Značenje pozdrava SELAM ALEJK

Da li smo istinski svjesni značenja riječi našeg islamskog pozdrava
Esselamu alejkum?

Ili je nazivanje selama postala samo formalnost?

Kada nekome nazovemo selam dajemo mu do znanja da će biti miran od
našeg jezika i naših ruku, a praktično to znači sljedeće:

1. NEĆEMO GA OGOVARATI. Zašto je bitno da ne ogovaramo ljude? Zato što
ogovaranjem širimo mržnju i zavade među ljudima, i podstičemo šejtana
protiv čovjeka, jer šejtan kada vidi da se neko ogovara okuraži se i
što više može napadne čovjeka koji se ogovara raznim mislima,
sumnjama, itd. Zato se kaže da ako znamo da nas neko ogovora trebamo
što više spominjati Allaha, radi zaštite od šejtanskog došaptavanja.
Inače, jedan od razloga ogovaranja jeste mržnja prema nekome i želja
da mu se nanese šteta, pa ogovaranje tako podsjeća na prizivanje
šejtana u pomoć, a ružan je šejtan pomagač!

Ako postoji neki problem među nama rješavajmo ga u direktnom odnosu,
nasamo, otvoreno i iskreno, sa jedinom željom da postignemo Allahovo
zadovoljstvo. Ako nismo spremni nekome iskreno pomoći, onda mu nemojmo
ni odmagati tako što ćemo ga ogovarati.

Ogovoriti se smije samo u slučaju upozoravanja na neku provjerenu
opasnost, kao što je lopovluk, korupcija, nastranost, itd.

Kako možemo očekivati da nekoga pri susretu pogledamo vedra lica ako
smo ga prije toga nepravedno ogovorili??? To je nemoguće. Muslimani se
danas često selame poluglasnim, jedva razgovijetnim tonom, mrka lica,
sa podsmjehom, sa mutnjom i perfidnošću u očima, podcjenjivačkim
pogledom od glave do pete, uz “škakiljanje” u grlu, tj. nakašljavanje,
pretjeranom bučnošću, itd. A sve to često je posljedica što oko usta
imamo “krv i ostatke mesa” tog čovjeka kojeg smo “jeli” u stanju kada
on to nije mogao osjetiti. Upravo tako se ogovaranje opisuje u Kur’anu
– kao jedenje mrtvog mesa čovjeka! Ono što je suprotno tom nečistom,
odvratnom odnosu jedenja tuđeg mrtvog mesa jeste odnos čistih prsa
prema ljudima. Po hadisu, čovjek koji legne na počinak a ne misli
ništa loše o drugom muslimanu ima čista prsa. Takvom čovjeku Poslanik,
a.s., Allahovim dopuštenjem, obećava džennet!

2. NEĆEMO GA OMALOVAŽITI. Poslanik, a.s., je rekao “Dovoljno je
čovjeku zla da omalovaži i podcjeni drugog muslimana”. Omalovažavanje
je obično posljedica istraživanja tuđih mahana, a to je jedna od
najgorih stvari po vjeru čovjeka.

Trebamo se podsjetiti da naš život jeste TEST, i da se moramo baviti
sobom, svojim radom i pripremanjem za najveći ispit našeg života od
kojeg zavisi naša vječnost. Student koji sprema ispit posvećen je sebi
i svom trudu, a ne gleda kako drugi spremaju ispit, osim onih dobrih
studenata od kojih može nešto da nauči. Drugim studentima će se baviti
samo ako im treba dati savjet, ako im može pomoći, itd. Svi smo mi
studenti na ovom svijetu, pa zapitajmo se šta smo pripremili i šta
pripremamo za polaganje računa pred Bogom. Sa čim ćemo doći pred Boga?

3. NEĆEMO GA SUMNJIČITI. Čovjek nekada pomisli nešto loše o drugom
čovjeku, misli da ga je “pročit’o” i sl., i onda zauzme negativan stav
prema njemu, međutim, stanje tog čovjeka može biti potpuno drugačije.
Možda je on kod Allaha bolji od nas. Možda je uradio neko djelo koje
ga je približilo Uzvišenom, a za koje mi neznamo. Svaki čovjek je
svijet za sebe. Svako od nas ima prednosti i nedostatke. Pravednost se
ogleda u davanju položaja (tj. časti i obaveza) ljudima prema njihovim
sposobnostima, bez podcjenjivanja ikoga. Ako je čovjek ubjeđen u svoje
sposobnosti, u svoj položaj, on neće imati potrebu da drugog
podcjenjuje, da ga omalovažava, jer to obično rade ljudi koji imaju
neki kompleks više vrijednosti, pa svoje nedostatke “liječe” na
slabima tako što ih ugnjetavaju, ponižavaju, maltretiraju, sve “kako
bi im pokazali gdje je njihovo mjesto” i “jer oni ne zaslužuju bolje i
ne znaju za drugačije”. Boje se da bi mogli izgubiti nekakav oreol
uzvišenosti ako bi bili ljubazni prema podređenima. Naravno, nekada
postoje sporna ponašanja od strane nižeg staleža, ali istinski
gospodin zna kako da se nosi sa time, a ne da svoje gospodstvo brani
drskošću, grubošću, provokacijama, itd.

