Primjer istinskog vjerovanja: Esma bint Ebu Bekr es-Siddik

Abdullah b. Zubejr uđe kod svoje majke Esme bint Ebi Bekr es-Siddik, Allah bio s njima zadovoljan, i reče:

– O majko, ljudi su me ostavili i odvojili se od mene, tako da su me čak moja porodica i djeca ostavili i sa mnom niko nije ostao – osim malog broja ljudi. A i ova mala skupina, koliko god se borila, neće izdržati više od jednog sahata ili dva. A izaslanici mi obećavaju da će mi dati šta god hoću od dunjaluka, samo da odložim oružje. Pa šta ti misliš o tome?

Ona mu reče:

– Allah, Allah. O moj sine, ako misliš da si na istini i da pozivaš u Istinu, strpi se i bori, i nemoj pognuti svoj vrat pred dječarcima iz Benu-Umejje – pa da se igraju s tobom. A ako si tim sukobom htio ovodunjalučke interese – teško tebi! Upropastio si sebe i svoje saveznike. A ako kažeš: ‘Ja sam bio na Istini, a pošto su moji prijatelji posustali, moja namjera je oslabila’, to nije posao slobodnih osoba, ni onog ko u sebi ima dobra. Ma koliko živio na ovom svijetu, smrt je bolja od onoga što te očekuje. O Zubejre, tako mi Allaha, udarac sabljom i dostojanstvena smrt draži su mi od udarca bičem u stanju poniženja!

– O majko – Zubejr reče – bojim se da se na meni ne budu iživljavali stanovnici Šama i da me ne objese.

Njegova majka doda:

– O dijete moje, zaklanoj ovci ne smeta zguljivanje kože. Zato budi postojan na Istini i osloni se na Allaha.

On poljubi njenu glavu i reče:

– Tako mi Allaha, ovo je moje mišljenje i ono što sam radio i čime sam pozivao Allahu! Tako mi Allaha, na ustanak me nije navelo ništa drugo do mržnja radi Allaha te strah da se ne bi poigravalo sa Allahovim zabranama i svetostima! Želio sam da čujem tvoje mišljenje koje će mi povećati snagu i prosuđivanje. Tako mi Allaha, nikada namjerno nisam učinio neki grijeh, niti sam nevaljalo djelo svjesno uradio, niti sam bio nepravedan u vlasti, niti sam izigrao povjerenje, niti sam čuo za bilo kakvu nepravdu od strane mojih namjesnika i time bio zadovoljan, već sam to uvijek negirao! Kod mene se ne nalazi ništa što je dragocjenije od zadovoljstva moga Stvoritelja. Allahu, ovo ne govorim da bi se hvalio, već da bi ulio strpljenje svojoj majci i da bi sa mnom bila zadovoljna.

Majka mu reče:

– Tako mi Allaha, nadam se da ćeš mi biti lijepa utjeha. Ako odeš prije mene, nadat ću se nagradi zbog tebe; a ako postigneš šehadet, radovat ću se zbog toga. Izađi i suoči sa onim što te očekuje.

Potom majka prouči sljedeću dovu:

– Moj Allahu, smiluj mu se zbog dugog ibadeta i noćnog namaza, a i posta dok je gladovao i žeđi u podnevnim žegama mekanskim i medinskim. Moj Allahu, smiluj mu se zbog njegova dobročinstva svojoj majci. Moj Allahu, ja svoje stanje prepuštam Tebi i zadovoljna sam sa onim što si mu odredio, daj mi snage da se strpim za Abdullahom i nagradi me zbog njega nagradom koju obećavaš za zahvalne.

Abdullah reče:

– O majko, nemoj prestajati doviti za mene, i prije i poslije moje smrti.

Majka mu reče:

– Neću prestajati moliti za tebe, jer znam da si ubijen na Istini.

On je uze za ruku iz želje da je poljubi, a ona mu reče:

– Ovo je posljednji naš susret, ali, nemoj se udaljiti!

On joj reče:

– Došao sam da se oprostim od tebe, svjestan da su ovo moji posljednji trenuci na ovome svijetu.

Majka mu reče:

– Idi po svome uvidu! Primakni se o sinčiću da se oprostim s tobom. I ona ga zagrli i poljubi, a njena ruka se spusti na pancir njegov i ona tada reče:

– Ovo nije odjeća onoga koji želi ono što ti želiš.

