Tajanstvene ličnosti iz Kur’ana: Sara, supruga Ibrahima, a.s. – jedina vjernica svoga vremena

Nikako, nema sumnje da se radi o takvim ljepoticama čija je ljepota najbliža ljepoti dženetskih hurija, nego trebamo shvatiti da prolazna ljepota kod Svevišnjeg Gospodara svih svjetova i Stvoritelja ljepote nije kriterij i mjerilo nečije vrijednosti. Danas, isto tako imamo priliku da sve češće čujemo kako roditelji nadijevaju svojim kćerkama ime Sara. Ovo ime u punom smislu je internacionalno, zato što ne samo da ga nalazimo kod različitih naroda iste vjere, nego čak i kod različitih vjera, i to bez ikakve izmjene. Ovdje nećemo govoriti o Ibrahimu, a.s., jer se o njemu dosta zna, što iz Kur’ana, što iz hadisa, već ćemo govoriti o njegovoj nadasve plemenitoj ženi, čija veličina i ugled su toliki da je spominje i Uzvišeni Gospodar svjetova u Svome Časnom Govoru.

Već smo govorili o veoma ružnoj pojavi da se žene koje nemaju djece vrijeđaju i ponižavaju na raznorazne načine, a da se potpuno zanemaruju njihove ostale ljudske vrijednosti i kvalitete. Kur’an spominje nekoliko žena nerotkinja čijem društvu se pridružuje i Sara. Kao što ćete vidjeti, Uzvišeni Allah čak navodi njene riječi i priznanje o sebi kao nerotkinji, ali je i spominje kako bi kasnije generacije vidjele da pred voljom Svevišnjeg Gospodara ne postoje nikakve prepreke. O tome ćemo kasnije, a sada se pridružimo hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji nas vodi u davna vremena i u jednu od najatraktivnijih lokacija svijeta – Egipat. Tamo se našao i Allahov poslanik, Ibrahim, a.s., sa svojom prelijepom ženom Sarom, koja je tada zaista bila nerotkinja.

Napastovana od strane vladara zbog svoje ljepote

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ibrahim, a.s., nije nikada slagao osim tri “bijele” laži. Dvije su bile o pitanju prava Allaha, dž.š., tj. kada je svojoj rodbini i nevjernicima svog naroda rekao: “Ja sam bolestan”, samo da ne bi išao na svetkovinu u čast njihovih božanstava; drugi put, kada je polupao njihove kipove i onda stavio sjekiru za vrat najvećem kipu, i nakon što su ga nevjernici doveli na lice mjesta, on im je rekao: “To je učinio onaj najveći, jer je ljubomoran što se klanjate drugima mimo njega.” I treći put, po pitanju njegove žene Sare kada su ušli u zemlju Nimruda, vladara nasilnika. Ibrahim, a.s., je bio sa Sarom, a Sara je bila jedna od najljepših žena na svijetu. Znajući za Nimruda, nasilnika i tiranina, Ibrahim, a.s., joj je rekao: “Ovaj čovjek, vladar ove zemlje, je veliki nasilnik i ukoliko sazna da si ti moja žena, otet će te od mene, a ja neću moći ništa učiniti. Kada te upitaju ko si ti, reci da si moja sestra (misleći sestra po vjeri), jer ja u ovom trenutku, zaista, ne znam ni za jednog drugog muslimana na cijelom svijetu osim mene i tebe.” Nakon što su stigli u Egipat, do Nimruda je došao njegov glasnik koji mu je rekao: “U tvoju zemlju je ušla žena neviđene ljepote, toliko je lijepa da ne zaslužuje da pripada bilo kome drugom osim tebi.” Nimrud smjesta naredi da mu je dovedu. Dok su njegovi vojnici odvodili Saru, Ibrahim, a.s., je klanjao. Nakon što su je uveli kod vladara, on odmah krenu prema njoj sa željom da joj priđe. Međutim, kada pruži ruke prema njoj, ruke mu se ukočiše tako da nije mogao učiniti ama baš ništa. Tako sputan i bespomoćan reče: “Zamoli svoga Gospodara da me oslobodi, a ja ti, uistinu, neću nauditi.” Sara to i učini, te Nimrud ponovo postade slobodan. Međutim, čim osjeti ponovnu kontrolu nad svojim tijelom, on se ponovo osili i pruži ruke ka njoj, a ruke mu se ponovo ukočiše i nađe se sputan i bespomoćan. On ponovo reče: “Zamoli Allaha, dž.š., da me oslobodi, a ja ti uistinu neću nauditi.” Sara ponovo to učini, a on i treći put pruži ruke prema njoj i ponovo se nađe ukočen, sputan i bespomoćan. Tada on reče: “Zamoli Allaha, dž.š., da me oslobodi ove situacije, a Allah je svjedok da ti ja neću više pokušavati nauditi.” Sara to ponovo učini i vladar bî slobodan i sposoban kao i prije toga. Odmah ljutito pozva glasnika koji ga je obavijestio o Ibrahimovom i Sarinom prisustvu u njegovoj zemlji i bijesno povika na njega: “Ti si mi došao sa šejtanom, a ne sa ženom!!” Nakon toga je Sari poklonio Hadžeru kao sluškinju i pustio je da ide. Kada je Sara došla do Ibrahima, a.s., nađe ga zabrinutog, i on je smjesta upita: “Šta je bilo, bio sam zabrinut?” Sara mu reče: “Hajr, Allah, dž.š., je zaustavio ruke nevjernika i nasilnik mi je poklonio Hadžeru za sluškinju.” Na kraju reče Ebu Hurejre: “To je bila vaša majka, o Arapi. To je bila vaša majka, Hadžera.”

