Vjernik se nakon smrti odmara od nevolja ovoga svijeta, a od velikog grešnika (nevjernika) odmaraju se ljudi, zemlja, drveće i životinje

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ebu Katade el-Ensari, radijallahu anhu, prenosi da su ljudi pronijeli dženazu pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: ”Onaj koji se odmara i onaj od kojeg se odmaraju.” Rekli su: ”Allahov Poslaniče, ko je onaj koji se odmara, a ko onaj od koga se odmaraju?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Vjernik se – nakon smrti – odmara od nevolja ovoga svijeta i ulazi u okrilje Allahove milosti, a od velikog griješnika (nevjernika) odmaraju se ljudi, zemlja, drveće i životinje.” (Buharija i Muslim)

Ovaj veličanstveni hadis, koji je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio prilikom prolaska dženaze, nosi duboke pouke i poruke, i upozorava na jasnu istinu koja se zove smrt, budi dušu iz sna i podsjeća ljude na njihovu neizbježnu sudbinu.

Značenje hadisa je da zapravo postoje samo dvije kategorije ljudi koji napuštaju ovaj svijet i odlaze na Ahiret. Jedan je sretnik, a drugi je nesretnik, jedan se odmara, a od drugog se odmaraju.

Iskrenom vjerniku, koji je živio životom vjere, ubjeđenja, ibadeta i bogobojaznosti, koji je bio svjestan da dunjaluk nije mjesto vječnog ostanka i koji nije dozvolio da ga zavaraju njegove prolazne blagodati i užici, smrt znači radost i odmor. Njegovo srce je bilo vezano za Allaha, ispunjeno ljubavlju prema Allahu i bliskošću, puno čežnje za susretom sa Allahom, gledanjem u Njegovo lice i postizanjem Njegovog zadovoljstva i nagrade.

Kao da je na ovom svijetu bio zarobljenik koji je oslobođen svojih okova, i kao da je bio ptica u kavezu, pa je postao slobodan, sretan i radostan zbog radosne vijesti u trenutku smrti, a koja glasi: ”A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30.)

Ko želi susret sa Allahom i Allah želi susret sa njim

Aiša, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko želi susret sa Allahom, i Allah želi susret sa njim, a ko prezire susret sa Allahom, i Allah prezire susret sa njim.” ”Rekla sam – veli Aiša, radijallahu anha – ”Allahov Poslaniče, da li se tu ubraja preziranje smrti, jer svi mi preziremo smrt?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne misli se na to, već kada vjernik bude obradovan Allahovom milošću, zadovoljstvom i Džennetom, on poželi susret sa Allahom, pa i Allah želi susret sa njim. A kada nevjernik bude ”obradovan” Allahovom kaznom i srdžbom, počne da mrzi susret sa Allahom, pa i Allah mrzi susret sa njim.”’ (Muslim)

Štaviše, u hadisu koji govori o smrtnom času navodi se da, kada nevjerniku bude saopćeno da se Allah rasrdio na njega, njegova duša se razbježi po tijelu, a melek je čupa, uslijed čega tom čovjeku pucaju vene i nervi. On prezire da mu duša izađe, jer ga čeka zlo i kazna, shodno ajetu: ”A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki budu ispružili ruke svoje prema njima: ”Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali.” (El-En’am, 93.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je – i to u trenucima kad se približavao njegov odlazak sa ovoga svijeta i kada je lično kušao težinu smrti -, da se vjernik (mu’min) nakon smrti odmara od svih nevolja.

Naime, kada je njegova kćerka hazreti Fatima, radijallahu anha, vidjela kakve i kolike bolove Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podnosi usljed smrtne agonije, rekla je: ”O, nevolje moga oca!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao joj je: ”Nakon ovog dana nema više nevolja za tvoga oca.” (Ibn Hibban i Ibn Madže)

Ibn Ebi Dunya je u svom djelu El-Muhtedarin zabilježio predaju u kojoj se navodi da, kada je Bilalu ibn Ebi Rebbahu, radijallahu anhu, došao smrtni čas, njegova supruga je tugovala i govorila: ”O nesreće!” Na to je Bilal, radijallahu anhu, rekao: ”O radosti! Sutra je susret sa voljenima, sa Allahovim Poslanikom i ashabima.”

