“A niko neće tuđe breme nositi”

Allah je, džellešanuhu, rekao: “A niko neće tuđe breme nositi” (ez-Zumer, 7). I na ovom kur’anskom ajetu zasniva se pravda, koja je jedan od najvažnijih životnih principa, i pravilo da je svako odgovoran za ono što lično on uradi; u ovo su kroz dugi niz stoljeća pozivali učenjaci i mudraci.

Ovo uzvišeno pravilo, ukratko, znači da će obveznici biti nagrađeni za dobro koje urade i da će biti kažnjeni za zlo koje lično oni učine, te da čovjek neće biti odgovoran za tuđi grijeh, osim ako je on prouzročio njegovo činjenje. U tome se ogledaju Božija pravda i mudrost.

Ovim su kur’anskim pravilom svoje konstatacije dokazivali mnogi islamski učenjaci – mufesiri, hadiski stručnjaci, pravnici, oni koji su pisali o vjerovanju, i pomoću njega su pobijali stavove svojih neistomišljenika. No, ovdje nećemo izlagati njihova dokazivanja niti ćemo se uopće baviti tim pitanjima, nego ovo govorimo samo zato da ukažemo na važnost ovog kur’anskog pravila.

U Kur’anu časnom nalaze se praktični primjeri za ovo pravilo, a jedan od najpoznatijih i najjasnijih dakako je primjer vjerovjesnika Jusufa, alejhis-selam, koji je pomoću dovitljivosti – stavio je vladarevu čašu u Benjaminov tovar – zadržao svog brata, Benjamina. Tad su druga Jusufova braća rekli: “‘O upravniče, on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek’” (Jūsuf, 78), na šta je on kazao: “‘Sačuvaj Bože da uzmem nekog drugog osim onog u koga smo naš predmet našli! Tad bismo zaista bili nepravedni!’” (Jūsuf, 79)

Eto tako je bilo, a uporedi to sa slučajem silnika faraona, koga su njegovi vračevi upozorili: “S trona će te zbaciti jedan Israilac koji još nije rođen!”, a koji je potom izdao strašnu zapovijed da se ubiju muška djeca sinova Israilovih. Zbog jednog djeteta ubijeno je na hiljade, možda i na desetine hiljada, druge djece. No, nije se čuditi tome da upravo ovako postupi onaj ko je svojim sunarodnicima govorio da je on njihov najveći gospodar.

Među ljudima postoje oni koji slijede Jusufov, alejhis-selam, primjer: kažnjavaju jedino onog ko je pogriješio ili pak prouzročio grešku, a ne pozivaju na odgovornost one koji u to nisu umiješani i ne smatraju ih krivcima samo zato što su oni rođaci ili prijatelji ili drugovi krivca (osim ako se ne ustanovi da i oni snose krivicu). Nasuprot ovoj kategoriji jest kategorija ljudi koja za grešku krivaca tereti i kažnjava i one koji ni u čemu nisu pogriješili.

Evo i jednog nama bliskog primjera: čovjek se umori na poslu i dođe kući te ustanovi da je jedno dijete razbilo čašu ili uništilo neki dragocjen predmet, odnosno ustanovi da žena nije navrijeme pripremila ručak, odnosno osjeti da hrana nije dovoljno slana ili da je pak preslana, pa se naljuti zbog toga i kazni svu čeljad. Jesu li sva djeca kriva što je jedno dijete uništilo dragocjeni predmet; ili, jesu li djeca kriva što majka nije dodala dovoljno soli u hranu, odnosno što je hranu presolila; ili, je li supruga kriva što su neobuzdana djeca nešto uništila? Isto ovo vrijedi za odnos prosvjetnih radnika prema učenicima, i odnos nadređenih prema podređenima. Na radno mjesto ne treba doći ljut i nervozan, pa da učenici, odnosno podređeni budu žrtva tuđih problema i da ispaštaju za ono za šta nisu nimalo krivi.

Dosljedno primjenjivanje kur’anskog pravila da niko nije odgovoran za tuđu grešku donosi vjerniku lijepe posljedice, to je bliže pravednosti, na kojoj počivaju nebesa i Zemlja, a Allah, opet, najbolje zna.

Abdurrahman Kuduzović, Minber.ba