Top lista predrasuda o Islamu

1) Muslimani su nasilni, teroristi i/ili ekstremisti

Ovo je jedna od najvećih laži koja se veže za islam, a koja, bez sumnje, potiče od stereotipne slike koju mediji “proguravaju”. Kada jedan naoružani napadač napadne džamiju u ime judaizma, ili kad jedan katolik, pripadnik IRA, aktivira bombu usred naseljenog mjesta, ili kada srpski policajci pravoslavci siluju i ubijaju civile, onda se ovo ne iskorištava kao stereotip kojim će se čitava jedna vjera okarakterisati. Nikad se ova djela ne pripisuju vjerama počinioca. Sa druge strane, toliko puta čujemo da se riječi “islamski, muslimanski fundamentalizam” vezuju sa nasiljem.

Politika u mnogim tzv. muslimanskom zemljama moguće je da ima a moguće je i da nema svoju osnovu u islamu. Često će se desiti da diktatori i političari zloupotrijebe ime islama. Treba se sjetiti i otići na izvore islama i razdvojiti ono što islam stvarno jeste od one slike koju mediji nameću.

Jezički, islam znači: “pokoravanje Bogu,” a izveden je od riječi koja znači “mir.”(1)

Islam se nekima čini da je čudan ili čak ekstreman u današnjem svijetu. Možda je to zato što na Zapadu vjera nije ušla u sve pore života, dok nasuprot tome, za muslimane je islam način života, i oni ne prave razliku između svjetovnog i duhovnog u njihovim životima. Kao i hrišćanstvo, i islam dozvoljava borbu u svrhe samoodbrane, u odbrani vjere, ili kada se radi o onima kojima su protjerani iz svojih domova. U islamu su pravila ratovanja precitno definisana, a među njima su i zabrane da se povrijede civili, uništavaju usjevi, drveće i ubija stoka.

Nigdje islam ne dozvoljava ubijanje nedužnih! Kaže Kur’an: “I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračaju granice.” (2:190) i takođe: “Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.” (8:61)

Dakle, borba je zadnje utočište i podvrgava se strogim pravilima. Muslimani vjeruju da postoje dva džihada. Drugi je borba duše sa egoističnim prohtjevima u cilju dostizanja duševnog mira.

2) Islam ugnjetava žene

Obično se u glavama ljudi nalazi sljedeća slika muslimanke: ona nosi veo(1), mora da ostaje kući i ne smije da vozi kola. Iako neke muslimanske zemlje (2) imaju zakone koje stvarno ugnjetavaju žene, to se ne smije pripisati islamu jer to ne dolazi od islama. U mnogim od ovih zemalja Šerijat nije na vlasti i te zemlje donose zakone koji su pogled njihove kulture na pitanje jednakosti polova.

Sa druge strane, islam daje muškarcima i ženama različite uloge i zadatke i njihova jednakost je utvrđena u Kur’anu i Sunnetu(3). Islam gleda na ženu, bez obzira ona bila udata ili neudata, kako je jedinku koja imaju svoja prava i koja ima pravo da posjeduje svoj imetak. Žena, kada se uda, od muža dobija mehr – vjenčani dar, kojeg ona zadržava da ga koristi kako hoće, i zadržava svoje prezime umjesto da uzima(4) muževljevo prezime. I od muškaraca i od žena se očekuje se očekuje da se oblače na skroman i dostojanstven način. Božji Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) kaže: “Najbolji su oni među vama koji su najbolji prema svojim ženama.”

Bilo kakvo nasilje nad ženom i nasilno nametanje odluka je zabranjeno! Vjenčanje u islamu je jednostavan ugovor u kojeg obje strane mogu da imaju uslove. Posebni običaju vezani za vjenčanje su različiti od zemlje do zemlje. Razvodi su rijetki, iako su prihvatljivi kao zadnje rješenje. Prema islamu djevojka muslimanka ne smije biti vjenčana protiv njene volje! Ono što njeni roditelji mogu uraditi jeste da predlože mladića za kojeg misle da je prikladan za nju.

