Uzvišeni Allah u Kur’anu je rekao: ’’Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate…’’[1]
Poslanik Muhammed, a.s., rekao je: ’’Četiri osobine kod čovjeka potiru druge četiri, te osobine svakog čovjeka su: razum, vjera, stid i dobro djelo. Srdžba slabi razum, zavist slabi vjeru, pohlepa umanjuje stid, a ogovaranje umanjuje dobro djelo.’’
Rekao je Hasan El Basri: ’’Darežljivost, oprost i otrpljenje vrline su lijepo odgojena čovjeka. Čovječnost se ogleda u čovjekovoj iskrenosti, pružanju pomoći braći u vjeri, činjenju dobra i otklanjanju neugodnosti od susjeda.’’[2]
Imam Es-Sujuti je rekao: ’’Deset stvari su pokazatelji lijepog ponašanja: neizražavanje stalnog oportunizma, držanje zlatne sredine, netraganje za tuđim greškama i mahanama, uljepšavanje onog što izgleda kao grijeh a to nije, traganje za onim što opravdava tuđe grijehe pretpostavljajući da su počinjene zbog neke poteškoće, prioritet samoprijekora nad prijekorom drugih, opredijeljenost za spoznaju vlastitih a ne tuđih mahana, uljudnost i veseo pristup prema starijem i mlađem od sebe, te blago obraćanje sa svakim.’’[3]
Omer, r.a., je kazao: “Lijepo ophođenje sa ljudima je pola pameti; ne stidjeti se pitati je pola znanja, a pravilno rasuđivanje je pola života.”[4]
Neki mudrac kazao je: ’’Pravilan odgoj sastoji se u tome da se iz svakoga izvuče ono što je najbolje.’’
Neko je kazao: ”Mogla bi se roditi već odgojena djeca, ako bi roditelji bili odgojeni.”
Pitali su Hatima El-Esama: ’’Može li čovjek podnijeti uvredu od svakoga?’’ On reče: ’’Može od svih osim od sebe.’’[5]
Fethullah Gülen je kazao: ’’Odgoj je po samoj definiciji lijep. Ko ga posjeduje, zaslužuje uvažavanje. Dakako, čak i neznalica biva draga ako je odgojena. Narodi koji su uskraćeni za vjerski odgoj, te vjersko i nacionalno obrazovanje podsjećaju na nemarne i neuke osobe od kojih se ne očekuje vjernost u prijateljstvu, ni opasnost u neprijateljstvu.’’[6]
Hasan El-Basri jedne prilike je kazao: ’’Dobročinitelji se poznaju po iskrenosti u govoru, čuvanju amaneta, ispunjavanju obaveza, neuobraženosti, obilaženju rodbine, samilosti prema slabima, činjenju dobra, lijepom odgoju i ponašanju, obilju blagosti, širenju znanja i rijetkom druženju i sjedenju sa ženama.’’[7]
Ibn Hazm je govorio: ’’Istinski je sretan na ovom svijetu onaj koga vrijeme nije natjeralo da isproba svoje prijatelje. Ne razmišljaj o onome koji te uznemirava, jer ako ti napreduješ, on propada i tada ti je sama tvoja sreća dovoljna. A ako pak gubiš, onda te i tako sve uznemirava.’’[8]
Rekao je Mustafa Es-Siba’i: ’’Lijep moral zastire mnoge mahane, isto kao što i loše vladanje zastire mnoge vrline.’’[9]
Jedan mudrac je rekao: ’’Tuđe mahane su nam pred očima, naše su nam na plećima’’
Neko je rekao Ibn Mukfi’u: ’’Ko te naučio tako lijepom ponašanju?’’ On odgovori: ‘‘Sam sebe!’’ Ovaj upita: ‘‘Kako to čovjek može odgojiti samog sebe, bez odgajatelja?’’ Ibn Mukfi’ reče: ‘‘A zašto ne? Kada bih vidio nešto lijepo, došao bih i to prihvatio, a kada bih viodio nešto pokuđeno, odbacio bih to od sebe. Preko tih dviju stvari sam sebe odgojio.’’[10]
Fudajl b. Ijad je rekao: ’’Da sam u društvu grješnika koji ima lijep ahlak, draže mi je nego društvo pobožnjaka poganog ahlaka.’’[11]
Fethullah Gülen kazao je: ‘‘Reforma (promjena na bolje) bilo kog naroda ne može se ostvariti iskorjenjivanjem zla, nego odgajanjem i obrazovanjem generacija na valjan način i njihovim podizanjem na nivo prave ljudskosti. Kada se zasije sveto sjeme, čime izražavamo miješanje vjerskih i povijesnih osjećaja i tradicije u sve pore domovine, onda ćeš vidjeti brojne biljke i zasade koji su nicali umjesto zla kojeg su neutralizirali.’’[12]
Ebu Ali Dekkaka je rekao: ’’Uzvišeni Allah je odlikovao Vjerovjesnika, a.s., onim čime ga je odlikovao, a onda nije ništa pohvalio od njegovih osobina kao što je pohvalio njegov odgoj. To se vidi u riječima (Uzvišenog): ’’Jer ti si, zaista, najljepšeg odgoja.’’[13]
Neki mudrac je kazao: ’’Kad bi ti na sebi popravio sve ono što na drugima kudiš, bio bi savršen.’’
Abdullah b. Muhammed Razi je rekao: ’’Lijep odgoj se ogleda u tome da smatraš malehnim ono što je od tebe, a da smatraš značajnim i velikim ono što je On tebi dao.’’[14]
Naši prethodnici bi govorili: ’’Ne mjeri se napredak po izrazu lica, kretnjama, blagoj naravi ili ljubavi prema samoći, već po tome kako neko umije savladavati samog sebe.’’
Muriz Mešić, Preporod