Tajne i koristi dove: Odnos između dove i Allahove odredbe

Osvrnut ćemo se na neke aspekte poimanja dove, jer neki ljudi kažu da se dova i Allahova odredba (kader) međusobno sučeljavaju i potiskuju, zatim smatraju da dova olakšava i ublažuje Allahovu odredbu ili nas štiti od loših posljedica kadera.

Naš stav o tome ogleda se u sljedećem: Prvo mo­ramo razumjeti da je Allahova odredba davno za­ključena i donesena i sve što će se desiti bilo je još tada u Allahovom znanju. Stoga, ako ti je određeno da budeš sačuvan od neke nedaće ili da ti se desi ne­što loše, to je zapisano u Knjizi ljudskih sudbina. S onim što je zapisano podudari se tvoja dova, pa bu­deš zaštićen i pošteđen predodređenog zla. Među­tim, to ne znači da sudbina čeka na našu dovu da bi se obistinilo predodređeno, ili da izostane dova, pa da se ostvari ono neželjeno. Allahovo sveobuhvatno znanje sadrži sve ono što će se desiti, pa je na osnovu znanja zapisana sudbina i spram zapisanog se i do­gađa u našem svijetu zbivanja.

Da bi nam ovo bilo jasnije, navest ćemo jedan pri­mjer, a Allah navodi najbolje primjere. Recimo da je tvoj sin počinio grešku, zapostavio je učenje i pripre­manje za školu i predao se igri i zabavi ili nije izvršio neku tvoju naredbu, a uz to je povrijedio svog mla­đeg brata ili sestru. Nakon toga, odeš do svoje su­pruge i kažeš: ”Zaprijetit ću mu da ću ga sada ka­zniti sa stotinu udaraca prutom, pa kad ga udarim pet puta, ti dođi i založi se za njega, nagovarajući me da prestanem, uz uslov da on više neće ponoviti svoju grešku.” Zatim pristupiš odgojnoj kazni, a na­kon petog udarca majka se uključuje i zagovara se za dobrobit njihovog sina, te se kazna tu završava, a sin preuzima odgovornost da više neće ponoviti istu grešku. Sin će se spasiti kazne pod dojmom da ga je zagovaranje majke spasilo, ali je to, u biti, bio pret­hodni dogovor roditelja. Dogovor je sproveden kako je i prvotno zaključen, ali, po mišljenju i predstavi sina, to se dogodilo u trenutku sprovođenja kazne.

Iz tog razloga, kažem da je svaka dova zapisana kod Uzvišenog Allaha i određeno je da li će biti usli­šana ili ne. Zato ne trebamo očekivati da li će biti primljena ili ne, već je na nama da učimo dovu dok se traženo ne ostvari. Sve je zapisano još davno, u pra- iskonu, po Allahovom znanju. l sahih-predanja na­vode da je Pero (Kalem) podignuto, a listovi se osu­šili. To znači da je sve određeno, pa ne budi od onih koji misle da nam je nešto propisano, a zatim se po­javi dova i to spriječi, već nosi uvjerenje da je i dova zapisana i predodređena, kao i uslišenje te dove.

Navodi se poučno kazivanje da je neki dobrohotni insan tumačio određene kur’anske ajete, pa, kada je došao do riječi Uzvišenog: ”Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se za­nima nečim” (Er-Rahman, 29.), ustao je neki slušalac, pa je upitao: ”A šta danas radi tvoj Gospodar?!”, pa je upitani zašutio i toga dana se vratio svojoj kući potišten. Te noći je usnio Allahovog Poslanika, sal­lallahu ‘alejhi ve sellem, koji mu reče: ”Ako ti ponovo dođe onaj što je pitao, odgovori mu: ’Moj Gospodar sprovodi ono što je davno odredio; uzdiže neke sku­pine ljudi, a druge ponižava.’”

Narednog dana, dobrohotni čovjek ponovo dođe na mjesto gdje je jučer tumačio ajete, pa ovoga puta započe svoje izlaganje ajetom: ”Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim”. (Er-Rahman, 29.), a onaj isti čo­vjek postavi isto pitanje: ”A šta danas tvoj Gospodar radi?!”, na što mu ovaj reče: ”Moj Gospodar sprovodi ono što je davno odredio; uzdiže neke skupine ljudi, a druge ponižava.” Kad je čuo odgovor, onaj koji je pitao reče dobrohotnom čovjeku: ”Donesi salavat na onoga koji te ovome podučio!” Kaže se da je to bio Hidr, Allah s njim bio zadovoljan.

