Veliki ljudi se smiju i onda kad im suze teku niz lice

Mongoli su turkmenski narod iz Azije koji je živio na istočnom dijelu zemalja koje su pripadale Turkmenistanu. Oni su bili nomadi, stočari i bili su idolopoklonici. Nisu vjerovali u Allaha ni u Sudnji dan. U potrazi za hranom i opskrbom prevaljivali su duge maršrute, a često su se, zbog hrane, međusobno sukobljavali i ubijali. Njihove žene bile su nasilne, zle i okrutne jednako kao i muškarci. Iako su Mongoli i Tatari bili povezani rodbinskim i komšijskim vezama, želja da se dođe do prijeko potrebnih životnih namirnica i opskrbe, vodio ih je u međusobne konflikte, sukobe i ubijanja. U tim sukobima smjenjivali su se pobjede i porazi, tako da je sreća bila sad na jednoj, sad na drugoj, strani, sve dok se nije pojavio Džingis-kan koji je ta zaraćena plemena uspio ujedinti kako bi postali crna mrlja u ljudskoj povijesti zbog zla i nesreće koja je Zemlju zadesila s njima, kojoj u povijesti nema slične. Ko su zapravo Tatari? Šta to krije priča o Tatarima i njihovoj invaziji na muslimanske zemlje i muslimane? Kako je njihovim rukama srušen abasijski hilafet na najsvirepiji i najprezreniji način?

Znameniti muslimanski historičar Ibn Esir, kada je u svom djelu El-kamil želio zabilježiti i opisati najezdu Tatara, rekao je da je više volio smrt nego što je čuo za Tatare i bio svjedok njihovog divljaštva. O tome je zapisao sljedeće: ‘’Nekoliko godina sam izbjegavao da pišem o tom stravičnom događaju, toliko da sam ga prezirao i spomenuti. Kada bi u tom smislu napravio jedan korak naprijed, odmah bi učinio dva koraka nazad, jer ko je taj ko može tako jednostavno i bezosjećajno da piše nekrolog islamu i muslimanima, da piše o pošasti i masovnom klanju i ubijanju muslimana, ili da ga čak i spomene?! Da me bogdo majka ni rodila nije! Da sam bogdo umro i u zaborav pao prije nego sam taj dan dočekao! I kada bi neko rekao da svijet nije, od kako je Allah stvorio prvog čovjeka, Adema, pa do danas, iskušan većim zlom, istinu bi rekao, jer ljudska povijest nije zabilježila nešto slično. Ne može se govoriti o najezdi Tatara, a da se ne spomenu krstaši koji su, osjećajući opasnost, izveli svoju podlu i prljavu spletku, pa su Tatarima ponudili kršćanstvo i veliki broj njih je prihvatio da promjeni vjeru. Krščani su zatim koristili svaku priliku da Tatare ožene kršćankama koje su bile zadojene mržnjom prema islamu i muslimanima. A onda se, nakon toga, rasplamsala budističko-krstaška vatra mržnje i tatarske horde krenule su da ubijaju dobrotu na svakom mjestu.

