Značaj i uloga ličnih imena u životu vjernika
Prva uloga riječi sastoji se u imenovanju pojava koje se, tek kada dobiju ime, izdvajaju iz bezimenog i tajanstvenog svijeta, i za nas postoje u obliku koji je podoban za komunikaciju. Ne treba se čuditi što ljudi, u prvom redu, imenuju pojave koje su od životne važnosti za njih i što u njihovom rječniku te pojave zauzimaju najviše mjesta. Narodi koji žive od lova imaju neobično dug spisak riječi i istančan smisao za razlikovanje životinja, dok oni koji su životno vezani za obrađivanje zemlje imaju razvijenu sposobnost zapažanja i imenovanja najraznovrsnijih biljaka i njihovih sjemena. Beduini imaju 20 riječi za kamilu, a Tomas navodi da u arapskom jeziku postoji oko 6.000 imena na neki način povezanih s kamilomU riječima i imenima se odražava i izražava položaj čovjeka u prirodnom i društvenom svijetu i pogled na svijet vezan za taj položaj.Nazivi i imena su prepoznatljiva crta ljudskog roda kojima ih je Uzvišeni Allah posebno nadario. Čak ni meleki nisu tome poučeni, ali je, zato, Adem, kao prvi čovjek, zadobio tu privilegiju. Na to jasno upućuju riječi Sveznajućeg Gospodara kada je čovjeka odredio za Svog namjesnika na Zemlji, pa, na začuđenost meleka, On ih pita, a zatim im pojašnjava:I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: „Kažite mi nazive njihove, ako istinu govorite!“ „Hvaljen neka si!“— rekoše oni— „mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si sveznajući i mudri”. „O Ademe”, – reče On „kazi im ti nazive njihove!” I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: „Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete! (El-Bekare, 31-33)Naime, meleki su mislili da su oni najučeniji, pa su se začudili kada im je Adem predočio imena svih stvari i njihova imena; kada je rekao, kako navodi Zejd b. Eslem: „Ti si Džebrail, ti si Mikail, ti si Israfil…”,dok nije nabrojao imena svih, Mudžahid dodaje: „Znači ime svake stvari7‘[2] Tek nakon toga, meleki su shvatili prednost ljudi nad njima, a pogotovo kada im se Uzvišeni Allah obratio: Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete?!Razmislimo o ovoj vanrednoj Allahovoj blagodati datoj čovjeku! Ukoliko stvarno razmislimo o samo ovoj blagodati, osjetit ćemo nasušnu potrebu da duboko i skrušeno zahvalimo Gospodaru svjetova na Njegovoj milosti prema nama! Da nije naziva stvari i imena, komunikacija među ljudima bi se drastično smanjila i uveliko bi bila komplicirana. Tako, ako bi nekome htjeli nešto reći o brdu ili planini, morali bismo ga dovesti do njih kako bi razumjeli o čemu se govori; ako bi nekome spomenuli palmu, morali bismo ga odvesti do palme ili je posjeći i donijeti mu njen primjerak kako bi razumio o čemu se radi; ako bi nekome spomenuli kengura, morali bismo ga odvesti do Australije ili Novog Zelanda ili, pak, mi otići i dopremiti mu tu životinju kako bije upoznao!!!Svakog čovjeka, koji ne bi imao svoje ime, morali bismo dovesti do određene osobe i pokazati ga kako bi dotična osoba shvatila o kome govorimo! Ovako, Allahovim darom imena i pojmova, umnogome se olakšava komunikacija među ljudima i smanjuje angažman i napor koji ne možemo ni zamisliti! Tako je sa svim Allahovim blagodatima kojih često nismo ni svjesni. Otuda nas Plemeniti Allah podsjeća da su Njegove blagodati neizbro- jive i nemjerljive, napomenuvši: I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali!(Ibrahim, 34)
