UVIJEK SAM SE OSJEĆALA MANJE VRIJEDNOM KADA BI ME NETKO UPITAO ZA MOJE RODITELJE IZ SLJEDEĆIH RAZLOGA…

Zovem se Sanja. Imam 21 godinu. Rodom sam iz Tuzle, ali sada živim u ……. Udata sam za dobrog muslimana, hvala Allahu, i prešla sam na islam, Allahovom voljom, prije godinu dana. Rođena sam i odrasla u jednoj uništenoj porodici, sa ocem bošnjakom i majkom srpkinjom, iako su oboje čvrsti nevjernici. Živjeli smo i sa nenom, koja se izjašnjavla kao muslimanka ali nikad nije klanjala, niti je postila, niti je spominjala Allahovo ime. Ništa nisam znala o našem Stvoritelju i islamu, jer nisam imala nikoga iz porodice da me uputi.

Moj otac je izabrao svog gospodara – novac i to je bilo sve za što je živio. Sve je uvijek bilo vezano i ucijenjeno novcem. Nikad me nije zagrlio, pomilovao po kosi, pričao mi o nečemu lijepome, ili pitao šta se u mome životu dešava, šta me brine… O Uzvišenome se nikada nije govorilo. Otvoreno je govorio da bog ne postoji dok je svaki dan brinuo istu brigu – kako zaraditi još novca. Odnos između nas se sveo na nekakvu poslovnu hladnoću. Nekada me samo pitao da li mi treba novca za školu. To je bila jedina komunikacija između nas.

A moja majka… Otkako znam za sebe, ona je bolesna. Nikada majke nisam imala, da me zagrli, da me utješi, da me zaštiti, da me posavjetuje…Topli pogled, riječ, dodir, zagrljaj, sve mi je bilo uskraćeno njenom bolešću. Rasla sam bez povezanosti sa roditeljima, bez ikakve zaštite, upute, savjeta, tople riječi, ljubavi. Bolest moje majke je zasigurno najviše utjecala na moj razvitak. Bilo je strašno teško nositi se sa ovakvim dunjalukom, bez podrške svojih najbližnjih. Svi su živjeli u porodicama koje su manje-više sretne, imaju jednog ili dva zdrava roditelja, upućena u njihove živote i koji se brinu za njih.

Uvijek sam se osjećala manje vrijednom kada bi me netko upitao za moje roditelje. Izmišljala sam priče o sretnoj obitelji i nisam mogla makar jednom iskreno izgovoriti: „Moja mama je psihički bolesna“. Mama je imala strašne tegobe. Padala je na postelju sa nepodonošljivim bolovima u nogama, koji nisu imali zdravstveni uzrok, već uticaj psihe. Cijelu jednu godinu je ležala i plakala. Od prevelike iscrpljenosti me nije mogla pitati kako je u školi, a od brojnih teških lijekova trzala se cijelim tijelom, te me nije mogla držati u rukama. Uvijek kad bih vidjela majku kako grli neko dijete, uživo ili na TV-u, nisam mogla zaustaviti suze.

Imala sam 9 godina kada je pokušala samoubojstvo, jer nije mogla više izdržati tegobe. Odmah su je vezali i odveli u psihijatrijsku bolnicu. Moj otac nije imao komentar na to. Pričao je o bezvrijednim stvarima, pretvarajući se da se to uopšte nije desilo. Kada sam završavala srednju školu, trebala sam ići na ekskurziju u Španiju, ali je trebao potpis oba roditelja za moju vizu. Moja majka nije mogla potpisati jer se nalazila u bolnici, drogirana lijekovima. Stojala sam pred cijelim razredom i razrednom koja je uporno pitala „a zašto mati ne može“ i ćutala, jer nisam mogla izgovoriti to. Osjećala sam da, ako to naglas kažem, prsa će mi pući od bola.

Tako sam završila svoje obrazovanje a da nitko od profesora ili prijateljica nikad nije saznao šta se u mojoj kući dešava. Tada nisam imala snagu jer nisam imala vjeru koju imam danas, koja mi daje snagu da smijem izgovoriti na glas šta sam proživjela, i da se zbog toga ne osjećam manje vrijednom od ostale djece iz normalnih porodica. Više ne osjećam stid, niti je mojim prsima toliko teško kao nekad, jer je iskreno predanje Allahu izbrisalo moje tegobe. Uvijek kada pogledam ijedan korak unazad, ne mogu da vjerujem koliko toga sam prošla, kako je život bio težak i okrutan, bez voljenog Allaha, bez Njegove upute. Sada ću, uz Allahovu volju, ispričati kakve sam muke prošla, prije prihvatanja islama.