Kur’an o Sari

Uzvišeni Allah, kao što je to već princip koji smo nekoliko puta pojašnjavali, uglavnom ne navodi imena osoba u Kur’anu, pa tako ne spominje ni Sarino ime, ali zato izričito govori o njoj i čak navodi njene riječi. Što se tiče samog vremena u kojem se desio događaj koji Allah, dž.š., opusuje po Ibn Kesirovom navođenju tih događaja, riječ je o periodu nakon čuvenog iskušenja sa žrtvovanjem svoga sina Ismaila, a prije obnove, tj. podizanja temelja i izgradnje Ka’be. Uzvišeni Allah kaže: Da li je doprla do tebe vijest o uvaženim gostima Ibrahimovim kada mu oni uđoše i rekoše: “Mir vama!”, i on reče: “Mir vama, ljudi neznani!” I on neprimjetno ode ukućanima svojim i donese debelo tele, i primače im ga: “Zar nećete da jedete?” – upita, osjetivši od njih u duši zebnju. “Ne boj se!” – rekoše, i obradovaše ga dječakom koji će učen biti. I pojavi se se žena njegova uzvikujući i po licu se udarajući, i reče: “Zar ja, stara, nerotkinja?!” “Tako je odredio Gospodar tvoj” – rekoše oni -, “On je Mudar i Sveznajući.” “A šta vi hoćete, o izaslanici?” – upita Ibrahim. “Poslani smo narodu grješnom” – rekoše – “da sručimo na njih grumenje od ilovače, svako obilježeno u Gospodara tvoga za one koji su razvratu svaku mjeru prešli.” I Mi iz njega vjernike izvedosmo – a u njemu samo jednu kuću muslimansku nađosmo – i u njemu za sve one koji se boje patnje neizdržive znak ostavismo. (Ez-Zarijat, 24-37.)
Isti događaj, samo na malo drukčiji način, navodi se i u suri Hud, gdje Uzvišeni kaže:
I Ibrahimu smo izaslanike Naše poslali da mu donesu radosnu vijest. “Mir!” – rekoše; – “Mir!” – odgovori on, i ubrzo im donese pečeno tele. A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. “Ti se ne boj!” – rekoše oni -, “mi smo Lutovu narodu poslani.” A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu. “Jadna ja!” – reče – “zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!” “Zar se čudiš Allahovoj moći?” – rekoše oni -, “Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!” I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o narodu Lutovu; Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. “O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!” (Hud, 69-76.)
U suri El-Hidžr, od 51. do 56. ajeta, navodi se također kazivanje o istom događaju, s tim da se tu ničim ne ukazuje na Ibrahimovu ženu Saru, jer se navodi razgovor meleka sa Ibrahimom, a.s.

Ibrahimov, a.s., sunnet primanja gosta

Često se spominje kako je Ibrahim, a.s., između ostalog, prvi čovjek koji je počeo primati i ugošćavati goste, a njegovi gosti su bili upravo meleki poslani da kazne Lutov, a.s., narod koji je bio ogrezao u najpokvarenijim djelima ovoga svijeta. Iz ajeta je jasno, a i Ibn-Kesir kaže da Ibrahim, a.s., nije odmah prepoznao da se radi o melekima, pa je zato postupio s njima kako bi postupio sa ljudima-gostima. Navodi se da im je iznio tele pečeno na užarenom kamenu, a kada je vidio da oni uopće ne pružaju svoje ruke ka mesu, jer uopće nemaju potrebu za hranom, uplašio se od njih. Sara je, kako navodi Ibn Kesir, bila prisutna zajedno sa gostima jer je to bio onovremeni običaj kod Arapa i drugih naroda. Kada je čula da će u tim poznim godinama roditi dijete, reagovala je kako navodi Uzvišeni. U toj posjeti kod Ibrahima, a.s., bila su tri najpoznatija meleka: Džibril, Mikail i Israfil, u likovima prelijepih muškaraca.