Od tada su započeli krvavi sukobi između Tatara i muslimana. Džingis-kan je poslao pismo sultanu Alaudinu Muhamedu Havarizm-šahu u kojem se hvali svojom snagom i moći, obaviještavajući ga da je on sa svojom vojskom na putu prema njegovom sultanatu kojeg želi pokoriti i srušiti. Havarizm-šah nije imao drugog izbora osim da krene u susret Tatarima i da se s njima sukobi na njihovoj teritoriji. On je to i učinio, ali kada je došao do njihovih nastambi nije zatekao nikoga osim žena i djece. Poslao je jednog od svojih vojnika da donese vijest o Džingis-kanu i njegovoj vojsci, pa su ga tatarske žene obavijestile da je Džingis-kan s vojskom izašao u pohod na jednog od turkmenskih kraljeva, da ga je već porazio i zarobio ogromni ratni plijen i da se vraća kući. Havarizm-šah je krenuo u susret Džingis-kanu, pa je došlo do žestoke i krvave bitke koja je trajala tri dana i koja je na kraju završena bez pobjednika. U toj bici poginulo je 20 000 muslimana. Džingis-kan se vratio u svoju zemlju, a Havirzm-šah u svoju, očekujući i pripremajući se za nove sukobe. Havarizm-šah je nakon te bitke izdao hitnu naredbu muslimanima Buhare i Semerkanda da se pripreme za nadolazeće sukobe i da se maksimalno obezbijede za tatarsku opsadu koja će sigurno biti žestoka, a zatim se vratio u Horosan. Pet mjeseci nakon toga, Tatari su iznenada napali na Buharu i došlo je do žestokog sukoba između Tatara i muslimana koji je trajao puna tri dana. Trećeg dana Buhara je pala u ruke Tatara. Nakon što su osvojili Buharu, Tatari su počinili takve zločine da bi dijete od straha osijedilo. Ciljano su ubijali učenjake, silovali žene i skrnavili njihovu čast pred njihovom djecom, muževima i očevima. Muslimani su više voljeli smrt nego gledati takva zlodjela. Borili su se koliko su mogli i većina ih je poginula. Međutim, Tatari ni mrtve muslimane nisu ostavljali na miru, već su ih masakrirali i iživljavali se na njihovim mrtvim tijelima, a onda ih bacali na lomaču. Mnoge muslimane su protjerali, rušili su džamije i škole i spalili sve Kur’ane koje su našli u džamijama Buhare. Dok su Tatari činili zločin u Buhari i drugim mjestima i nemilice ubijali i klali muslimane, abasijski halifa je mirno sjedio u svom dvoru u Bagdadu. Nedugo nakon toga, u vrijeme halife Musta’sima, tatarska vojska pod komandom Hulagu-kana krenula je i prema Bagdadu. Sredinom mjeseca muharrema, 656.h.g./1258. po miladu, Hulagu-kan je došao s vojskom pred zidine Bagdada da bi otpočeo s opsadom muslimanske prijestonice. Pred silnom bujicom tatarskih hordi, abasijski halifa nije mogao ništa učiniti, osim što je zaključao kapije utvrđenja. Tatarima nije trebalo više od deset dana da osvoje utvrđenje i uđu u Bagdad. U gradu su napravili pravi pokolj, a između ostaloga, ubili su halifu i sve islamske učenjake koji su se tu zatekli. Tako je sunce abasijskog hilafeta, nakon što je sjalo 524 godine, doživjelo potpuno pomračenje.’’

Zato, o ti koji si skrhan očajem i pesimizmom, zamisli da si živio u sred tog strašnog uragana. Zamisli kako ti srce snažno bije i lupa od silnog straha dok slušaš kako divlje tatarske horde čine masakr po ulicama Bagdada. Pale, ubijaju, siluju, ruše! A onda upitaj sebe, da li se sunce nakon toga ponovo pojavilo? Da li je Allah dž.š. nakon toga poslao onoga ko će islamu i muslimanima vratiti slobodu i ponos? Da, uistinu se svijetlo pojavilo iz dubine tih tmina! Gdje su danas Tatari i Mongoli? Gdje su oni na čiji spomen su srca drhtala i od straha zamalo umirala? Razmisli vjerniče o tome, i u Allaha se pouzdaj, i ne očajavaj! I znaj da povijest nije ništa drugo nego listovi velike knjige u kojima je ispisana nada i novi početak, kao što su prije toga bili ispisani očaj i kraj!