Imala sam petnaest godina kada sam počela pohađati gimnaziju u Tuzli. Moj život je tada postao nepodnošljivo težak jer su se pojavile tegobe koje su razarale moje tijelo, um i mladu dušu. Išla sam u školu svaki dan, ali bolesna, sa vrtoglavicama i bolovima u prsima. Svi oko mene su se upoznavali i družili, a mene su svi izbjegavali, smatrajući me čudnom. Sjedila sam sama i plakala svaki dan, a onda se taj plač pretvorio u gušenje, a gušenje, borba za zrakom, vrtoglavice i drhtanje cijeloga tijela u – napade. Moj otac nije suosjećao niti mi je želio pomoći, brinulo ga je što po školi pravim „ruglo i sramotu“. Na silu me je odveo psihijatru koji mi je dao neke teške antidepresive, iako sam imala samo 15 godina.

Bila sam dijete, razvoj mog tijela i uma je tek započeo, ali su ga lijekovi zaustavili. Pala sam na postelju, drogirana lijekovima i često se nisam mogla podići da odem do škole. U školi nisam mogla pratiti nastavu, sjedila sam u teškim mukama, dok su svi oko mene mislili da uzimam drogu i da me se treba kloniti. Nitko nije znao istinu niti je itko htio pomoći. Napadi su bivali sve ćešći i naporniji. Prestala sam jesti i postala anoreksična. Prestala sam govoriti. Noge su mi htjele otkazati. Ono što na silu pojedem, to i povratim. Gotovo svaki dan sam se rušila s nogu dok sam se umivala u ženskome toaletu u školi, a moji vršnjaci su mi se rugali, i nazivali me „drogerašicom“. Bila sam glavni predmet trača, ali pored svojih muka, najmanja mi je briga bila što se ne uklapam u njihove grešne živote, slušanja muzike koja navodi na grijeh, skidanje i izlasci, pijenje velike količine alkohola i nemoralne radnje, koje su danas „normalne“ za omladinu.

Bila sam potpuno bespomoćna, jer nisam nikoga imala, niti sam bila upućena u vjeru koja bi mi otvorila oči da uz Allaha – nikad nisam sama. Nisam mogla preuzeti kontrolu nad svojim neuhranjenim tijelom, koliko god se trudila. Nisam imala snage. Prsa su mi se raspadala od bolova. Gušila sam se udisajući isti zrak koji su udisali svi ostali bez problema. Bilo mi je zlo od hrane koja je svima ostalim bila sasvim u redu. Hvatala me nesvjestica od normalnog hoda, drhtala sam i kada uopće nije bilo hladno. Noći su bile najgore. Toliko boli, suza, a nikada odmora, nikad sna.

Psihijatar je to nazvao „uticajem gena“. Rekao je da je gotovo nemoguće izboriti se protiv toga jer je moja majka isto bolesna i da se „protiv genetike ne može“. Govorili su mi da nisam jedina koja pati i da svi imaju svoje probleme, ali, kad god sam gledala oko sebe, vidjela sam ljude koji se smiju, jedino ja to nisam mogla. Nikada nisam srela nekog poput mene. Cure su uvijek pričale o izlascima i momcima, momci o utakmicama, a ja sam svaku noć ležala sa razarajućim bolovima i gušila se kao da sam u gasnoj komori. Uzimala sam lijekove da preguram dan, ali mi nisu pomagali. Tegobe su bile nepodnošljive. Bez obzira gdje bila i šta radila. Kako sam samo sama bila!

Kad više nisam mogla izdržati teret svog bola i usamljenosti, neka mi Allah oprosti, stalno Ga za to molim, odlučila sam dignuti ruku na sebe i oduzeti život koji mi je Uzvišeni podario. Pokušala sam samoubojstvo više puta, ali nijednom nije uspjelo, Allahovom voljom, elhamdulillah. Nisam se bojala smrti, niti ičega na ovome svijetu, otupila sam na sve. Jedino čega sam se bojala jeste provesti čitav život bolesna, kao moja majka. To su bile najteže scene iz mog života, kada zaista ništa više nisam mogla učiniti da se dignem iz tog pakla. Vjera i islam su mi bili tako strani, ništa o tome nisam znala, ali sam čitala nešto o religijama i jedino što me tada privlačilo jeste ideja o reinkarnaciji iz hinduizma. Toliko sam htjela vjerovati da ću nakon ovog imati neki normalan život. Ali, hvala Allahu, nisam ostala u toj vjeri kad me je On prosvijetlio.

