Jučer u mekteb mi je došao jedan meni drag dječak. Voli i on doći u mekteb, što je meni baš posebno zadovoljstvo, ali ne voli baš da ima zadaće i da uči puno. No, tu je, često dođe, voli šale, voli da se druži, voli nekad djecu malo i da zadirkuje. Svi smo imali u mektebu ili školi takvog jednog ili više njih. Oni vole da su u centru pažnje, ne vole da ih se osramoti.
Tamam, kad je nastupilo vrijeme za podne namaz (podnevsku molitvu) nešto prije 12 sati, pozvao sam djecu da se prireme za namaz. Ali dječak taj, koji inače ne „hvata krivine“ kad treba u džamiju, počeo se izvlačiti. Neće on, ostati će on u mektebu. Sačekati će nas dok mi dođemo nazad ponovo u mekteb. Isprva sam pomislio kako mu je stvrano mrsko, možda hoće da igra igrica kad ostane sam. Nešto je u meni govorilo da nije to. Nisam odustao, želio sam saznati zašto neće da ide s nama u džamiju. Bilo mi je drago kad mi je rekao da ne može jer ga stid poderane mu čarape. Kroz stid i pomalo kroz smijeh reče:“ Ma ne mogu, ba, ja efendija, poderane mi čarape, evo, vidi!“ Skide obuću i pokaza “krompir“. „Mašala“- rekoh: „U tebe kropir dobro rodio ove godine“ Nastojim da se prođe korz šalu.
Inače, taj dječak nije u tolikoj mjeri u potrebi, naravno ne živi u izobilju, a nije ni u oskudici. Mnogima nam se desilo da smo negdje otišli poderanih čarapa pa nas stid bilo. Čak i meni se desi da nisam vidio da sam obukao, na brzinu, malo ili malo više poderane čarape u džamiju, a kad dođem kući odmah ih bacim da ih više ne obučem.
Sageo sam da poderem svoje čarape, ali nije išlo baš lahko. Nekakve čvrste su se potrefile. Čudno, a ima ih jednom ih čovjek obuče i odmah se poderu. Kako nisam mogao rukama poderati, on se počeo smijati i djeca u čudu oko njega, također. Ko vele: „Šta ovo efendija sada izvodi?“
Na kraju sam uzeo ključ iz džepa i ključem napravim prilično istu rupu na čarapi kao što je na njegovoj. Šta se čovjek sve neće dosjetiti? Rekao bih da je to profesionalna deformacija. Kada se sa djecom sjaraniš i družiš postaješ i sam dijete. Ali ja u tome uživam, djeca su moje blago neprocjenjivo. Ona me i umore, nekada i iznerviraju, ali s njima si mlađi, s njima nikada nećeš ostariti. S njima si uvijek u fazonu, znaš šale i zagonetke koje su aktuelne. Znaš njihove strahove, nadanja i ono što ih usrećuje. Znaš njihove prve simpatije. Kroz sve to prisjetiš se svojih zgoda i nezgoda iz dijetinjstva.
AHMED HRUSTANOVIĆ
IZVOR: AL JAZEERA