Da zaključimo, svaki pokret i događaj u ovom svi­jetu zapisan je i određen kod Uzvišenog Allaha još u ezelu (praiskonu) i sve što se odvija i dešava pred našim očima svakoga dana samo su otkrovenja sud­bine, onoga što je davno određeno i ne radi se o odre­đivanju nečega novoga. To je bilo zapisano i poznato Sveznajućem Allahu, ali mi to ne možemo dokučiti i spoznati, osim u onom času kada nam to Allah Mu­dri otkrije i objelodani. Zato, kada nam se nešto desi, nemojmo govoriti da smo molili, pa nam je Uzvišeni

Allah dao to i to, promijenivši ono ranije određeno, jer je i dova koju smo uputili bila određena. Ako se nakon dove nešto promijeni i popravi, dobro znaj da je ta dova bila određena i drugačije nije moglo biti.

Možda će se neko zapitati: ako je sve određeno, Pero podignuto, a listovi se osušili, kakva je onda uopće korist od dove? Na to kažemo: ”A kako ćeš ti znati da tvoja dova koju ćeš uputiti nije uslišana kod Allaha?” Tvoji pokreti su određeni, ali ti nisi prisiljen da ih činiš, nego je Uzvišeni Allah znao da ćeš ih na­praviti i kao takve ih je i zapisao. Allahovo znanje je sveobuhvatno i ništa mu ne promiče, ali, u isto vri­jeme, to ne znači da tvoje radnje nisu proizvod tvoga htijenja i volje. On poznaje i tvoje htijenje i sve ono što želiš, jer On Svojim znanjem sve obuhvata. Ti nisi primoran da učiniš ono što je propisatlo i kaderom određeno, jer kader predstavlja Allahovo znanje o onome što će se zbiti. To u osnovi predstavlja Alla­hovo obuhvatanje (ihata) svih stvari. Da nije tako, tj. da On, Uzvišeni, zna samo ono u čemu čovjek nema slobodu volje i izbora (džebr)[1], a da ne zna ono u čemu je čovjeku ostavljena sloboda volje i izbora (ihtijar), tada ne bi imao atribut sveobuhvatnosti. A On je El-Muhit, Onaj Koji sve obuhvata (znanjem, snagom, moći itd.).

Nekada i čovjek, ako dobro upozna neke stvari, može da pretpostavi šta će uslijediti u datim okol­nostima u pogledu onoga što zna. Ako pretposta­vimo da svakom svom djetetu date po jednu novča­nicu određene vrijednosti, a zatim im dopustite da ih potroše kako žele, pa kažete: ”To i to dijete će sebi kupiti knjigu, jer voli čitati, ovo će kupiti igračku s obzirom da mu je igra velika zanimacija, a treće od njih će kupiti nešto za jelo.” Ako se vaša prognoza u potpunosti obistini, da li to znači da ste ih vi natjerali i prisilili da kupe ono što ste spomenuli? Naravno da ne znači! Vaša prognoza je bila tačna, jer ih dobro poznajete, znate njihove težnje, želje i postupke, ta oni su vaša djeca! *

Ako je ovo moguće u domenu čovjeka i njegove spoznaje, šta onda kazati za Uzvišenog Allaha i Nje­govo apsolutno i neograničeno znanje?! Ti znaš kako će postupiti tvoja djeca u određenoj situaciji, ali tvoja spoznaja ih ne prisiljava da tako i postupe, već je to njihov izbor. Svemogući Allah zna sve šta se de­šava u svemiru, On zna postupke i onoga koji po­riče Allaha i ne vjeruje u Njega. Kada nas je Uzvišeni Allah stvorio kao bića koja imaju slobodu izbora u svom ponašanju, On je i tada znao kakav će biti naš izbor i šta ćemo raditi, bez ikakve prisile i primorava- nja s Njegove strane. Približimo ovu tvrdnju našem razumu kroz jedan primjer: zamisli da gledaš televi­zijski program, prvi, drugi ili treći kanal, svejedno. Sve što ti se na njima prikazuje poznato je uredniku tih programa i ma koji kanal da gledaš, ti posmatraš ono u što je urednik dobro upućen i koji zna šta se emituje na tim kanalima. Međutim, tvoje gledanje i praćenje TV-kanala nije stvar prisile od strane ured­nika. A Uzvišenom Allahu pripada najljepši primjer.

