Vrhunac ljubavi

Veli jedna djevojka:

“Vrhunac ljubavi u današnjem vaktu je razmjena FB-šifri.” Ovdje je mislila na nebračnu, predbračnu, i tako to, ljubav.

Na to jedna mlada žena odgovara: “Upravo sam spoznala da još nisam doživjela vrhunac ljubavi u rodjenom braku.”

Onda treća mladica zaključi: “Čim se posvađate, izmijeniš i svoju i njegovu šifru, pa svašta natreseš njegovim jaranima u inbox, sve ih zavadiš, i neka se onda frajko vadi mjesecima.”

Malo starija žena tu mudro ulijeće: “Moderno iskazivanje ljubavi zvuči ovako: “Tvoj će fejsbuk-profil biti moj, ili ničiji!”

Dodatak koji kazuje više od hiljadu riječi, iz tipkovnice jedne mudrice: “Vala, srce sam mu dala, ali pasvord ne dam!”io popraćen uzdasima mnogih udanih žena.

Kontam, ovaj je razgovor na društvenoj mreži bio popraćen uzdasima mnogih udanih žena. Koja je fora s tim fb-šiframa?

Nekada je komparacija ljubavi izgledala ovako: “Njoj njen zvijezde s neba skida, ptičije mlijeko sabahile muze, a mom za mene mrsko i triiišća nacijepat’ jednom u hefti.” To na početku braka. Kasnije su poredbe malo brutalnije, ali o tom – po tom.

Danas zvuči ovako: “Njoj njen ne krije mobitel, ne nosi ga u wc kad krene, čak ima i njegovu FB-šifru! A meni moj ne da ni da slušam priča li umiljato il’ ‘nako kad ga ko nazove. Zna, skontat ću.”

Ili: “Dao joj šifru, a nije mu još ni žena! Čime je ona to zaslužila?!? A jaaaa… perem, peglam, djecu mu rodila, vučem ko konj deset godina, i šta mi je hvala?!? Ne možeš doć’ do poruka na mobitelu, isto da su Bilgejtsov sef u banci!”

Uglavnom, ja ne znam šta je nama, ženama. Ljudi lijepo kažu da ne lažu, nemaju šta kriti, ne rade ništa sumljivo ili nemoralno, nema tajni pred nama, i mi smo život, dunjaluk, duša, drob, džigera… A nama nije dosta. Razočarenje tih ljudi je potpuno opravdano; sve daju od sebe, samo ne sebe, i nama opet nije dosta! Zašto im ne vjerujemo?!? Kunu se da istinu govore. Stvarno, zašto im ne vjerujemo?

Hajde, baška to… OTKUD potreba da znamo svako slovo, dah, uzdah, dogovor, flert, uuuppsss… mislim, dogovor za igranje košarke. Zašto? Hoće li neko time nešto spriječiti? Bolesno nepovjerenje izliječiti? Natjerati drugu stranu da bude insan, zahvalan na onome što ima, jer može lako postat’ onaj koji nema. Kao što je nekad bio/la. Kako čovjek brzo i lahko zaboravlja da je ono što sad smatra podrazumijevajućim, nekad bila dova omotana strepnjom da se neće ostvariti…

Amira Ammara Langić