Zapraši noge na Allahovu putu
Poslije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, pripremi se Usama b. Zejd, radijallahu anhu, za pohod s velikom vojskom, pa prvi halifa Ehu Bekr, radijallahu anhu, pođe da ga isprati. U sama jaše, a Ehu Bekr pješači, pa prvi htjede sjahati da halifa uzjaše njegovu jahalicu, ali to halifa odbi: “Nećeš sjahati, tako mi Allaha, niti ću ja uzjahati! Šta će mi biti ako zaprašim noge na Allahovu putu hodajući nekoliko trenutaka?!”
Zastanimo, ti i ja, i zapitajmo se: zbilja, je li to prvi put da Ebu Bekra, radijallahu anhu, zahvata prašina na Allahovu putu? Zar se nije zaprašio na putu islama u Meki, kad je bilo malo pomagača, malo odanih rođaka, kad je poznanstvo bilo zapostavljeno, kad je bilo mnogo zluradih neprijatelja? Zar nije bio s vojskom islama na Bedru, kad je smrt prijetila sa svih strana, neprijatelji bili nadmoćniji, vjernici ginuli i odlazile njihove duše u Džennet širine nebesa i Zemlje? Zar se nije borio na Uhudu, gdje se zapodjenula žestoka borba i gdje su se lomile sablje od žestine? Zar nije zaslužio nagradu gazije baveći se učvršćivanjem islama na cijelom Arabijskom poluotoku, kad je bio gladan, žedan, preko mjere umoran i prašnjav? Nije li se zaprašio u mrklim noćima odlazeći na namaze, a i odlazeći na džume? Međutim, gdje su naši podvizi, kad ćemo se mi zaprašiti na Allahovu putu, šta je s našom borbom i žrtvom?
Autor: Aid el –Karni, Kako ukrotiti svoje srce
