Zašto u Fatihi tražimo uputu na Pravi put?
Zašto muslimani svakoga dana u namazu, u svakoj Fatihi, traže od Gospodara svih svjetova da ih uputi na Pravi put?
Znači li ovo da nisu sigurni koji je to Pravi put? Naravno, ne.
Svakodnevno preispitivanje vlastitog stanja, vlastitog hoda putem kojeg smatramo Pravim je primarna zadaća vjernika. Nije odluka niti izbor muslimana da uče Fatihu baš na svakom rekatu. E ako je to tako, a jeste, onda i ono što se Fatihom govori mora imati izuzetnu važnost.
Uputi nas na Pravi put…
Ne čudi nas, naravno, da postoje ljudi koji nisu i ne žele ikakve veze imati sa Pravim putem kako ga islam definira. Bilo ih je, ima ih i biće ih.
Ali šta je sa nama koji smatramo, tvrdimo i ubjeđeni smo da smo na Pravom putu? Da li ovo znači da naše poimanje islama, naš pogled na sebe i svijet oko sebe jeste upravo oličenje istinskog Pravog puta? Da tako ne smijemo misliti upravo nas svakodnevno učenje Fatihe podsjeća. Kada se nalazimo pognute glave pred Gospodarom tiho šapućemo našu želju – temeljnu želju – od koje ovisi sve ostalo…
Uputi nas na Pravi put…
Pravi put nije samo misliti o sebi i svojoj sudbini. Stvarna briga o sebi ja najintenzivnija preko brige o drugome. Jer, nema istinske brige o svojoj ahiretskoj sudbini ako na dunjaluku zaboravimo na druge. Jednostavno, ne može.
Naš hal je uvijek između dvije brige – naše brige o drugima i briga drugih o nama.
Roditelji, učitelji, prijatelji, bračni drugovi,… brinu o nama.
O roditeljima, prijateljima, bračnim drugovima, komšijama, rođacima,…. brinemo mi.
Varka u koju se svjesno upecaju mnogo među nama jeste pogrešno razumijevanje brige. Briga je brinuti se o onome kome možeš pomoći. Neki među nama “brinu” o stvarima, ljudima, događajima,… na koje nemaju nikakav utjecaj, a opet o stvarima, ljudima, događajima na koje mogu imati utjecaj ostavljaju.
Zato, poseban respekt onima koji brinu o sebi preko drugih.
Da li je Pravi put put sebičnosti?
Kada sam ja učestvovao u nečemu iz čega nisam očekivao ličnu korist? Kada si ti?
Sabahudin Sijamhodžić
