Zaista, s mukom je i last!

Dok je bio u Bagdadu, Ebu Zerr bi veliki dio vremena provodio učeći od svog šejha, Omera bin Ahmeda. Tako je jednom Ebu Zerr čitao hadise svom šejhu, dok su obojica sjedili u radnji parfema, kada je pored prošao putujući trgovac parfemima. Pošto nije imao svoju vlastitu radnju ovaj trgovac je kupovao parfeme od vlasnika radnje gdje su šejh i učenik sjedili, a onda bi išao po pijacama pokušavajući da ih proda. Za razliku od drugih putujućih trgovaca, koji su bili jaki i izdržljivi, ovaj je bio srednje dobi i slabašan. On je ponudio 10 dirhema vlasniku radnje i rekao mu: „Daj mi tu i tu količinu tog i tog parfema“. Kada su završili razmjenu, on je krenuo da izađe iz radnje sa pladnjem punim bočica parfema. Ali, napravio je samo nekoliko koraka prije nego što se spotakao i sve bočice su pale na tlo i većina se razbila. Čovjek zaplaka što privuče pažnju šejha, Omera bin Ahmeda, i njegovog učenika, Ebu Zerra, koji su bili zauzeti učeći zajedno na kraju radnje.

Vidjevši šta se dogodilo, šejhu bi žao čovjeka. Obraćajući se vlasniku radnje, on mu reče: „Možda bi mu mogao malo pomoći“. Vlasnik, iz poštovanja, prema šejhu, izađe na ulicu, pokupi čitave bočice a onda mu plati za one koje su se polomile. Želeći da utješi prodavca šejh ode do starca i reče mu: „Nemoj se nervirati, ovozemaljske stvari ne zaslužuju da se nad njima žali“.

„Šejh, to što sam izgubio ove stvari nije me rastužilo,“ reče čovjek. „Allah zaista zna da sam bio u tom i tom karavanu i da sam tokom puta izgubio torbu u kojoj je bilo 4.000 dirhema i nešto dragog kamenja u vrijednosti izgubljenoga novca. Ubrzo nakon toga, žena mi je rodila dječaka i bio joj je potreban novac za njeno izdržavanje i izdržavanje našeg djeteta. Od novca mi je ostalo samo 10 dirhema i uplašio sam se da ukoliko joj dam, to što je ostalo, neću imati sa čim da pokrenem posao. A ostario sam te ne mogu tako lagano pronaći posao. Zbog toga sam došao na ideju da bih mogao kupiti nešto parfema sa preostalim novcem i prodavati ih kako bih zaradio i s tim novcem bih mogao opskrbiti moju porodicu a da mi preostane novca sa kojim bih radio. Tako sam završio u ovoj prodavnici. Kada su se bočice polomile, uplašio sam se da ću morati otići od svoje porodice koju neću moći izdržavati. I to me je rastužilo.“

Kad se ovo dešavalo jedan vojnik je sjedio u blizini i čuo je sve šta su pričali. Nakon što je čuo starčevu priču, vojnik se okrenu šejhu i reče: „Plemeniti šejhu, povedi ovog čovjeka kod mene kući“. Svi su pomislili da ili ne vjeruje starcu i želi da ga kazni ili osjeća sažaljenje prema njemu i da mu želi pomoći. Govorio je zapovjedničkim glasom punim poštovanja i umjesto da ga ispituju za namjere jednostavno su ga slijedili do njegove kuće. Nakon što su ušli, vojnik se okrenu starcu i reče: „Zaista si bio u tom i tom karavanu?“

Starac mu reče: „Da, putovao sam s tim i tim osobama“.

Još uvijek sumnjajući, vojnik upita: „Opiši mi torbu koju si nosio? I gdje je ispala?“

Starcu je trebala minuta da opiše torbu, vojnik upita: „A da je vidiš da li bi je prepoznao?“

„Naravno“, reče starac.

Vojnik onda izvadi torbu i stavi je pred starca, koji, odmah nakon što je ugleda, uzvika radosno: „Zaista, ovo je moja torba“.

Da bi izrbisao svaki trag sumnje, starac detaljno opisa drago kamenje koje se nalazilo unutar torbe. Uvjeren u istinitost, vojnik reče: „Uzmi svoj novac i dragulje, da ti Allah podari nafaku u njima“. Starac mu odgovori: „Ostavi mi novac i uzmi drago kamenje, jer zaista njihova vrijednost je jednaka vrijednosti novca u torbi. Molim te, nemoj odbiti, jer dajem ti ih sa sveg srca i bez žaljenja“.

Vojnik mu odgovori: „Ne mogu primiti, jer nema dobra u tome da primim novac za dužnost koja mi je kao vojniku povjerena“. Vojnik dade novac starcu koji je ušao u njegovu kuću kao siromah a izašao kao bogataš.

Kako je samo savršen Allah, Koji pruža olakšicu onima koji su u potrebi.

Ta, zaista, s mukom je i last,

zaista, s mukom je i last!

(El-Inširah, 5-6.)

IslamBosna.ba