Uzmimo pouku dok još imamo vremena jer smrt je jako blizu

Šta čovjek gubi? Gubi vrijeme, jer vrijeme troši čovjeka. Na poslijetku sve se svodi na to, kako je čovjek iskoristio vrijeme. Ako ga je iskoristio u dobru, pripada mu dobro, a ukoliko ga je iskoristio u zlo, pripada mu ono kako je činio. Kažu da je život koverta u koju čovjek slaže svoja djela.
Šta je to život? Kada i kako završava? Ovo pitanje je posebno naglašeno kod onih koji ne vjeruju u život poslije smrti. Svi znamo da kretanje tačke čini liniju, a da nakon kretanja linije nastaje površina. Ukoliko dođe do kretanja površine, nastaje masa, a na poslijetku, nakon kretanje mase i tijela, nastaje vrijeme. Dakle, vrijeme je usko poveznao sa kretanjem. Čovjek je u biti vrijeme. Zato što se kreće prema određenoj tački. Prolaze dani, sedmice, mjeseci, godine, zatim dođe trenutak smrti i život završava. U tom smislu možemo reći da čovjek predstavlja vrijeme, odnosno određeni broj dana, sedmica, mjeseci i godina. Kaža Allah Uzvišeni: „Tako mi vremena, čovjek je doista na gubitku osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (Al Asr; 1-3)

Šta čovjek gubi? Gubi vrijeme, jer vrijeme troši čovjeka. Na poslijetku sve se svodi na to, kako je čovjek iskoristio vrijeme. Ako ga je iskoristio u dobru, pripada mu dobro, a ukoliko ga je iskoristio u zlo, pripada mu ono kako je činio. Kažu da je život koverta u koju čovjek slaže svoja djela. Kaže Allah Uzivišeni: “A zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebao razmisliti imao vremena da razmisli, a bio vam je došao i onaj koji opominje? Zato iskusite patnju, nevjernicima nema pomoći!” (Fatir: 37)

Allah nam je dao određeno vrijeme koje će biti prekinuto smrću. Zato je smrt jedan od najopasnijih događaja u životu čovjeka. Smrt je prelazak iz jedne u drugu fazu postojanja. On je pečat na životnu kovertu u koju smo skupljali djela, bilo dobra ili loša. Smrt predstavlja zatvaranje vrata djelovanja i privrjeđivanja. Dokaz nalazimo u ajetu: „Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta“ (Al Mulk; 2)

Allah je spomenuo smrt prije života, da bi skrenuo pažnju na važnost same smrti. Život predstavalja početak puta i mnogobrojne izbore. Međutim smrt anulira sve vrste samovoljnih izbora. Kaže Allah Uzvišeni: „Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.“ (Al A`raf; 34)
Iako je životni vijek određen i u nekim slučajevima, po čovjeku, kratak i nedovoljan, ipak je on najbolji za čovjeka. Kada se na Sudnjem danu dignu sve pregrade, čovjek će se uvjeriti da je njegova sudbina i životni vijek, kakav god da je bio, najbolji za njega. Jer, sve što se desi, to je Allahova volja. Sa druge strane, Allahova volja će se desiti, bez ikakve sumnje. Zar će tvoj i moj smrtni čas nastupiti mimo Allahove volje? Čak i kada se desi da čovjek bude ubijen od strane nekog drugog, to je Allahova volja i to je trenutak kada je prestalo da postoji propisane nafake.

Zamislimo plantažu jabuka. Jabuka koja se nalazi, na primjer, na petnaestom stablu, u petom redu, na toj i toj grani, pripada tom i tom čovjeku. Svaka jabuka na plantaži je propisana određenoj osobi, međutim, postoji mnogo puteva, putem kojih će on doći do jabuke. Neko će otići na pijacu pa kupiti jabuku, drugi će do jabuke doći tako što će je ukrasti, dok će treći jabuku pojesti kao poklon. Jabuka će sasvim sigurno doći do čovjeka kojemu je propisana, i ona je zasigurno njegova jabuka, ali su različiti putevi dolaska do nje. Na isti način posmatramo i smrt. Po islamskom učenju, smrtni čas je već određen, samo je pitanje na koji način će čovjeka zadesiti. Nekoga će zateći na smrtnoj postelji, nekoga na bojnom polju ili prilikom automobilske nesreće, trećeg nakon kratke ili duge bolesti itd.