Ako želimo znati ko je zaista jak i pametan, a ko slab podsjetimo se
na sljedeći hadis: “Pametan je onaj koji strogo vodi računa o svojim
postupcima, i radi za život poslije smrti, a slabić je onaj koji
slijedi svoje strasti i bezrazložno se nada i pouzdava u Allaha.”

4. NEĆEMO PRENOSITI NJEGOVE RIJEČI. Prenošenjem tuđih riječi unosi se
smutnja među ljude. Riječi se obično prenose u određenom kontekstu
koji nama odgovara i bez prisustva osobe koja ih je izgovorila. Nekada
se riječi potpuno pogrešno protumače i ako se kao takve prenesu
nastaće šteta, ljudi će zamjeriti jedni drugima, okrenuće se jedni
protiv drugih, itd., a to je ono što šejtan želi, da zabavi ljude
beskorisnim stvarima i tako ih odvrati od spominjanja Uzvišenog
Allaha. Za svaku riječ čovjek će biti odgovoran pred Bogom. Ako je
čovjekovo srce vezano za Allaha onda su njegove riječi zdrave i
korisne, a ako je čovjekovo srce u nemarnosti prema Bogu, ako prenosi
tuđe riječi, ako se bavi besposlicama, kao što je beskorisno gledanje
televizije, ispijanje kafe, itd., onda su njegove riječi smrdljive,
pokvarene, svadljive, uvrijedljive, itd. Poslanik, a.s., snažno je
upozorio ljude na Sudnji dan i da će tada biti pokrenuti sudski
sporovi između ljudi povodom ogovaranja, prenošenja riječi,
podkradanja, napada, itd. Čovjek će morati svojim dobrim djelima
platiti svu štetu koju je nanio drugima ogovaranjem, prenošenjem
riječi, potvorama, udaranjem itd., a ako mu nestane dobrih djela onda
će štetu nadoknaditi preuzimanjem loših djela na svoj račun. To je
strašna opomena! Zamislimo TAJ DAN i TAJ SUD, to će zaista biti
zastrašujuće vrijeme. Molim sve nas da imamo na umu dolazak pred
Uzvišenog Allaha, koji je Milostiv ali i strahovito kažnjava. Allah
nije zadovoljan da se drugi nepravedno ogovaraju i tuđe riječi
prenose.

5. NEĆEMO BITI DRSKI. Princip Islama je da vjernici budu samilosni
jedni prema drugima, a ponositi prema nevjernicima. Međutim, često
vidimo muslimane kako se međusobno svađaju, vrijeđaju, psuju, prijete,
pa čak i fizički obračunavaju. Sve to dovodi do situacije da se
dušmani Islama time naslađuju i podsmjehuju muslimanima, ne uzimajući
ih za ozbiljno, i osjećajući se superiorno spram njih. Umjesto toga,
muslimani bi trebali svojim ponašanjem druge ljude pozivati u Islam,
jer ti drugi ljudi upravo to žele, njihove duše žedne su upute, pa
hoćemo li doći pameti i na Pravni put nemuslimanima ukazivati, a
prestati se međusobno svađati i “prepucavati”?

Čovjek koji ne može kontrolisati svoje strasti podlegne porivu
agresivnosti, koja ovlada njegovim razumom i onda je u stanju svašta
kazati i uraditi. To je stanje bez stida, a u hadisu se kaže da ko
nema stida može raditi šta hoće, tj. od bestidnika te ne može ništa
iznenaditi, jer on u tom stanju nema granice u ponašanju.

Agresivnost donosi kratkotrajan osjećaj moći i olakšanja od određenog
pritiska, međutim, dugoročno prouzrokuje poremećaj odnosa među
ljudima, stvara mržnju, netrepeljivost, otvara nove sukobe, itd. Niko
ne voli drsku i grubu osobu, pa je zato poslanik Muhammed, a.s., bio
daleko od takvog ponašanja. U suprotnom, njegova misija ne bi bila
ostvarena. To je lekcija za nas. Ako smo zaista iskreni vjernici koji
žele da žive Islam i da druge ljude pozovu na Pravi put onda moramo
biti čisti od grubosti i drskosti. Ako vjernik pozove nekoga u vjeru a
taj neko mu uzvrati neprihvatanjem i još mu napravi neku spletku a
onda tom vjerniku “pukne film” jasno se vidi da on nije naučio lekciju
strpljivosti i da nije upoznat sa metodom da’ve (misionarstva)
Poslanika, a.s., kojeg su znali grubo odbiti, kamenjem i trnjem ga
zasuti, a on bi na to kazao: Možda Allah iz njihove kičme izvede
potomstvo koje će Allaha obožavati.

