Zbog čega djeca ne uspiju u školovanju i životu?

Zbog čega djeca ne uspiju u školovanju i životu? Koji su faktori koji odlučuju zbog čega će se neko dijete izdići iznad prosjeka, dok druga nikad ne ostvare svoj potencijal?

Na ova i mnoga druga pitanja pokušao je da odgovori dr. John Holt u svom izvanrednom djelu “How Children Fail” („Kako djeca ne uspiju“).

Govoreći o mnogim faktorima koji utječu na razvoj djeteta, Holt u prvi plan stavlja utjecaj roditelja i nastavnika koji odabirom odgojnih metoda i tehnika imaju priliku da u djetetu formiraju jake temelje za životni uspjeh.

Nažalost, mnogo češće osjetljiva dječija srca budu izložena kritikama, osudama i prijekorima, te gušenjem njihove kreativnosti i slobode.

Jedan od najvećih razloga zbog kojih djeca ne uspiju tokom školovanja, pa i u kasnijem životu jeste strah. Strah od kritike, od vršnjaka, strah od greške, strah od neuspjeha, i ta lista ide u nedogled.

Korijen tih strahova se vraća na loše (ne)odgojne metode zbog kojih djeca žive u konstantnom grču koji ih spriječava da ostvare svoj potencijal. Roditelji i nastavnici pokušavaju da djecu učine boljom kritikujući ih, ali ovaj postupak često bude kontraproduktivan.

Holt ističe da je najveći poklon koji roditelji i učitelji mogu dati djeci jeste pokazati vjeru u djetetovu sposobnost da ostvari svoje potencijale. Roditeljska ubijeđenost u dječije sposobnosti se preslikava i na dijete, koje shvata da ono vrijedi, da je u stanju da ispuni svoje potrebe i bude uspješno.

U nastavku, donosimo kratki presjek najvećih strahova zbog kojih djeca ne mogu ostvariti veći uspjeh iz spomenute knjige dr. Holta.
Čega se djeca plaše u školi?

Na prvom mjestu, djeca se plaše da će iznevjeriti očekivanja odraslih, na prvom mjestu roditelja i učitelja. Ovaj grčeviti strah lebdi nad dječijim glavama poput tamnog oblaka, i tjera ih u neuspjeh.

Šta još plaši našu djecu?

Djeca se plaše poniženja kada nisu u stanju da nauče sve što se od njih zahtijeva.
Plaše se da će postati meta vršnjaka, koji će ih ismijavati i izlagati javnom sramoćenju.
Djeca se plaše i bolnih poređenja, boli ih kada ih roditelji porede s njihovom braćom i sestrama, ili s vršnjacima iz razreda. (primjeri: „Vidi kakav je Jasmin, a pogledaj sebe“, „Zašto nisi kao taj i taj?“ „Kako je on miran i sluša, a vidi tebe, sramoto!“)

Djeca se takođe jako plaše grešaka. Odrasli imaju veoma malo ili nikako tolerancije spram pogrešaka. Bez obzira radilo se o prosutom mlijeku, pogrešnom odgovoru na zadatak iz matematike ili pogrešno izgovorenoj riječi, naša djeca su izložena kritici zbog svake greške koju počine.

Strah je najveća prepreka u procesu učenja. Čak ni genijalni umovi ne mogu preživjeti ako su izloženi stalnom strahu od neuspjeha, poraza i neispunjavanja očekivanja drugih ljudi. Upravo iz ovih razloga su izumitelji poput Thomasa Edisona i Alberta Einsteina prošli jako loše u toku formalnog školovanja. A čim su oslobođeni pritiska i kada im je dopušteno da ispolje kreativnost i sačine nešto vrijedno, oni su od mediokriteta izrasli u veličine.

Autor: Nedim Botić

(menhedz.com)