Šejh Salih Er-Radžihi – od hamala do bogatog bankara

Šejh Salih Er-Radžihi je na početku svog poslovnog života bio obični nosač (hamal) i trgovac starim gvožđem. Prije podne je za vrlo skromnu plaću radio kao hamal, a poslije podne prodavao je staro gvožđe. To se dešavalo četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Dakle, svoj poslovni život Er-Radžihi je počeo od nule i nikada nije ni pomišljao da će se njegov kapital i bogatstvo toliko umnožiti i dostići basnoslovni iznos. Govoreći o svom životnom putu od hamala do najuspiješnijeg bankara u Saudijskoj Arabiji, u intervjuu za jedne novine, Er-Radžihi je, između ostaloga, rekao: ‘’ Rođen sam u Bukejri i od malena sam s mukom zarađivao svoj nasušni hljeb. Ja sam jutrom i večerom kupovao i prodavao jednostavne stvari poput ključeva, brava i starog gvožđa.’’ Na kraju ga je prodavanje starih ključeva i brava učinilo posjednikom ključa jedne od najvećih banaka u Saudijskoj Arabiji. A o početku njegovog bavljenja mijenjanjem novca i bankarstvom, on veli: ‘’Sjedio sam na sred jednog starog trga u Rijadu i nudio ljudima usluge mjenjanja novca sve dok se nisam potpuno tome posvetio. Ljudi su mi masovno prilazili i mijenjali sitne iznose za neke druge valute.’’ Šejh Er-Radžihi je otvorio prvu mijenjačnicu novca 1366. godine po Hidžri iz koje se razvila poslovna grupacija Er-Radžihi koja je danas postala finansijska velesila. Težak i naporan rad… Ozbiljno i ustrajno traganje za halal nafakom… Aktivnost koja nije znala za očaj, doveli su Er-Radžihija, uz Allahovu pomoć, na stepen koji je zaslužio. Pa, hoćemo li išta naučiti iz ovoga primjera?

Ne ubijaj svoje snove

Kada je Debi Makomber odlučila da svoj san, da postane pisac, pretvori u stvarnost, najprije je iznajmila pisaću mašinu koju je svako jutro, nakon što bi ispratila djecu u školu, stavljaljala na sto u kuhinji i započinjala pisati. Kada bi se njena djeca vratila iz škole ona je podizala pisaću mašinu sa stola i postavljala je djeci večeru, a kada bi djeca otišla na spavanje, ona je ponovo vraćala mašinu na sto i pisala. Tako je radila otprilike dvije i pol godine. Međutim, jedne noći muž ju je sjeo pored sebe i rekao joj: ‘’Ljubavi, mnogo mi je žao što ti ovo moram reći, ali ti ne ostvaruješ nikakve prihode od svoga pisanja i mi od danas ne možemo više iznajmljivati pisaću mašinu, jer ne možemo živjeti samo od moje skromne zarade. Te noći Debi nije oka sklopila, buljila je u strop spavaće sobe, potpuno slomljena i zabrinuta. Ona je dobro znala da 40 sati rada sedmično, u šta ulaze obaveze i odgovornosti u kući, zatim obaveze oko djece i njihovo svakodnevno odvođenje u školu i na trening, neće joj ostaviti nimalo vremena za pisanje. U tom trenutku probudio se njezin muž i vidjevši je tako zabrinutu, upitao ju je: ‘’Šta ti je?’’ Odgovorila je: ‘’Ja ne mislim da mogu raditi kao pisac, ja zaista ne mislim tako!’’

Njen muž je dugo šutio, a zatim se uspravio i sjeo, upalio svjetlo i rekao joj: ‘’Dobro, ljubavi moja, nastavi ti pisati i tome se posveti, a ostavi sve druge poslove.’’ Presretna zbog muževe podrške, Debi se ponovo vratili svojoj pisaćoj mašini pišući stranicu po stranicu pune dvije i pol godine. Porodica je živjela oskudno, na ivici bijede. Jedva su preživljavali i svi su nosili pohabanu odjeću.