Žena koja je razgovarala sa melekima

Svima nam je dobro znano da su žene izuzetno osjetljive na počasti, ugled i priznanje, a šta tek mislite kada neka žena bude počašćena takvom blagodati da razgovara sa časnim melekima! U obje sure se navodi njihov dijalog: …i obradovaše ga dječakom koji će učen biti. I pojavi se se žena njegova uzvikujući i po licu se udarajući, i reče: “Zar ja, stara, nerotkinja?!” “Tako je odredio Gospodar tvoj” – rekoše oni -, “On je Mudri i Sveznajući.” A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu. “Jadna ja!” – reče – “zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!” “Zar se čudiš Allahovoj moći?” – rekoše oni -, “Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!”
Pored tog velikog muštuluka, da će roditi sina Ishaka, nju je čekala još jedna velika radost, a to je obavijest o unuku. Ako pažljivo čitamo ajete vidjet ćemo da Uzvišeni navodi da su je meleki obradovali i sa sinom i sa unukom: …i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom. Nedugo nakon te radosne vijesti Sara je doista i rodila sina Ishaka, koji će također biti Allahov poslanik i koji će imati sina Jakuba, koji je bio poznat po nadimku Israil (Izrael) i od koga će nastati čitav jedan narod- Izraelćani, ili Benu-Israil (Israilovi potomci), kako ih naziva Kur’an. Tako je Sara dobila radosnu vijest da će dobiti sina, i da će doživjeti da dobije i unuka. Upravo taj momenat u kome se navodi da će Sara roditi sina i da će imati unuka Jakuba, za Muhammeda b. Ka’ba el-Kurezija i brojnu drugu ulemu je nepobitni dokaz da je Ismail trebao biti žrtvovan, a ne Ishak, kao što zastupaju neki autori, jer bi to bila poptuno nelogična situacija, i ispalo bi da je Ibrahim dobio naređenje da zakolje sina za kojeg već zna da će mu roditi unuka Jakuba!?? Nema sumnje da je Ismail trebao biti zaklan i u suštini taj događaj, tj. iskušenje sa klanjem sina, je već bilo završeno prije posjete meleka.

Sarina ljubomora

Nema sumnje da je Sara bila fenomenalna ličnost, velika osoba koju spominje Uzvišeni Allah na više mjesta i kojoj je podario blagodati i čuda koja je podario malo kome od osoba koje nisu bili Njegovi poslanici. Sara jeste bila sve to, ali ona nije bila poslanik i samim tim nije bila savršena osoba, zato se ne čudite što je došla pod udar žestoke ljubomore kada je vidjela da će Hadžera, druga Ibrahimova žena koju mu je lično Sara poklonila, jer ona tada nije mogla imati djece, Ibrahimu roditi dijete. Teško koja žena bi mogla ostati ravnodušna u toj situaciji- ona ne može imati djece, a druga žena je noseća i rodit će dijete, i tako je i Sara iskušana vlastitom ljubomorom. U tim okolnostima, sasvim je beznačajno to što je upravo Sara poklonila Hadžeru Ibrahimu, što je ona sama navaljivala da je uzme za drugu ženu, što joj je Ibrahim ukazivao da se plaši njene ljubomore (a Sara tada zaista i nije bila ljubomorna jer je jako dobro poznavala svoga muža Ibrahima). Sve je to bilo nevažno kada je vidjela Hadžerin stomak i kada je pala u potpunu nesigurnost i neizvjesnost Ibrahimovog ponašanja u novim okolnostima. Sada kada će konačno po prvi put dobiti sina i to u poznim godinama. Ženska ljubomora je najprirodnija stvar ovoga svijeta i možemo reći da neprirodna može biti samo muška reakcija na tu ljubomoru. Sara je bila ljuborona na Hadžeru dok je ona bila tu, u njenom prisustvu. Kada je Hadžera sa svojim malim sinom Ismailom otišla od nje, ujedno je otišla i sva njena ljubomora.

Počašćena sinom poslanikom

Vidjeli smo da je Allah Hadžeri podario Ismaila i da će kasnije i Sari podariti Ishaka. Poznato vam je da je Ismail kasnije zajedno sa svojim ocem Ibrahimom sagradio Ka’bu i Uzvišeni Allah je i tu dao počast Sari i njenom sinu Ishaku. Naime, Ishak će sa svojim ocem Ibrahimom sagraditi Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu (Jerusalimu). Buharija i Muslim bilježe hadis od Ebu Zerra, da je rekao: ”Jednom sam upitao: ‘Allahov Poslaniče, koja džamija je prva sagrađena?’ On reče: ‘Ka’ba’, a ja upitah: ‘A koja zatim?’, na šta on reče: ‘Mesdžidu-l-Aksa.’ Ja ga ponovo upitah: ‘A koliko je između njih?’ On reče: ‘Četrdeset godina’, a ja ga ponovo upitah: ‘A zatim?’, a on reče: ‘A zatim klanjaj gdje god te zadesi namaz, jer je sve to džamija!”’ Kasnije će kroz historiju od Ismaila nastati dvanaest arapskih plemena, a od Ishaka dvanaest izraelćanskih plemena.

Piše: Nezir Halilović / Saff 149

saff.ba