašallah! – moć je samo u Allaha!’“, pa to su samo riječi neosjetivo lahke za jezik, ali zato neopisivo teške kod Uzvišenog, jer ukazuju na priznavanje i zahvalnost na Allahovim blagodatima! Pa ipak, koliko ste često imali prilike da od bogatih ljudi čujete ove riječi?! Vrijednost ovih riječi se ne može uporediti ničim sa ovog svijeta. Adekvatno poređenje za njihovu vrijednost je tek na onom svijetu. Zato se u sahih-hadisu navodi da je Allahov Posalnik, s.a.v.s., kazao Ebu Musau: „Da te uputim na jednu od džennetskih riznica, a ona glasi: Moć i snaga je samo u Allaha.“ Dakle, to je džennetska riznica.

Da vas neko prilikom razgovora upozori na vaš stav i naznači vam mogućnost da gromovi pogode samo vašu radnju i zemljotres poruši samo vašu kuću ili stan, vi biste zasigurno samo odmahnuli rukom i nasmijali se toj mogućnosti. Nikada nećemo saznati, ali vjerovatno je sličnu stvar učinio i bogataš o kojem nam kazuje Uzvišeni u suri El-Kehf. E, taj čovjek je iz stvarnog svijeta potpuno isključio Allahovu svemoć, a istina je sasvim suprotna tome: Ovaj svijet je u stvarnosti potpuno pod okriljem Allahove svemoći! I tako: „Propadoše plodovi njegovi i on poče kršiti ruke svoje žaleći za onim što je u njega utrošio – a loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim – i govoraše: ‘Kamo sreće da Gospodaru svome nisam smatrao ravnim nikoga!’“ (El-Kehf, 42.)

Zanimljivo je da svi silnici i oholi tako završavaju. Uzvišeni kaže: „Pa kada vide našu moć, poviču: ‘Mi jedino u Allaha vjerujemo, a poričemo sve što smo Mu kao rivale pripisivali.’“

Doista, svi prečesto smatramo kako su silnici i bogataši „nedodirljivi“, kako su Allahove kazne njima „prespore“ – Karađić i Mladić još nisu uhapšeni – itd. Međutim, razmislite malo i recite sebi da li znate ijednog bogataša, čiju biografiju ste dobro izučili, a da je izbjegao neku od katastrofa u toku svog života i koji je potpuno zadovoljan, sretan i rahat umro!?… Sumnjam da ćete takvog bogataša nevjernika naći. Što se tiče bogataša vjernika oni su potpuno posebna Allahova stvorenja i osim bogatstva nemaju apsolutno ništa zajedničko sa navedenom skupinom i neka tako i ostane…

Zaista čovjek ima pravo da vjeruje u šta hoće, kako i kada hoće, da klanja, posti, i uči o svojoj vjeri koliko hoće. Čovjek tako i radi čitavog života. Međutim, kada ga zadesi katastrofa u bilo kom obliku (bolest, neimaština, gubitak voljene osobe, itd.) tada se potpuno, cijelim svojim bićem okreće Uzvišenom Gospodaru svjetova i poziva Ga da mu pomogne, a sve osim Njega potpuno odbacuje i otpisuje im svaku vrijednost. Doista čudna pojava, a razlog za nju je samo jedan i navodi ga Uzvišeni Allah u Svome Kur’anu: „I nije imao ko bi mu mogao da pomogne, osim Allaha; a sam sebi nije mogao pomoći. Tada može pomoći samo Allah, Istiniti, On daje najbolju nagradu i čini da se sve na najbolji način okonča.“ (El-Kehf, 43-44.)

saff.ba