Međutim, žrtva i upornost na kraju su urodili plodom. Nakon pet godina borbe Debi je prodala svoju prvu knjigu, a zatim drugu, treću, i tako redom. Debi je do danas napisala i izdala više od 100 knjiga. Mnoge njene knjige otkupio je New York Times, a tri knjige su pretvorene u film, i štampane su u 60 miliona primjeraka. Danas Debi Makomber ima milione vjernih čitalaca.

Tako su njena djeca dobila daleko veći poklon od ljetnih izleta i kampovanja koji su im bili uskraćeni u mladosti. Kada su odrasli, shvatili su da je ono što im je dala njihova majka Debi mnogo važnije. Ona im je darovala ‘’licencu’’ za ostvarenje snova i bodrila ih da ustraju u tome.

Ali da bi ostvarila svoje ciljeve, Debi je napravila plan i rasporedila vrijeme, a onda se strogo pridržavala tog režima. Ustajala je tačno u pola pet, zatim bi zapisivala dnevne obaveze, oko šest sati je prakticirala plivanje u bazenu u svojoj kući, u pola sedam je sjedala za kompjuter i odgovarala na e-mail poruke, a od deset sati ujutro do četiri poslije podne posvetila bi se pisanju kako bi uspjela napisati tri knjige u toku svake godine.

