Vrijeme kada je musliman imao veću platu kao trgovac nego kao vladar

Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Neki islamski pravnici kažu, naprimjer, da je potrebno učiti El-Fatihu za imamom i da nije dovoljno to što imam prouči El-Fatihu u toku zajedničkog namaza, a drugi pravnici kažu da nije dozvoljeno učiti El-Fatihu za imamom. Neka bude jedno ili drugo, i neka bira ko šta hoće. Vjeru ne održava niti ruši jedna od dvije pravne škole mišljenja ili mezheba. Nego, vjera (Ahiret) i dunjaluk nestaju zajedno sa nestankom poniznosti i skrušenosti u ibadetu, dominacijom sebične želje, pokornosti strastima i okretanjem od utvrđenih Božanskih zakona u postavljanju dobrih, sposobnih i pravednih na odgovorne pozicije, discipliniranjem neznalica i bacanjem u prašinu onoga što rade.

Raduje me da ovdje mogu citirati riječi poznatog islamskog učenjaka, šejha Muhameda Rašida Rida’a koje potvrđuju ovu tvrdnju. Naime, šejh Muhamed Rešid Rida, rekao je: ”Rani i kasni muslimanski autori nisu zapostavili ništa od znanja Kur’ana i Sunneta, baš kao što nisu zapostavili ni propustili da objasne ono na šta su nas uputili Kur’an i vjerodostojni hadisi o Božanskim zakonima u vezi života, napretka i nazatka naroda, kombinirajući tekstove koji su spomenuti u vezi s tim, i pozivajući da se oni uzmu u obzir. Jer, znanje o Božanskim zakonima u vezi ljudskog života, nadvisuje jedino znanje o Uzvišenom Allahu, Njegovim svojstvima i djelima, i ono je zapravo jedan od puteva i načina spoznaje Allaha i Njegovih svojstava savršenstva.”

Mudri učenjaci su bili svjesni ovoga, poput Ebu Hamida el-Gazalija, koji je rekao: ”Što se tiče hvale vrijednog dijela znanja kojem se treba posvetiti do krajnjih granica, to je znanje o Svemogućem Allahu i Njegovim svojstvima savršenstva, Njegovim djelima i zakonima u stvaranju, i Njegovoj mudrosti u davanju prednosti Ahiretu nad ovim svijetom. Ovo znanje je neophodno samo po sebi.”

Zatim je El-Gazali dao prednost učenjacima koji posjeduju ovo znanje nad svim drugim učenjacima, uključujući islamske teologe i pravnike.

I El-‘Izz ibn Abdus-Selam ga je podržao u tome, kada je izdao fetvu koja potvrđuje valjanost ovog El-Gazalijevog mišljenja.

Nadalje, imam El-Gazali je objasnio da je ovo znanje ono što izdvaja ashabe i po čemu su se odlikovali nad ostalim muslimanima. I to je ono što je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, mislio kada je, nakon smrti (ubistva) hazreti Omera, radijallahu anhu, rekao: “Danas je umrlo devet desetina znanja.”

Hazreti Omer, radijallahu anhu, bio je najpronicljiviji među ljudima u pogledu poznavanja prirode i snage naroda, razloga njihovog prosperiteta i propadanja, o tome kako se države grade, održavaju, pobjeđuju i ispunjavaju svoju misiju, i njegova politika upravljanja znak je duboke svijesti o islamu i njegovim intencijama.

Muslimani su svoju globalnu misiju započeli izvanrednim početkom. Oni su – na nivou ummeta i države – bili dobar uzor za učenje islama, i istinski su se okoristili historijom prethodnih naroda.

Prvi pravedni halifa, Ebu Bekr, radijallahu anhu, izabran je putem slobodnog i poštenog vijećanja i dogovaranja (šura), i započeo je svoju poziciju vladara, tako da su njegova primanja, dok je bio vladar, koji se trudio i umarao u korist naroda, bila manja od njegovih primanja dok je bio trgovac koji se trudio i radio samo za sebe.

I nije želio da dočeka smrt, a da ne vrati u državnu blagajnu svaki dirhem koji je uzeo kao platu za svoj rad na poziciji halife muslimana, kako bi njegova vladavina bila poput njegovog namaza, posta i hadža, isključivo radi Allahovog zadovoljstva i kako bi se uzdigla iznad prezrenog i prašnjavog dunjaluka.

Drugi pravedni halifa muslimana, Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, došao je na vlast nakon nezaobilaznog i nezamjenjivog ispitivanja javnog mnijenja, u vrijeme kada su muslimanske vojske vodile velike bitke s Perzijancima i Biznatincima.

Hazreti Omer, radijallahu anhu, živio je život pravde i čednosti. Ako su se u mnogim epohama razni pokvarenjaci udebljali i obogatili nakon preuzimanja vlasti i položaja, onda je hazreti Omer napustio svoj položaj lišen svih počasti ovoga svijeta, a mrski nevjernik ga je ubio u džamiji dok je predvodio sabah-namaz muslimanima.

I ako su možda osvojene zemlje posumnjale u aroganciju i nasilje muslimanskih osvajača, halifa Omer, radijallahu anhu, odbio je sve osim da upozna te narode sa značenjem i suštinom nove vladavine. Tako je, čim je čuo da je sin Amra ibn Asa, namjesnika Egipta, uvrijedio i udario jednog Kopta, hazreti Omer pozvao potlačenog Kopta i dao mu bič da vrati istom mjerom sinu namjesnika Egipta i ugledniku iz Kurejša.

Da li historija Perzijanaca i Bizantinaca, ili historija Engleza i Francuza, razumije takvu lekciju?

Treći pravedni halifa, hazreti Osman, radijallahu anhu, bio je jedan od starijih ashaba i izabran je putem šure. Bio je bogat čovjek u predislamsko doba i u islamu.

Zaslijepljujuće smutnje su okružile ovog halifu – koji je bio jedan od najplemenitijih Allahovih stvorenja – usljed kojih je mučki ubijen i svrgnut sa vlasti. Iza toga su stajale spletke Židova i vatropoklonika, te naivnost Arapa koji su bili vični bitkama na svjetlu dana, ali nisu poznavali zavjere mraka, mahinacije i spletke poraženih, idolopoklonika i ehlul-kitabija (Židova i kršćana).

Zatim je došao četvrti pravedni halifa, Ali ibn Ebi Talib, radijallahu anhu. Bio je čovjek obdaren mudrošću i viteštvom, koji je žudio za Ahiretom i prezirao ovaj svijet. Zaista, vrline islama su se spojile u njegovoj autoritativnosti i utjelovile u njegovom džihadu.

Sa njim je završen period pravednog hilafeta, jer je njegova nevolja sa onima oko njega bila gora i veća od nevolje sa onima koji su se borili protiv njega.
Izvor:saff.ba