Zezali se sa klanjanjem dženaze i na kraju jezivo završilo

Možda je i mnogo važnija poruka koju ova priča šalje. Ona se već generacijama prepričava u Mostaru, ali i širom Bosne i Hercegovine. Iako priča jeste u nekim svojim elementima strašna, njena najvažnija poruka je o tome da neke stvari nisu za šalu, da treba čuvati dostojanstvo smrti i dostojanstvo učenih ljudi, bez obzira odakle oni dolazili i kako se zvali…

Priča je iz islamske vjerske tradicije, kao i neki termini u njoj, ali vjerujemo da i oni čitatelji koji ne dolaze iz ovog kruga neće imati problema u praćenju suštine i poruka priče koje su zapravo univerzalne za sve…

U središtu priče je čovjek čije je ime već skoro ušlo u legendu – Šejh Jujo. Mustafa ef. Ejubović živio je na prelazu iz 17. u 18. stoljeće, bio je učen i pobožan čovjek.

– Još za života postao je živom legendom u svom narodu, a predaje, nerijetko i pune mistike i začudnosti, nisu zatvorile svoje pučke izvore nego traju i prenose se do dana današnjega! – napisao je o Šejhu Juji Ibrahim Kajan, u jednom od svojih tekstova o mostarskim vedutama.

Od njegovih životnih epizoda i dan-danas, stoljećima poslije smrti, prepričavaju se dogodovštine s ruba obiju strana života, i ovostranog i onostranog… -prenosi navodeći da je ova priča začuđujuće rasprostranjena u narodu, a glasi:

“…Pred džamijom je, po običaju, bila uvijek nosila, na kojima se nose mrtvaci od kuće do groblja, i tenišera, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi koji su zazirali od ovih rekvizita zadnjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne omladine, koja je slobodno lijegala na tenešir koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti.

Bilo je i takvih koji bi od obijesti legli na nosila… dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.

Tako se jednom jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala i ovdje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su izdaleka Šeh Juju, a onda nekom na um padne i predloži društvu, da se s njim našaIe. Pozvat će ga da klanja dženazu, obavi sprovodni obred, jednom od njih koji će leći na nosila. I zbilja jedan leže na nosila, koji oni podigoše na mejtaš. Drugi iziđoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.

– Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovom ovdje – govorili su oni.

– Dobro, dobro – veli im Šeh-Jujo. – A kakvu ćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?

– Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Ko je vidio živom obavljati sprovodni obred?

– Ništa, ništa. Ja samo pitam.

– Naravno, mrtvom.

Stao je ispred svih pred mejtaš, na kojem su bila nosila, leđima okrenut njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali.

Šeh-Jujo je obavio obred sprovoda odraslog muškarca, a onda je pošao iz dvorišta.

Sad su svi oni praskali od smijeha kako su hodžu prevarili i čekali su da im drug skoči s nosila. Počeli su ga zvati, ali se nije ni podizao ni micao.

Podigli su čohu s njega, ali on je bio ukočen, mrtav.

(Doznajemo.com)