– Ja sam ga obukao – odgovori Abdullah – kako bih te odobrovoljio.

Majka mu reče:

– To me nije odobrovoljilo. Tada on skinu pancir i obuče svoju košulju i džubu i izađe u boj.

Tada spjeva:

Odbio je Ibn Selma da bude vječno osramoćen,

S bilo kakvim predumišljajem kad bude sa smrću suočen:

Ne prodajem ja život za šićar,

Niti gradim stepenice zbog – od smrti straha

Poslije toga Abdullah reče svojim pristalicama:

– Krenite s Allahovim bereketom, nek se svaki od vas zabavi sa po jednim čovjekom. Ne obazirite se na pitanja o meni, jer ću u prethodici vašoj biti.

Navališe na njih. Jedan od stanovnika Šama baci na njega kamen, nanoseći mu ranu na njegovu licu. Obuze ga drhtaj i on se skoni u jednu od mekanskih ulica, dok je krv izvirala iz rane. Ugleda ga sluškinja njegova i reče: „O, vladaru vjernika!“ Na to se neprijatelji okupiše i navališe na njega, sve dok ga ne ubiše. Hadždžadž ga objesi. Njegovo tijelo je nekoliko dana visilo na stablu. Tek Abdul Melik naredi da se skine. Majka ga uze i okupa, nakon što su mu glavu s ramena skinuli, a deva (koju su stavili kod njega) odnijela njegovo tijelo. Potom ga umota u ćefine, uputi za njega dovu i ukopa ga.

Ja’la et-Tejmi kaže: „Tri dana nakon smrti Ibn Zubejra ušao sam u Mekku, a on je još uvijek visio na stablu. Pa mu je prišla majka, već oronula starica koja je vid izgubila. Rekla je Hadždžadžu:

– Hoće li ga neki konjanik spustiti?

– On je licemjer, – odgovori joj on.

– Tako mi Allaha – reče mu ona – nije bio licemjer! Bio je postač, čovjek koji je čuvao svoj namaz i dobročinitelj.

– Bježi – reče joj on – o starice, baš si omatuhila.

Ona mu na to reče:

– Nisam omatuhila od momenta kada sam čula Allahovog Poslanika sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: „U Sekifu će biti lažac i uništitelj“ (hadis)

Ovo je primjer istinskog vjerovanja u strpljivosti na nevolji i zadovoljstvu sa gorčinom Allahovog određenja, od strane vlasnice dva pojasa, Esme bint Ebi Bekr. A koliko samo ima njenih primjera istinskog vjerovanja. Prenosi se da je Esma kazala: „Pripremila sam poputninu (jelo za put) Vjerovjesniku sallAllahu alejhi we sellem, u kući svoga oca, onda kada je htio učiniti hidžru. Ne nađoh ništa čime bi svezala neophodne potrebštine i vodu. Rekla sam ocu: ‘Nemam ništa drugo do ovaj svoj pojas’. ‘Presjeci ga na dva dijela’, reče joj otac, ‘i njima to zaveži.’“ Zbog tog postupka bi prozvana: – „Vlasnica dva pojasa.“ (Buharija, Ahmed)

Imala je dug život, a od Aiše, radijAllahu anhu, je bila starija preko deset godina. Ona je zadnja muhadžirka koja je preselila sa ovog prolaznog svijeta.

Ibn Sa’d kaže: „Umrla je nekoliko noći nakon svog sina, a njegovo ubistvo se dogodilo 17 džumadel-ula, 73. godine po Hidžri.“ (Ibn Sa’d, tabekatu Ibn Sa’d)

Ibn Ebi Mulejke kaže: „Ušao sam kod Esme nakon što njen sin Ibn Zubejr bijaše ubijen, a ona mi reče: „Obaviještena sam da je ovaj objesio Abdullaha. Allahu moj, nemoj mi oduzeti život (nemoj me usmrtiti) sve dok ga donesem, okupam, namirišem i u kefine zamotam!“

Poslije sam došao, a ona ga je prala i čistila svojim rukama i obukla mu kefine – a već prije je vid bila izgubila.“

Nešto drugačija predaja se navodi od Ibn Ebi Mulejke, kada kaže: „Uputila je dovu za njega. I ne dođe slijedeći petak, a ona je već bila umrla.“ (Sijeru e’alamun-nubela)

Iz knjige: Primjeri istinskog vjerovanja

Autor: Ahmed Ferid

putvjernika.com