Velika promjena u mom životu se počela dešavati tek kada sam završila drugu godinu fakulteta, prije godinu dana. Prije toga nisam imala momka, jer su momci htjeli normalne cure, a ne nekoga poput mene. Ali, Allahovom voljom, srela sam jednog iskrenog muslimana, koji mi je postao prijatelj i koji je imao najznačajniji uticaj u mom povratku islamu.

Od samog početka je bio dobar prema meni, suosjećao je sa mojom patnjom iako nije znao ništa o meni. Uvijek me pozivao na čaj, ali ja sam odbijala, jer se nisam družila s ljudima, niti išla na čaj ili kafu. Bojala sam se ljudi zbog svog iskustva. Ali Allah je njemu podario beskrajnu strpljivost i malo – pomalo, naše prijateljstvo se razvilo i išli smo na čaj jako često. Bio je prva osoba kojoj sam se počela otvarati, oprezno i pažljivo, sa mnogo straha. Ali on je čekao, sa svojim toplim pogledom iz koje je izvirala istinska vjera u Allaha. Izbijala je iz njega poput svjetla i počela je da osvjetljava moju beskrajnu tamu.

Jednom prilikom, desio mi se napad kojem je moj prijatelj prisustvovao. Niko me nikada nije uzeo na ruke, ali on me uzeo sa poda i proučio nešto. Umjesto osuđivanja i mrkog pogleda, pogledao me je samilosno i rekao: „Ti si pod sihrom“. Sve moje tegobe, bolove, strahove, sve je sročio u jednoj riječi za koju prije nisam čula. Nisam znala šta je sihr. Sljedeći put sam u njemu vidjela snagu kao nikada do tada. Pojavio se preda mnom i rekao „Idemo riješiti tvoj problem“.

Iako nisam znala ništa o tome, imala sam toliko povjerenja u njega, kao jedinu osobu koja mi je ikad poželjela pomoći i, uz Allahovu volju, odveo me je u jedno bosansko selo, gdje se nalazi najbolji bosanski centar za liječenja od sihra. Tamo sam upoznala najiskrenijeg i najpoštenijeg hodžu koji se ovim poslom bavi i kojeg preporučam svim braći i sestrama koji imaju problema sa sihrom. Bio je to dug put, ali se, hvala Allahu, isplatio. Kada smo došli tamo, čula sam prvi put za rukju, za liječenje Kur’anom, za džinne, za dejstvo Kur’ana na njih itd. Nisam ništa od toga razumjela, ali sam imala veliko povjerenje u prijatelja koji me tu doveo i na njegovu molbu-pristala sam probati.

Kada je rukja počela, moje cijelo biće je preživjelo šok koji poznaju samo oni jadni ljudi koju su bili mučeni od prokletog šejtana. Najteže mi je opisati taj doživljaj koji me zauvijek promijenio. Pored onog što mi se desilo, što je bio nesumnjiv dokaz da je sihr uništavao moj mladi život, ono što sam vidjela u tom centru svojim očima, patnje drugih ljudi, otvorilo mi je oči odmah. Vidjela sam ženu koja je imala iste tegobe kao moja majka, na isti način joj se tijelo micalo i glava trzala. Nije bilo nikakve sumnje da moja mati nije psihički bolesna, da nisu u pitanju geni, da nije u pitanju medicina, da je iza svega toga nečija šejtanska ruka koja mi je oduzela majku i koja me natjerala na najgore misli, doživljaje i pokušaje samoubojstva. Ali Allah je veći od svega toga! I on izvodi na pravi put onoga koga on želi. Subhan Allah.