To je zato što stvarne nevolje i iskušenja za vjernika završavaju njegovom smrću i odlaskom sa ovoga svijeta, jer je dunjaluk bio zastor i prepreka onome što vjernika čeka od sreće i istinskog zadovoljstva na Ahiretu.

Druga kategorija je nevjernik ili veliki griješnik koji je volio ovaj svijet i preferirao prolazno nad vječnim. Njegova jedina briga bila je zadovoljiti svoje strasti, želje i hirove, pokoravajući se onome što su mu strasti nalagale, ploveći na valovima grijeha, zuluma i nepravde.

Ljudi su bili u velikoj nevolji i belajima zbog njega, pa čak ni životinje, drveće, biljke i kamenje nisu bili pošteđeni od zla njegovog tlačenja, nasilja, nemorala i grijeha. A kada ga je stigla smrt i prekinula sve nade, ljudi i ostala stvorenja su odahnuli i obradovali se njegovoj smrti i odlasku sa ovog svijeta.

Dakle, nakon smrti odmara se onaj ko je bio zadovoljan Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom, i Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao poslanikom i putovođom.

Nakon smrti odmara se onaj ko je izvršavao Allahove naredbe a klonio se Njegovih zabrana, i ko je žudio za susretom sa Allahom.

Nakon smrti odmara se onaj ko je napustio ovaj prolazni svijet, ostavivši iza sebe trajnu sadaku, znanje kojim se ljudi koriste i djecu odgojenu u islamu koja uče hajr-dove za njega.

Nakon smrti odmara se onaj ko je život proveo pozivajući u Allahovu vjeru, ko je vodio džihad na Allahovom putu, ko se borio protiv zuluma i smutnje, ko je bio ključ dobra i dobročinstva, ko je vodio brigu o emanetu koji mu je povjeren, svjedno bio obični radnik, zanatlija, direktor, ljekar, inženjer, učitelj, imam, daija, novinar, ministar ili predsjednik države.

Nakon smrti odmara se onaj ko je čuvao svoje srce, sluh, vid, noge, ruke i ostale organe od grijeha, ko nije skrnavio tuđa prava i tuđu čast, ko je uvijek bio na strani istine i pravde, i ko je svjedočio istinito makar i protiv sebe i svojih najbližih.

A što se tiče nevjernika i velikog griješnika, od njega se odmaraju ljudi, zemlja, drveće i životinje. Odmaraju se od njegovog zuluma, nasilja, lošeg ahlaka, uvreda i nepravde. Odmaraju se od njegove pokvarenosti i silnog zla.

I nije uvjet da zulumćar bude kralj, sultan, predsjednik, vojskovođa, odnosno politički moćnik, već se zulum, nepravda, nasilje i smutnja – a mi smo tome svjedoci -, itekako može širiti i preko ljudi nižeg ranga, i često puta njihov zulum i smutnja mogu dostići stepen faraonskog zuluma, jer je mnoštvo zulumćara, smutljivaca, silnika i pokvarenjaka u liku korumpiranih političara, ministara, sudija, advokata, direktora, novinara, pisaca, intelektualaca, kulturnih radnika, biznismena i sl.

Ako želiš znati kakav si čovjek, onda slušaj šta o tebi pričaju iskreni vjernici

A ako bi neko htio da ocijeni umrlu osobu i da zna kojoj od dvije spomenute skupine umrla osoba pripada, neka posluša šta vjernici – oni koji su poznati po svojoj pravednosti, pobožnosti i znanju – govore o njemu, jer su oni Allahovi svjedoci na Zemlji. Tj. da li ga hvale i spominju po dobru, ili pak govore loše o njemu.