Nastanak ličnih imena
Lična imena su nastala nastajanjem ljudskog govora. Došla su kao potreba komuniciranja među ljudima, tako da su lična imena, ustvari, kondenzirano iskustvo društva i društvenih zajednica te, može se slobodno reći, odraz i odsjaj prošlih i sadašnjih kultura i civilizacija.Kako se vremenom jezik mijenjao, tako su se mijenjala i transformirala i sama imena. U početku to nisu, čak, bila ni lična imena, nego neka vrsta nadimaka koji su – što je bila česta pojava – opisno kazivani. Takvu praksu opisnih imena ili nadimaka nalazimo sve doskora kod američkih Indijanaca. Sjećate se imena: „Ludi Konj“, „Sjedeći Bik“, „Brza Strijela”, „Sivi Oblak“, „Oko Sokolovo”, „Hitra Noga“ i dr.Kod ranijih naroda se vjerovalo da zli duhovi mogu naštetiti djeci, pa su im davali profikaltična imena vjerujući da će ih ona zaštititi od zlih i demonskih sila. Zato su djeci davali imena sa značenjem vuk, tigar, panter, lav, zmija i si. Tako, npr., i danas postoje imena: Kurt -tur. = vuk; Uvejs— ar. = vuk; Kaplan— tur. = tigar, panter; Esed, Haj dar-ar. = lav; Arslan -tur. = lav; Sir—perz. = lav; Lev – rus. = lav; Leon- grč. = lav; Osman- ar. = mlada zmija, zmijino mladunče, i si.Naime, raniji narodi su davanjem takvog imena djetetu očekivali i životnu sposobnost i okretnost kao što je imala neka od životinja čije su mu ime dali. To je prepoznatljivo i u starim slavenskim imenima, kao što su: Milovuk, Dobrovuk, Vukobrat, Vukodrag i dr.Ukoliko su djeca umirala, a roditelji nisu nalazili lijeka, pa bojeći se da neće i novorođena djeca isto tako umirati, davali su im imena koja su simbolizirala život i opstanak. Tako su, npr., nastala imena: Jašar-tur. = on živi; Dursun — tur. = neka ostane; Zivko, Stanko, Dabiživ, Boguživi dr.Dobar broj imena nastao je iz uvjerenja da će ime izvršiti sudbinski utjecaj na onoga koji ga nosi, pa su se trudili djeci davati imena lijepog značenja, sa željom da u životu budu onakva kakvo ime nose. Tako su Rimljani često davali ime Fortisne zato što je novorođenče bilo snažno ili srčano nego da takvo postane. Ime Faustusili, kako to danas Italijani daju, Faustodavalo se da dijete bude sretno. S takvim vjerovanjem davala su se i imena: Srećko, Sreten, Dobra, Sretnai dr. Kod Arapa, imena Esad, Mesud, Said, Sead, Seidbila su u značenju sretan, a uz to i čitav niz drugih imena sa lijepim značenjem, čime je svaki roditelj težio da njegovo dijete, uistinu, takvo i bude, kao što su, recimo, imena: Fehim(oštrouman, bistar), Hasan (lijep), Rešid (onaj koji ide Pravim putem), Salih (dobar), Šalim (zdrav), Muhammed (mnogo hvaljen), Behidža (lijepa, krasna, blistava) i si.Imena su nekada nastajala prema nekom obilježju s kojim se dijete rodi, na temelju boje njegove kose, vremena u kome se rodilo; nekada su motivi za lično ime bili imena bilja i cvijeća, kao Đula, Rejhan, Karanfil, Ljiljana, Ljubica, Ružica, Sumbula i dr.Uz ovakve razloge za postanak ličnog imena tu su i historijski događaji, revolucije i veliki