Pogrešno je vjerovati da je život samo vrijeme koje provedemo na ovom svijetu. Dug životni vijek ne mora značiti neku vrijednost. U historiji islama naći ćemo ljude koji su živjeli kratko vrijeme, ali su iza sebe ostavili pravo blago. Imam Nevevi, na primjer, nije živio mnogo, ali je toliko doprinio islamskoj nauci da ju je teško zamisliti bez ovog velikog učenjaka. Neke islamske voskovođe su živjele po 30 ili 40 godina, ali su, recimo, osvojile u svojim pohodima ogromna prostranstva da ih je teško pregledati. Sa druge strane, pojedini ljudi žive i po 80 godina, ali za života nisu učinili niti jedno značajno dobro djelo. Različito korištenje životnog vremena uporedimo sa dva dućana, od kojih jedan, u toku radnog vremena ima duplo veću zaradu, od drugog. Ili recimo, dućan koji za mjesec dana zaradi kao drugi za vremenski period od nekoliko godina. Zato, nalazimo da se Allah Uzvišeni kune Poslanikovim s.w.a.s., životom: „A života mi tvoga, oni su u pijanstvu svome lutali.“ (Al Hidžr; 72)

Zakletva Poslanikovim životom jeste velika, zbog toga što je njegov život bio vrijedan. Za vrijeme svoga života on je prenio poruku cijelom čovječanstvu. Za to vrijeme, svijet je upoznao potpuno novi način života i vrijednovanja. Poslanik s.a.w.s., je pokazao čovječanstvu kuda da hodi ukoliko želi da uspije. Zbog toga, mi ne trebamo da posmatramo život kao vremenski period. Prenosi se da su naši predhodnici često govorili: „Nema bereketa u danu u kojem nisam povećao svoje znanje i bogobojaznost!“ Čak štaviše, ukoliko smo život proveli u „mubahatima“, odnosno djelima od kojih nemamo ni nagradu ni kaznu, možemo smatrati da smo u gubitku, zbog toga što će nas vrijeme istrošiti.

Kaže Hasan El Basri: „Nema dana, a da u trenutku svoga svitanja ne poziva: „O sine Ademov, ja sam novo stvorenje i bit ću svjedok tvoga postupka. Zato, okoristi se od mene, jer se neću vratiti sve do Sudnjeg dana!“ Mi se nalazimo između jučerašnjeg dana, od kojeg nemamo više ništa, i sutrašnjeg, kojeg ne posjedujemo.

Sjećam se čovjeka koji mi je jedne prilike govorio o svojim planovima. Isplanirao je dvadeset narednih godina. Želio je otići u stranu zemlju da bi studirao, nakon toga u još par država kako bi stekao iskustvo na poslu, a tek nakon dvadeset i nešto ljeta planirao se vratiti u svoju državu, osnovati privatni posao i tako obezbjediti sebi, svojoj djeci i unucima bolju budućnost. Otišao sam kući, nakon razgovora sa njim, da bi istu noć saznao da je taj čovjek preselio na onaj svijet. Kaže Uzvišeni: „O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!“ (Ali Imran; 102)