ALLAHOVO ZNANJE OBUHVATA SVE STVARI l ZBIVANJA

Allahovo znanje je sveobuhvatno i ma šta da se desi i bilo koji postupak da čovjek učini ili se odluči za nešto, to je Uzvišenom Allahu poznato i sadržano u Njegovom znanju. U slučaju da čovjek odabere put zablude i propasti, to je Svemogućem Allahu po­znato, jer Njegovo znanje ništa ne propušta, me­đutim, to znanje nema nikakve veze sa čovjekovim izborom, ne utječe na njega, niti ga prisiljava na ne­što. Pročitajmo riječi Sveznajućeg: ”Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je pro­maklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.” (El-Hadid, 22.-23.) Ovo nas upućuje na spoznaju da je sve što se dešava u svemiru, a i mi smo dio njega, ma koliko ono bilo veliko ili malo, kao što je opadanje lista sa grane drveta, klijanje si­ćušne zrnke u brazdi zemlje i sl., poznato Svevišnjem Allahu i po Njegovom znanju zapisano u Knjizi. Pa neka je slavljen Onaj Kojem ne promiče ni najsit­niji detalj, niti pokret na nebesima i na Zemlji! U Kur’anu je zapisano: ”Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.” (Junus, 61.)

Važno je shvatiti da postoje dvije vrste Allahovog htijenja (iradet): šerijatsko htijenje i stvaralačko hti­jenje. Čovjek ima slobodu izbora u domenu Allaho­vog šerijatskog htijenja[2], tj. u onome što mu Svevi­šnji Allah naređuje i stavlja u obavezu, dok u stva­ralačkom htijenju čovjek nema izbora, niti bilo ka­kvog utjecaja. Allah stvara i daje šta hoće i On uprav­lja svemirom i svim što je stvorio, a da u tome niko drugi nema udjela, niti utjecaja. Svevišnji Allah je ostavio čovjeku slobodu izbora u Svom šerijatskom htijenju (irade šer‘ijje), i to se odnosi na vjerske na­redbe i zabrane. Naprimjer, Uzvišeni Allah zabra­njuje pijenje alkohola, a čovjek to može poslušati ili se oglušiti o tu zabranu. Kad Uzvišeni Allah kaže: ”Obavljaj propisane molitve…” (El-Isra’, 78.), u tom slučaju možemo klanjati ili, pak, izostaviti namaz. Ali, u oba slučaja, obavili namaz ili ne, mi ne izlazimo iz okvira Allahovog stvaralačkog htijenja, jer nas je On, Svemogući, stvorio takvim da smo u stanju da izvršimo Njegovu naredbu ili da je ne izvršimo.

Na osnovu pređašnjega, kazat ćemo da se Allahova odredba (kader) i čovjekova dova ne sukoblja­vaju i ne dolaze u kontradiktornost, već da dova i uslišanje dove, odnosno njeno odbijanje, ne izlaze iz okviraAllahovog stvaralačkog htijenja i sveobuhvat­nog znanja. Ali, dova ima drugu vrijednost zbog koje je upućujemo, a to je da ona predstavlja jasan znak naše slabosti i nemoći, s jedne strane, i da je, s druge strane, dova čovjekovo priznavanje Allahove moći i snage da promijeni stanje u kojem se nalazimo. Pri­znavanje lične slabosti, pokoravanje Allahu, okreta­nje ka Njemu i traženje Njegove pomoći je, ustvari, ono što Svevišnji Allah želi od čovjeka u dovi, da čo­vjek u sebi slomi oholost i gordost, te da osjeti da ne posjeduje ništa, pa ni samoga sebe, dosežući do uvje­renja da samo Uzvišeni Allah upravlja svim, da On sve može i da je sve podređeno Njemu. Naša dova je priznavanje vlastite nemoći pred neograničenom snagom Svevišnjeg Boga.

[1] Čovjek nema izbora gdje će i kada biti rođen, ne bira spol, fi­zički izgled i druge stvari, to mu je Uzvišeni Allah odredio, pa je u tome čovjek mudžber- primoran ili ograničen, te spram toga nema nikakve odgovornosti, s obzirom da se odgovor­nost vezuje samo za ono u čemu je Svevišnji ostavio čovjeku slobodu izbora i volje. (op. prev.)

[2]Nazvano je šerijatskim htijenjem jer se odnosi na norme i na­loge Šerijata i to je ono što Allah hoće i želi da vidi kod Svojih odanih robova, ali oni u tome imaju izbor. Odgovornost čo­vjeka, odnosno nagrada i kazna, odnosi se samo na ovaj dio, jer na Allahovo stvaralačko htijenje čovjek ne može utjecati, ono se odvija bez obzira dopadala se to nama ili ne i u tome nemamo izbora, ali isto tako ni odgovornosti spram njega. (op. prev.)

***

Odlomak iz knjige: “TAJNE I KORISTI DOVE”

Autor: Muhammed Mutevelli Eš-Ša’ravi

Knjiga je koncipirana tako da nam prvo objasni značenje dove, njene koristi, uvjete i vremena u kojima se dova uslišava. Allah s.w.t. nas je podučio kako da Ga molimo i što da tražimo u svojim dovama. Za svaku priliku i stanje postoji dova, pa nam autor navodi neke od njih…

Tvrdi uvez; 277 str; 23 cm

Akos.bA