pokreti, društveni razvoj, kulturni napredak, politička zbivanja, međunarodni kontakti, razna zanimanja, pa čak i moda.Popularnost nekih državnika prilično je utjecala da se novorođenčetu dadne njihovo ime ili prezime kao ime ili, pak, njihovo ime postane komponent novog imena, i ako su nastala imena: Naser, Titomir, Nehru, Indirai si., a ništa manje nisu zastupljena imena glumaca, sportista i drugih popularnih ličnosti, kao što su\ Ademir, Alen, Dina, Muhamed-Alii dr.Utjecaj mode na imena je u posljednje vrijeme jako izražen. Mnoga od njih, po svom obliku, pogrešno navode na dojam da su arapskog, perzijskog ili turskog porijekla, a ustvari su nastala slobodnim premještanjem glasova nekog orijentalnog imena, ili su potpuno samovoljno konstruirana da po formi liče na neko arapsko, perzijsko ili tursko ime, a po sadržaju i značenju nemaju nikakve veze s tim jezicima, ili je samo djelimično imaju. Takva su, npr., imena: Aldin, Almir, Elzana, Edis, Ernad, Esmir, Esvedin, Emsad, Fatmir, Irmir, Ismar, Ismir, Nasmir, Sal- mir, Sanita, Selvedina, Sejmedin, Vedin, Zeledini dr.Zanimljivo je kazati da su neka od tih imena nastala spajanjem početnih glasova roditeljskih imena, npr. Ismar (od Ismet i Marija), Ismir(od Ismeta i Miroslav ili od Ismet i Mirheta), Salmir(od Saliha i Mirko ili od Salih i Mirsada), Fatmir(od Fatima i Miroslav ili Fatima i Mira- lem), dok su neka formirana kao slaba imitacija imena drugih naroda, ili su jednostavno izmišljena da bi bila moderna. Čak su neka klasična imena, radi mode, toliko „modernizirana” tako da je Elizabetapostala Beti; Gabri- ela— Gabi; Haris — Hari, Emina – Emi; Fatima- Fati; Hanifa- Hani, a Merjema— Meri.[3]
Predislamska imena muslimanskih predaka
Prije pokrštavanja Južnih Slavena, naši narodi nisu imali ličnih imena koja imaju bilo kakvu vezu s crkvenim i biblijskim ličnostima, čija su imena po etimološkom porijeklu iz aramejskog, starohebrejskog, grčkog ili latinskog jezika, već su imali imena slavenskog korijena, značenjem vezana za prirodne pojave, životinje, biljke, plemenske običaje, ljudske osobine i brojne pojmove iz svakodnevnog života, kao što su: Bjelimir, Bjeloglav, Blagomir, Branimir, Budimir, Desi- mir, Dobroslav, Dragomir, Dragomuž, Hranimir, Hvalimir, Gostimir, Ljubomir, Ljudislav, Milovuk, Ratimir, Trpimir, Vlastimir, Vuk, Vukobrat, Zelidrag, Zelislavi dr.Treba napomenuti: kada su tokom 8. i 9. stoljeća južnoslavenska plemena počela masovno odbacivati mnogobožačku religiju i primati jednobožačko kršćanstvo, počelo je dolaziti i do transformacije u ličnim imenima. Tako su naši pokršteni preci počeli uzimati lična imena neslavenskog porijekla, najviše iz grčkog, latinskog i starohebrejskog jezika, a ponešto iz akadskog i aramejskog. Od tada susrećemo imena kao što su: Adam (st. hebr.), Aleksandar (grč.), Ana (st. hebr.), Andrija (grč.), Anton (lat.), Arsen(grč.), Baltazar (akad.), Ivan, Jovan (st. hebr.), Jakob, Jakov (st. hebr.), Josip, Josif (st.hebr.), Kata, Katarina (grč.), Luka(lat.), Marko(lat.), Mihailo(st. hebr.), Petar (grč.), Savo (st. hebr.), Teodor, Todor (grč.), Toma (aram.), Vasilije (grč.) i dr.
Iz knjige “Muslimanska lijepa imena” Autor: dr. Šefik Kurdić…akos.ba