Susret nakon rastanka

Ashabijka, Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, supruga, majka vjernika, Umm Selema r.a., svoju hidžru u Medinu ovako je opisala: ‘’Kada je moj muž Ebu Seleme, odlučio da krenemo prema Medini, pripremio mi je devu za jahanje, posjeo me je na nju, a u moje krilo stavio je našeg sinčića Selemu, zatim je poveo moju devu ne osvrčući se više ni na što. Međutim, prije nego što smo i na pustili Mekku, presreli su nas ljudi iz mog plemena Benu Mahzum i obraćajći se mom mužu, povikali: ‘Ako si baš riješio da nas napustiš, šta si naumio sa svojom ženom? Ona je naša kći i zar misliš da ćemo te pustiti da je uzmeš sa sobom i tek tako da je odvedeš u drugu zemlju?’ Onda su ga uhvatili, a mene silom oteli od njega. I samo što su me pripadnici mog plemena odvojili od mog muža, došli su ljudi iz plemena Benu Abdulesed, kojem je pripadao moj muž, i silno ljuti zbog toga povikali su: ‘Ako ste već silom odvojili tu ženu od našeg rođaka, e Boga mi, nećete odvesti dijete sa njom! Njegovo dijete je i naše dijete i mi smo preći da nam pripadne.’ Onda su pred mojim očima počeli da se otimaju za mog sina Selemu sve dok mu ruku nisu iščašili i tako ga uzeli sebi. Za samo nekoliko trenutaka ja sam se našla potpuno skrhana od jada i bola, usamljena i napuštena. Moj muž se uputio u pravcu Medine sklanjajući se sa svojom vjerom, mog sina oteli su pripadnici njegovog plemena i odveli ga sa sobom ranjenog i ucviljenog. Ja sam ostala kod svojih rođaka u plemenu Benu Mahzum, a oni su me pratili i držali na oku. Od tog dana svako jutro sam izlazila u mekansku dolinu El-Ebtah, sjedila i plakala na mjestu gdje se desila moja iznenadna tragedija. Prisjećala sam se onih detalja i trenutaka kada smo silom rastavljeni, moj muž, naš sin i ja. Tako plačući ostajala sam na tom mjestu sve do noći. Tu sam provela skoro godinu dana, sve dok nije naišao jedan od mojih amidžića, koji se sažalio na moje jadno stanje i rekao ostalim rođacima:’Zašto ne pustite ovu jadnicu? Rastavili ste je ni krivu ni dužnu od njenog muža i djeteta!’ On je neprestano pokušavao da ih umilostivi sve dok mi na kraju nisu rekli: ’Ako želiš, idi svome mužu, mi te više nećemo zadržavati. ’Međutim, mene je tada snašao novi jad. Sada kad su me pustili da idem, nisam mogla ostaviti svoje dijete u Mekki, u plemenu Benu Abdulesed. S tim se nikako nisam mogla pomiriti i proganjala me je pomisao na mogućnost da moje dijete ostane u Mekki, a da ja idem u Medinu i da o njemu ništa ne znam. Kada su moji rođaci vidjeli moju novu muku i problem u kojem sam se našla, sažalili su se i neki od njih su otišli razgovarat s pripadnicima plemena Abdulesed o mom slučaju, i uspjeli su ih ubjediti da mi vrate sina Selemu. Bila sam presretna zbog toga i u Mekki više nimalo nisam željela ostajati, već sam se posvetila traženju saputnika za Medinu. Bojala sam se da se opet ne desi nešto neočekivano što bi me spriječilo da se sa svojim djetetom pridružim svome mužu i ostalim muslnimanima u Medini. Zato sam požurila i sama sebi pripremila devu za jahanje, stavila svog sinčića u krilo i uputila se u pravcu Medine. Na tom putovanju saputnika nisam imala. Kada sam stigla u mjesto Tenim, nekoliko milja iznad Mekke, susreo me je Osman ibn Talha, koji je tada još uvijek bio idolopoklonik, pa me je upitao:’Gdje si se zaputila kćeri “Opskrbljivača putnika”? ’Idem svom mužu u Medinu’ odgovrila sam. ’Pa zar nema niko da putuje s tobom’?, ponovo upita on. Ja sam mu rekla: ’Ne, nema niko osim dragi Allah, a zatim ovaj moj mali sinčić.’ Tada je on rekao: ’Tako mi Boga, neću te pustiti da putuješ sama na tako dalek put!’ Zatim je uzeo povodac moje deve i poveo je za sobom prema Medini.Tako mi Allaha, priča tako Ummu Seleme, nikada nisam putovala s nekim od Arapa da je bio pošteniji i uljudniji od njega. Kada bismo stigli do mjesta na kojem smo namjeravali konačiti, on bi prvo zaustavio moju devu, a onda bi se udaljio od nas, i tek kada bih ja sjahala sa deve, on bi prilazio devi, skidao sa nje tovar i odvodio je do drveta da je sveže. Onda bi otišao do drugog drveta i legao da se odmori. Ujutro, kad bismo htjeli nastaviti putovanje, on bi pripremio moju devu i doveo je do mene, a onda bi se ponovo udaljavao kako bih se ja nesmetano popela i smjestila na sedlu deve. Nakon toga on bi prišao uzeo povodac deve i nastavio put. Tako je radio svaki dan sve dok nismo stigli nadomak Medine. Kada je ugledao selo Kuba, gdje su živjeli pripadnici plemena Benu Amr, Osman ibn Talha mi je rekao: ‘Tvo muž je u ovom selu, pa idi sa Allahovim blagoslovom!’ Zatim se okrenuo i vratio u Mekku.’’

Tako su se voljeni ponovo spojili nakon što su mislili da se na dunjaluku nikada više neće sresti.

Vjernik je poput klasa žita

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Vjernik je poput klasa žita kojeg vjetar povija na sve strane (snalaze ga razna iskušenja), a nekad ga opet ispravi, i tako sve dok mu smrt ne dođe. A munafik (licemjer ili nevjernik) je poput čvrste stabljike riže koju vjetar ne pomjera, već je na kraju odjednom cijelu iščupa.’’ (Muslim)

Spominje se da je jednog mudraca snašla strašna nevolja, pa su ljudi dolazili da mu izraze saučešće. Vidjevši ih zabrinute i tužne, on im je rekao: ‘’Ja znam smjesu od šest sastojaka koja je lijek za svako iskušenje i nedaču.’’ ‘’O kakvoj se smjesi radi’’, upitali su? Odgovorio je: ‘’Prvi sastojak je čvrsto pouzdanje u Allaha, drugi sastojak je spoznaja da je svakom sudbina određena, treći sastojak je sabur i to je najbolji lijek kojeg čovjek u nevolji može koristiti, četvrti sastojak jeste svijest da strpljivost nema alternative, peti sastojak je svijest da se moglo desiti i nešto gore i šesti sastojak jeste svijest da se iz sata u sat približava olakšanje i rahatluk.’’