6. NEĆEMO MU ZAVIDITI. Zavist je također jedna od najgorih pojava po
vjeru čovjeka. U hadisu se kaže da zavist uništava dobra djela kao što
vatra sagorijeva drva.

Kada pogledamo zašto ljudi jedni drugima zavide vidjećemo da je to
uglavnom zbog materijalnih stvari. I tu se prepoznaje blesavost ljudi
koji zavide zbog materije koja je prolazna i za koju će se račun pred
Bogom polagati. Kada bi ljudi znali “zavidili” bi onima koji su
duhovno bogati, koji lijepo uče Kur’an i postupaju po njemu, koji
dijele imetak na Allahovom putu, koji održavaju džamije, itd., uz
želju da i oni budu takvi. Za razliku od materijalnog bogatstva,
duhovno bogatstvo može steči svaki čovjek ako to želi. Međutim,
duhovno bogatstvo nije popularno i privlačno mnogima. Allahova mudrost
je da duhovno bogatstvo mogu steči svi koji to žele, ali je i
znakovito što ljudima to nije privlačno. Nekako to podsjeća na djelo
šejtana koji uljepšava čovjeku ružne stvari, a omrzava dobre stvari.
Na primjer, lahko je potrošiti 50 KM na odjevni predmet, a teško je
dati isti iznos za održavanje džamije. Ili, lahko je gledati film
devedeset minuta, a teško je učiti Kur’an isto toliko vrijeme. Ili,
lahko je beskorisno sjediti u kafiću i ispijati kafu, a teško je
praktikovati Poslanikov, a.s., jutarnji i večernji zikr. Ili, lahko je
izdvojiti novac i otići na more svake godine, a teško je skupiti
sredstva i otiči na hadž jedanput u životu. Ili, lahko je tražiti
mahanu drugome, a teško je analizirati i ispravljati svoje greške.
Ili, lahko je vidjeti trn u tuđem oku, a teško je vidjeti balvan u
vlastitom. Itd.

Što se tiče bogatstva i materije općenito, pravi vjernik će se truditi
da stekene što veće obrazovanje i težiće visokim radnim pozicijama
kako bi i u materijalnom smislu bio jak. Međutim, na prvom mjestu biće
mu vjera. Njoj će podrediti materiju. To praktično znači da ga posao
neće spriječiti da klanja svaki namaz u njegovo prvo vrijeme, da neće
poslovati sa kamatom i alkoholom, da neće žuditi za prestižom i
ugledom, nego će mu cilj biti da kroz rad doprinese da Allahova riječ
bude gornja. U Kur’anu se kaže da su mnogi ljudi radiše samo zato što
vole bogatstvo. Prve generacije muslimana su imale bogataše u svojim
redovima, ali oni nisu gomilali blago, nego su ga ulagali na Allahovom
putu, jer dati novac za Islam ne znači potrošiti ga, nego uložiti u
investiciju koja će se mnogorostruko isplatiti i vječno trajati. To je
prava trgovina.

Muslimani nisu osvajali druge države da bi stekli bogatstvo te zemlje
i pokorili ljude, nego da bi dostavili Uputu. To je recept za uspjeh i
na ovom i na budućem svijetu.

FORMA SELAMA. Ono što je također veoma bitno napomenuti jeste da
poselamiti nekoga ne znači kazati samo Selam, već najkraće Selam
alejk. Samo “selam” kao pozdrav ne znači ništa. Slične nedorečene
pozdrave imamo u tzv. međunarodnim pozdravima tipa Dobar dan, koji ne
znači ništa, osim konstatacije da je dan dobar, ali ako bi nekome
kazali Dobar dan vam želim onda bi to već bio smislen pozdrav. No,
Selam alejk ima najpotpunije značenje i smisao budući da je ujedno i
dova za čovjeka da bude u okrilju Božijeg mira i na ovom i na budućem
svijetu, a ima li nešto bolje što možemo poželjeti?!
Esselamu alejkum je najbolji pozdrav i pri susretu i pri odlasku.
Nakon njega možemo upotrijebiti i druge pozdrave, kao što je Merhaba,
Prijatno, itd.
Usput da još napomenem da naš česti pozdrav Allahimanet također nema
nikakvo značenje. Umjesto toga pravilno bi bilo kazati Allahu na
emanet.