Nakon toga iskustva, vratila sam se kući, progledavši potpuno. Nisam znala kako da to nekome prenesem, objasnim, kome prvo da kažem…Odlučila sam malo sačekati da nađem dokaze. Dogovorila sam se sa prijateljem da ću pretražiti kuću čim dođem i bilo šta sumnjivo sačuvati da skupa pogledamo i spalimo. Odmah sam, bez po muke, pronašla sihr podmetnut u mojoj sobi ispod jedne latice u ormaru. Bio je to nevjernički, šejtanski sihr, gdje se, euzubillah, na puno listova ispasalo najljepših Kur’anskih ajeta, te se potopilo u ljudsku mokraću, da se ponizi Allahov govor, te umotano u puno kesa i čvorova. Dugo mi je trebalo da to odmotam. Kada sam otvorila, nevjerovatan smrad je okupirao cijelu sobu. Morala sam sve prozore otvoriti, bilo je tako užasnog smrada. A Allah je čist od onoga što rade.

Uz detaljno istraživanje došla sam do šokantnog saznanja. Moja nena je pravila sihr mojoj porodici. Mog oca je pretvorila u slijepca koji ne vidi ništa osim novca, mojoj majci je uzrokovala užasnu bolest, a meni ukrala mladost i zdravlje. Što je najgore od toga, najteže se ogriješila o Allaha, praveći taj širk. Unutar svog jastuka sam našla sihr zbog kojeg nijednu noć nisam spavala, niti sam bila spašena od bolova. Prikupivši dokaze, pokušala sam objelodaniti istinu, ali nevjernici, kakve god dokaze im pružali, kao što u samome Kur’anu Allah kaže, oni neće vjerovati. Moj otac je odbio vjerovati u sihr, jer je nevjernik. Moja majka nije povjerovala da je uzrok njezine bolesti sihr jer je nevjernica .

Iako sam bila jedina koja je progledala, iako su moji roditelji bili protiv toga, odmah sam odlučila vratiti se islamu, početi klanjati i tražiti utočište u Stvoritelju jer me jedino on mogao zaštiti od tog zla. Odmah sam znala da moram izaći iz te kuće, ali nisam imala ništa. Ali Allah Milostivi, kroz svoju mudrost, poslao mi je spas.

Moj prijatelj, iskreni Allahov rob, koji je prošao što sam ja, bio pod sihrom u prošlosti i riješio ga se nakon što se vratio islamu, zaprosio me odmah. Uz Allahovu beskrajnu milost, odmah smo se vjenčali, bez moje porodice, bez ikoga bližnjega, ali sam stekla novu porodicu, svog divnoga muža, i otišla iz te kuće par dana nakon otkrivanja istine. Moj otac nije htio htio priznati moju udaju za muslimana niti čuti o onome što sam mu pokušala dokazati da se desilo. Allah otvara oči onome kome on hoće, a kome neće, toga nitko ne može na ispravan put izvesti. Uz moje pokušaje, moj otac još uvijek dobija vjerovati. On ne priznaje zeta koji ne trči za novcem, koji nikada ne sjedi tamo gdje se pije, i koji neće da pije sa skupa s njim. Zato smo odbačeni. Molim Allaha da im otvori oči kao meni, iako me ne podržavaju, iako ne vjeruju, iako ponižavaju mene i mog muža i naš život, naše pokoravanje Uzvišenome Allahu.

I danas, nakon svega, na um mi padne moj stari život, pa mi nešto pritišće srce, ali brzo se abdestim i klanjam i sve izgleda drugačije. Dragi Allah mi je dao spas od silne boli i muka. Nastavit ću ići pravim putem do kraja svog života. Svoj najveći mir sam pronašla u namazu i nikad u svome životu nisam bila sretnija i spokojnija nego sada. Ne propuštam nijedan namaz dnevno i ništa mi nije teško. Često čujem muslimane, koji su bili u normalnim porodicama, kako im se ne ustaje na sabah ili su umorni da klanjaju jaciju, subhanallah, i ne mogu se načuditi.

Često se desi da nemamo novca za mnoge stvari koje sam prije imala, ali od silne bolesti, ništa od tog nisam imala. Više volim svog Allaha i jednu lepinu dnevno, nego sav luksuz koji moj otac ima, slijep i bolestan. Otac me natjerao da upišem žurnalistiku, ali sam napustila taj fakultet. Ove godine, insha Allah, namjeravam upisati Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i nastaviti svoj put u islamu. Ne mogu se dovoljno zahvaliti Allahu za neizmjernu milost i uputu. Ovaj tekst posvećujem svome mužu, preko kojeg me Allah spasio. Allah ga nagradio i čuvao zauvijek naš divni brak, slogu i ljubav koju, elhamdulillah, napokon imam u svojoj kući. A sva slava i hvala pripadaju samo Allahu, Gospodaru Svjetova.

islamzivot