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, rekao je: ”Pronešena je jedna dženaza, i ljudi su o njoj lijepo govorili, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: ‘Tako će i biti.’ Potom je pronešena druga dženaza, pa su ljudi o njoj ružno govorili, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo je rekao: ‘Tako će i biti.’ Hazreti Omer, radijallahu anhu, upitao je: ‘Allahov Poslaniče, šta će tako biti?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, odgovorio je: ‘O prvom ste govorili lijepo, i njemu pripada Džennet, a o drugom ste govorili ružno, i njemu pripada Džehennem. Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji.”’ (Muttefekun alejhi)

Tako je, naprimjer, Hadžadž ibn Jusuf ostao poznat u historiji islama kao simbol zuluma, nasilja i tiranije, iako je bio uzrok islamskih osvajanja koja su stigla do Indije i Kine, i širenja islama u te krajeve. Odlikovao se po tome što je određivao hrabre, sposobne i talentirane vojskovođe da vode osvajačke pohode, pa je tako odabrao Kutejbu ibn Muslima el-Bahilija za osvajanje zemalja srednje Azije, a Muhameda ibn Kasima el-Sekafija poslao je u osvajanje Indije, uprkos njegovoj mladosti. Može se komotno reći da je za dolazak islama u oblasti Kine, Indije i Pakistana, najzaslužniji upravo Hadžadž ibn Jusuf.

Ovo ističemo kako bismo napravili usporedbu između Hadžadža i današnjih muslimanskih vladara, političkih vođa, ministara, visokih vojnih i političkih činovnika i službenika, koji mu nisu ni do koljena po doprinosu za islam i muslimani, odnosno za opće dobro, ali uprkos svim tim podvizima i zaslugama, Hadžadž je ostao upamćen među muslimanima kao zulumćar i silnik koji nije oklijevao da tlači druge muslimane i da ubija najbolje i najučenije među njima, kao što su Abdullah ibn Zubejr, Seid ibn Džubejr i mnogi drugi.

I zbog njegovog zuluma muslimani su se radovali njegovoj smrti. Naime, kada se pred smrt teško razbolio, trpeći nesnosne bolove, poželio je smrt i žalio se na svoje stanje Hasanu el-Basriju, a on mu je rekao: ”Zabranjivao sam ti da činiš zulum dobrim Allahovim robovima, ali nisi poslušao.” Hadžadž mu je rekao: ”Hasane, ne tražim ja od tebe da moliš Allaha da odagna moje brige, nego da Ga moliš da ubrza moju smrt i da ne produžuje moju smrtnu agoniju.”

Kada je umro i kada se vijest o njegovoj smrti proširila, muslimani su se obradovali i radosni su izašli na ulice da proslave njegovu smrt.

Pričalo se da je imam Tavus ibn Kejsan, jedan od velikih učenjaka iz generacije tabi’ina, tada učio ajet: ”I zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!” (El-En’am, 45.)

Ebu Bekr, radijallahu anhu, učinio je sedždu zahvale Allahu nakon što je dobio vijest o ubistvu samoproglašenog poslanika, Musejleme el-Kezzaba, imam Ahmed ibn Hanbel se radovao smrti halife Me’muna koji ga je mučio zbog toga što je odbio prihvatiti dogmu o stvorenosti Kur’ana, i mnogo je drugih primjera ljudi zbog čijeg odlaska sa ovoga svijeta su se muslimani radovali i čiji odlazak sa dunjaluka je značio odmor za ljude, a Boga mi i za drveće i životinje.

Smrt nepravednog čovjeka, tiranina, silnika i smutljivca, predstavlja pravu sreću koju ne može osjetiti osim onaj ko je stradao od vatre njegovog zuluma, smutnje i nepravde. To je sreća koja se ne može opisati, niti je bilo ko može izraziti osim onih koji su kušali težinu i gorčinu zuluma tog tiranina, svejedno bio on političar, ministar, direktor, sudija ili novinar. Njihova radost je zasnovana na činjenici da je smrt tlačitelja i smutljivca prestanak njegovog zla, tlačenja i smutnje.

Stoga, razmisli dobro šta želiš za sebe? Želiš li nakon smrti biti onaj koji se odmara ili onaj od kojeg se odmaraju? Želiš li da nakon tvoje smrti i odlaska sa dunjaluka muslimani kažu: ”Ovo je veliki gubitak!”, ili želiš da nakon tvoje smrti muslimani govore: ”Danas je dan radosti!”?

Odgovor na ova pitanja svako od nas treba dati samom sebi, a kojoj skupini, zaista, pripadamo, znat će se i na dan naših dženaza.

Allahu Milostivi, učini nas od onih koji žude za susretom s Tobom, i kojima će smrt biti istinski odmor, i obraduj nas u smrtnom času Tvojim zadovoljstvom i džennetskom nagradom! Amin!
Izvor:saff.ba