Smrt dolazi nenajavljeno. Ajet koji smo naveli predstavlja veliku opomenu. Da li je smrt u našim rukama, pa da odgodimo njegov dolazak? Naravno da nije. Ulema kaže: „Ne dozvolite da vas smrt zadesi a da vi griješite i radite djela kojima Allah nije zadovoljan!“. Ako treba da putujemo u Ameriku, na primjer. Imamo avionsku kartu koja je jako skupa, a let je sutra u 8 sati ujutro. Naravno da ćemo učiniti sve od sebe da budemo spremni, na određenom mjestu u određeno vrijeme. Poći ćemo mnogo ranije za svaki slučaj. Odgodit ćemo mnoge obaveze i sve potčiniti putovanju. Isto tako treba da se ponašamo kada je u pitanju trenutak putovanja na put bez povratka. Musliman treba da dočeka taj trenutak spreman. Treba da se čisti od grijeha stalnim pokajanjima i istigfarima, te da praktikuje sve što je u mogućnosti od Allahovih naredbi i da se kloni zabrana.

Priča se da se čovjek, vlasnik jednog restorana u kojem se prodavao alkohol, pokajao Allahu i prestao da prodaje alkohol u objektu. Međutim, nakon kratkog vremena, vidjevši da je počeo gubiti svoje stalne mušterije, ponovo se vratio starim navikama. Od tada nije preživio ni deset dana. Otišao je sa ovog svijeta, prodavajući alkohol. Dakle, „umirite samo kao muslimani“.

Navest ćemo još jedan slučaj. Jedan čovjek je teško obolio i misleći da će brzo umrijeti doveo je svjedoke da im saopći da jedan dio imovine vraća svojoj braći, jer ju je nakada oteo od njih. Međutim, Allah je htio da se čovjek pridigne iz postelje, te je on ponovo nastavio po starom. Čak je pocijepao testament koji je bio napisao, da bi pomenutu imovinu ponovo prisvojio. I desilo se da čovjek nakon pola godine ipak iznenada umre.

Dakle, budimo uvijek u stanju pripravnosti! Pogledajmo u kakvom je stanju naša porodica, naša djeca, supružnik itd. Vodimo računa da je naša zarada halal! Pogledajmo u kakvom smo odnosu sa našim komšijama! Na kraju, ono najvažnije, pogledajmo sebe i svoje srce! Pogledajmo u kakvoj smo vezi sa Stvoriteljem, jer On kaže: „Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.“ (Al M`uminun; 99-100)

Čovječe, živiš u blagodati i tvoje srce kuca. Očisti svoje imetak! Izvrši sve obaveze koje te sljeduju! Raspodijeli imetak svojim nasljednicima! Nastoj da što čišći dožeš pred Allaha! Budi oprezan, jer tvoj život je ograničen! Smrt će doći. Nju ne možeš odgoditi. Ubijeni će umrijeti, jer mu je njegov edžel došao. Ubica će račune polagati kao ubica. To je vjerovanje pravog muslimana. To vjerovanje će ga natjerati da učini sve kako bi svoja ubjeđenja pretvorio u praksu.

Stara arapska poslovica kaže da je čovjek uvijek između pet dana: izgubljeni dan (jevmu mefkud), dan koji svjedoči (jevmu mešhud), dan koji će doći (jevmu mevrud), dan koji je obećan (jevmu mev`ud) i dan vječni (jevmu memdud). Radi se o slijedećim danima: danu koji je prošao, današnjem danu, smrtnom danu, danu polaganja računa i vječnom danu, odnosno džehenemu ili dženetu. Najvažniji za nas je dan kojem svjedočimo, odnosno današnji dan. Nemoj reći: „To ću sutra uraditi!“. Učini to odmah! Ne dozvoli da ti dođe smrtni čas, a da Allah nije zadovoljan tobom!

Po islamskom učenju, ovaj svijet je stvoren kao ispit, da bi se vidjelo ko će od nas bolje postupiti. Nagrada, ili kazna, dolazi na onom svijetu koji, kao što znamo, traje vječno. Zato, postavimo sebi pitanje, da li vrijedi riskirati cijelu vječnost zbog privremenog užitka!

Izvor: nabulsi.com
Prevod: Akos.bA