Veliki ljudi se smiju u trenutku dok im se suze teku niz lice.

Mali uzroci u većini slučajeva donose krupne posljedice, gubitak eksera uzrokuje gubitak uzde (povodca), gubitak uzde uzrokuje gubitak konja, a gubitak konja uzrokuje gubitak konjanika.

Za uspjeh nije dovoljan samo talenat

U televizijskom intervjuu s legndarnim američkim bokserom Muhamedom Alijem, na pitanje voditelja kako je i na koji način dostigao stepen superiornosti u boksu, Muhamed Ali je odgovorio: ‘’Davno sam naučio da sama nadarenost nije dovoljna za uspjeh, već onaj ko želi uspjeh, osim talenta, mora imati viziju i snove.’’

Fred Smith, osnivač tvrtke Federal Express, studirao je na američkom universitet Jejl. U toku studija, na jednom od časova profesor je tražio od studenata da pokušaju pismeno predstaviti i prezentirati projekat svojih snova. Fred Smith je napisao detaljni plan svoga projekta o osnivanju tvrtke za brzu dostavu pošiljki bilo gdje u svijetu, tako da bi svako mogao dobiti svoju pošiljku ili paket jedan dan nakon njenog slanja. Profesor nije bio inpresioniran tim projektom i on je to vidio kao naivni pokušaj da se ostvari nemoguće, i još je dodao da za takvom uslugom niko nikada neće imati potrebe. Smith je mišljenje svoga profesora i ostalih skeptika i pesimista omlatio o plot i počeo je razmišljati kako da svoj san pretvori u djelo, u javu. Svoj projekat je započeo sa teretom koji je imao osam paketa, od kojih je on lično poslao četiri. Na početku je uložio i izgubio mnogo novca, a njegova ideja i projekat bili su izloženi ruglu i podsmjehu od ljudi. Međutim, on je u dubini svoje duše vjerovao i bio ubjeđen u uspjeh svoga projekta, tako da je nastavio sa radom dok nije došao u fazu da obim posla tvrtke Federal Express danas premašuje milione dolara. A sve to, na početku je bilo samo obični san.

Na sličan način je svoj posao počeo Walt Disney koji je u svojoj kući pravio animacije i pokretne slike sa svojim prijateljem i ortakom. Međutim, njihova firma je brzo pala pod stečaj i proglasili su bankrot. Posljedica toga bila je da je Walt Disney bio primoran da proda sav imetak koji je posjedovao da bi mogao kupiti kartu u jednom pravcu za Kaliforniju. Sa sobom nije imao ništa osim 40 dolara i neostvareni san. U Kaliforniji je osnovao novu tvrtku ali je odmah bio suočen sa mnogim preprekama. Dva puta je doživo nervni slom, posuđivao je novac od prijatelja, i nekoliko puta je doživio krah i neuspjeh. Međutim, on se nikada nije predao i nije odustajao sve dok njegov san nije postao stvarnost koja vrijedi milijarde dolara. Govoreći o svom trnovitom put do uspjeha, kazao je: ‘’Sve što se može sanjati može se i ostvariti.’’

Zato pokušaj sanjati… kad se probudiš iz sna onda zapiši ciljeve koji će te dovesti do tvojih snova, a zatim radi da ih pretvoriš u stvarnost na temelju jasne strategije. Samo pazi da svoje snove ne stavljaš pod jastuk pa da ne prespavaš zajedno s njima.

Piše: Sevla el-Udejdan

Saff br. 324