(1) taj veo se naziva hidžab
(2) Za zemlju kažemo da je muslimanska ako je u njoj većinsko stanovništvo muslimansko
(3) Sunnet poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve selleme) je njegova praksa.
(4) Bolje rečeno nameće u mnogim slučajevima.

3) Muslimani se klanjaju nekom drugom bogu?

„Allah“ je jednostavno riječ koju Arapi koriste za Boga. Za muslimane, Allah je najveće i najobuhvatnije od imena Boga, to je jedna arapska riječ bogatog značenja, koja se koristi za Jednog Boga, ne pripisujući mu druga. Opisujući Boga, i Jevreji, na hebrejskom jeziku, koriste sličnu riječ – eloh – riječ koju je i Isus Hrist koristio kada se molio Bogu. Allah je dakle isti Bog kome se mole i muslimani i hrišćani i Jevreji. Allah se izdvaja u obožavanju i samo Njemu se čini obećanje da će se samo Njegovim naredbama pokoravati, koje je On Uzvišeni objavljivao preko Svojih vjerovjesnika i poslanika, koji si bili poslati različitim narodima u različitim vremenima. Muslimani vjeruju da je Bog Jedan i Jedini. On, Uzvišeni, se ne umara niti ima sina ili sudruga, kao što nema ljudske osobine, što ćemo naći da Mu se pripisuje u nekim drugim vjerama.

Napomena: Ukoliko se malo potrudite da nađete Bibliju na arapskom, vidjećete da hrišćani Arapi koriste upravo riječ „Allah“. Ono što će vam vjerovatni i drgu napomenut jeste da, recimo, riječ Allah, u arapskom jeziku nema rodove, i nema množinu, dok se za riječ “Bog” to ne može reći. Možete reći bogovi, boginja i tako dalje. Sa rječju Allah to nije moguće, pa je ova riječ po mnogo čemu jedinstvena.

4) Islam je širen silom i nije tolerantan prema ostalim vjerama?

U mnogim udžbenicima istorije ćete naći sliku jednog Arapa, konjanika, koji u jednoj ruci drži sablju, a u drugoj Kur’an, osvavajući na silu prevodeći u islam. Ovo uopšte nije objektivno prikazivanje istorije. Islam je uvijek tolerisao ostale vjere. Kaže Allah u Kur’anu: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.” (60:8 )

Sloboda vjere se temelji na sljedećem ajetu: “U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!” (2:256) Hrišćanski misionar T. W. Arnold je takođe ovo rekao kao svoje mišljenje kada je pisao studiju o širenju islama: “Ne čujemo ništa o bilo kakvom organizovanom pokušaju da se nemuslimanska populacija prisili da primi islam ili da se sistematskim pogubljivanjima izbriše hrišćanstvo. Da su halife odabrali silu kao put kojim će širiti islam, izbrisali bi hrišćanstvo kao što su Ferdinand i Izabela istjerali islam iz Španije, ili kao što je Luj XIV učinio sa protestantizmom.”

Islamsko pravo, između ostalog, ima u cilju da zaštiti privilegovan status manjina, i zato se širom islamskog svijeta vide i nemuslimanske svetinje. Istorija nam pruža dokaz: kada je halifa Omer, Allah bio zadovoljan sa njim ušao u Jerusalim 634. godine, islam je zagarantovao slobodu svim vjerskim zajednicama u gradu. Nakon što je proglasio da su životi i imeci stanovnika sigurni, i da njihova mjesta gdje vrše vjerske obrede neće biti oduzeta ili porušena, pozvao je patrijara Sofronija da mu se pridruži u obilasku svetih mjesta. Islam dozvoljava nemusimanskim manjinama da postave svoje sudove koji će se pitanjima porodičnog prava kojeg sami oni formulišu. Jednostavno: i život i imetak, kako muslimana tako i nemuslimana, su u islamskoj državi zaštićeni.

Rasizam nema svoje mjesto u islamu, i Kur’an govori o jednakosti svih, te da se ljudi razlikuju samo u jednom: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (49:13)

Izvor:http://www.islambosna.ba/