Zašto se Sallahudin Ejubi zarekao da se neće nasmijati sve dok ne oslobodi Jerusalem?
Salahuddin Ejjubi, osloboditelj Jerusalema se u mladosti, kada je vidio kako kršćanski vojnik muči starog muslimana, zarekao da se neće nasmijati sve dok ne oslobodi Jerusalem.
I ispunio je obećanje. Nasmijao se 4. marta 1193. godine, pred svoje preseljenje na ahiret. Pitali su ga zašto se smije u takvom stanju, a on je rekao:
“Jer ću se sresti sa poslanikom Muhammedom a.s. – pa kada me bude pitao šta sam učinio za Ummet reći ću mu: ‘OSLOBODIO SAM MJESTO ODAKLE SI UČINIO MI’RADŽ.’”
U predajama se spominje da je slavni Salahuddin Ejjubija jednoga dana pošao da posjeti hadžije. Pri povratku je padala kiša i bilo je hladno, pa se razbolio. Njegovo zdravstveno stanje se svakodnevno pogoršavalo. El-Imad kaže: “Bio sam sa Salahuddinom kad se razbolio. Tako mi Allaha, kad god bi se Salahuddinovo stanje pogoršalo, njegova vjera u Allahovu milost bi se učvrstila. Što je njegovo tijelo bivalo slabije, njegova vjera u Allaha je bivala sve čvršća.”
Tako bolestan, Salahuddin nije mogao ići u džamiju, ali je insistirao da klanja namaz u džematu. Dovodili su mu imama i pomagali bi mu da ustane da bi klanjao namaz u džematu. Devetog dana, Salahuddin je izgubio svijest. Šejh Džafer spominje: “Učio sam Kur’an kraj njegovog kreveta, i kada sam proučio ajet: ‘On je Allah! Osim Njega drugog boga nema! Znalac je Nevidljivoga i Vidljivoga svijeta, On je Svemilosni, Samilosni!’ (El-Hašr, 22), iako je Salahuddin bio dugo u nesvijesti, čuo sam ga kako tiho izgovara: ‘Istina! Rekao si istinu!’ Tri dana sam učio Kur’an kraj Salahuddinovog kreveta, a pred samu njegovu smrt, proučio sam ajet: ‘On (Allah) je Gospodar moj, drugog boga nema osim Njega! Na Njega se ja oslanjam, Njemu mi je povratak!’ (Er-Ra’d, 30) Vidio sam kako Salahuddinovo lice zrači nurom. Tada je izgovorio Kelimei-šehadet i napustio ovaj dunjaluk. (Allahu ekber! Allahu ekber!)
Ibn Šedad kaže da je to bila najveća nesreća koja je zadesila muslimane nakon smrti četverice pravednih halifa. On kaže: “Mnoge sam čuo kako govore: ‘Volio bih da sam ja umro umjesto Salahuddina’, i uvijek sam smatrao da je to pretjerivanje, no istinsko značenje tih riječi sam shvatio tek kada je Salahuddin preselio. I ja sam tada poželio da sam umro umjesto njega.”
Abdullatif, čuveni fizičar, kaže da su ljudi žalili za Salahuddinom kao za Poslanikom, jer su ga svi voljeli. Voljeli su ga dobri i loši, muslimani i nemuslimani. Svi su voljeli Salahuddina.
A šta je ovaj kralj ostavio iza sebe? Kralj Egipta, kralj Sirije, Libana i Jemena….šta je ostavio iza sebe? Ostavio je samo jedan dinar i 47 dirhema, nešto oružja i svog konja! To je sve što je ostavio. Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu.
No, reći ću vam šta je ostavio iza sebe. Ostavio je naslijeđe! Ostavio je naslijeđe iza sebe i zato smo mi danas okupljeni ovdje. Preselio je u vrijeme sabah-namaza, a nakon podne-namaza su iznijeli njegovo tijelo. U predajama se spominje da su ljudi plakali i ridali kao da je cijeli dunjaluk bio na tom jednom mjestu. Mnogi ljudi nisu mogli povjerovati kada su vidjeli njegovo mrtvo tijelo. Padali su u nesvijest. Nisu htjeli prisustvovati njegovoj dženazi jer nisu mogli prihvatiti da je Salahuddin preselio, da je umro onaj koji je oslobodio Svetu zemlju!
A kako je Salahuddin sahranjen? Subhanallah! Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu. U hadisu se kaže da je pravedan vladar jedna od sedam kategorija ljudi koji će biti u Allahovom hladu na Sudnjem danu.
Stoga je Kadi Fadil izdao fetvu da Salahuddin treba biti sahranjen sa njegovom sabljom, da bude proživljen i u Božijem hladu naslonjen na nju, da bi svi mogli vidjeti da je on osloboditelj Svete zemlje. Salahuddin je bio čovjek koji je otvorio kapije krstaških tvrđava i zamkova, jednu za drugom.
Na njegovom mezaru su napisali: “O Allahu, kao posljednju njegovu pobjedu, otvori mu džennetske kapije!” Draga i poštovana braćo i sestre, znajte da je Salahuddin jedan od najvećih heroja islama. Zato smo se ovdje okupili i sjećamo ga se. Ali problem kod većine muslimana danas, ili kod svih muslimana, je taj što mi živimo od svoje slavne prošlosti! Pjesnik je rekao: “Dolaze na Salahuddinov kabur, stalno dolaze! I šta oni rade? Oni stoje pored Salahuddinovog kabura i govore: “Ustani Salahuddine, ustani! Ustani, trebaš nam! Zar ne vidiš šta se dešava u Iraku? Zar ne vidiš šta se dešava u Afganistanu? Zar ne vidiš kakvi mlitavi beskičmenjaci vladaju nama? O Salahuddine, trebamo te da oslobodiš sveta mjesta!”
Pjesnik, dakle, kaže da ljudi dolaze na Salahuddinov kabur i govore: “Ustani, o Salahuddine, ustani! Sve dok njegov kabur ne počne da se žali zbog smrada koji ga okružuje!”
Onda pjesnik kaže: “Koliko puta godišnje ćete pokušavati da probudite Salahuddina?! Koliko ćete još uznemiravati Salahuddina zbog vašeg kukavičluka?” Potom dodaje sarkastično: “Zar je došlo do toga da živi mole umrle za pomoć?!”
Danas niko ne teži tome da postane Salahuddin! Niko se ne trudi da bude kao Omer ibn el-Hattab ili Ebu Bekr ili Ebu Zerr, r. a., ili kao Hadidža ili Fatima, r.a.! Niko ne čezne za tim da bude poput njih!
Mi živimo od svoje prošlosti! Sjećamo se ovih ljudi, ali niko od nas ne teži tome da bude poput njih! Mi vjerujemo u Onaj svijet, pa kako možemo biti kukavice? Kako možemo veličati Salahuddinov i Omerov život, a potom sami biti kukavice?!
(rijaset,islamskazajednica)
