Dova je srž robovanja Allahu, dž.š

O dovi se govori u brojnim kur’anskim i hadiskim tekstovima. Allah Uzvišeni u Kur’anu časnom naglašava da On, neka je slavljen i uzvišen, ljudima posvećuje pažnju isključivo zbog njihove dove, tj. zbog toga što među njima ima onih koji Mu se ponizno i skrušeno obraćaju sa svojim dovama.

Allah Uzvišeni voli one koji Mu dovu čine i u Kur’anu su izneseni divni primjeri čestitih Allahovih robova koji su puno dove činili, i na taj način postali Allahovi miljenici, štićenici i odabranici. Posljednji Allahov poslanik Muhammed, alejhisselam, često je govorio o dovi i, u vezi s tim, u hadiskoj literaturi zabilježeni su mnogi hadisi. Svojim ličnim primjerom Muhammed, alejhisselam, je pokazao kako se vjernik i vjernica trebaju obraćati svome Gospodaru putem dova. Ovo je serijal koji govori o potrebi, značaju i ulozi dove u životu čovjeka.

Piše: hafiz Safvet Halilović

Kur’an – knjiga najljepših dova

Kur’an časni, kao Božija, dželle šanuhu, objava, riječ i uputa ljudima, u mnogim ajetima i različitim kontekstima, spominje dovu. Kur’an, kada govori o čovjeku, ističe da je čovjek stvoren kao slabašno biće (ve hulika-l-insānu da’īfa). To, između ostalog, znači i to da je on u stalnoj potrebi da se moli i obraća svome Gospodaru.

Riječ dova je arapskog porijekla. Nastala je od riječi du’ā, i u prijevodu na bosanski jezik ima sljedeća značenja: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba. (Vidjeti: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski riječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 443)

Evidentno je da Kur’an časni sadrži mnogo dova. Ako bi se kazalo da je Kur’an, između ostalog, i knjiga dova – takva konstatacija bila bi tačna. Navest ćemo nekoliko primjera:

Reci: “ Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkān, 77)

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli. (El-Bekare, 186)

Gospodar vaš je rekao: “Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! (Gāfir, 60)

Prva kur’anska sura El-Fātiha je, zapravo, divna dova. Njome se moli Svevišnji Stvoritelj da podari čovjeku uputu na Pravi put. Upravo s tom surom započinje posljednja Božija objava ljudskome rodu:

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom, Vladaru Dana sudnjega! Samo Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, put onih kojima si Blagodat darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (El-Fātiha, 1-7)

Evidentno je da najduža kur’anska sura El-Bekare završava dovom:

„Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nešto nehotice učinimo! Ne tovari na nas breme kao što si tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!“ (El-Bekare, 286)

Na početku treće kur’anske sure nalazi se sljedeća dova:

“Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost, Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! Gospodaru naš, Ti ćeš sakupiti sve ljude na dan u koji nema nikakve sumnje!” (Ali ‘Imrān, 8, 9) Pred kraj ove sure nalazi se dova onih koje Kur’an opisuje sa ulu-l-elbāb (razumom obdareni) jer se oni mnogo sjećaju Allaha i razmišljaju: Oni, također, mole:

“Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti.” (Ali ‘Imrān, 193-194)

U kur’anske dove spadaju i dove koje su upućivali Allahovi poslanici kao i ljudi koji su opisani kao istinski vjernici. Brojni su primjeri koje iznosi Kur’an iznosi u tom pogledu, a mi ćemo navesti sljedeće:

Dova Adema, alejhisselam, i njegove supruge Have, koji su nakon počinjenog grijeha molili Allaha Uzvišenog za oprost: “Gospodaru naš, sami smo sebi nepravdu učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!” (El-A’rāf, 23)

Dova Ibrahima, alejhisselam:

“Gospodaru moj, daj da ja i (neki) potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu (dovu) moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Ibrāhīm, 40-41)

Dova Zekerijjaa, alejhisselam, koji je u svojim poznim godinama molio Stvoritelja da mu podari evlada: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!” (Ali ‘Imrān, 38)

Dova Junusa, alejhisselam, koju je učio u tminama, kada ga je riba progutala: “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbijā’, 87)

Dova Allahovih istinskih robova (‘ibādurrahmān):

“Gospodaru naš, poštedi nas patnje u Džehennemu, jer je patnja u njemu, doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravištem… Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti u nas ugledaju!” (El-Furkān, 65, 74)

Interesantno je da su dvije posljednje sure u Kur’anu časnom, također, u kontekstu dove jer se u njima traži Allahovo utočište i zaštita. U suri El-Felek (Svitanje) kaže se:

Reci: „Utičem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kada smutnje sije, i od zla zavidljivca kada zavist ne krije!”

U suri En-Nās (Ljudi) traži se Allahova zaštita:

Reci: „Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džinova i ljudi!”

Kur’an je, dakle, počeo dovom, u sebi sadrži mnoštvo dova i završava dovom. To, po sebi, dovoljno govori o važnosti dove u životu vjernika.

Dova je kur’anski imperativ

Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Allahove, dželle šanuhu, odabranike koji su mnogo dove činili te se u njih treba ugledati, već je dovu postavio u kategoriju onih stvari koje je Svevišnji Stvoritelj naredio. To je jasno vidi u sljedećim kur’anskim tekstovima:

Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom, ući će u Džehennem poniženi.” (Gāfir, 60)

Molite Gospodaru svog (dovu Mu činite) skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)! Uistinu, On ne voli one koji prelaze granice onoga što je pravedno. Zato, ne širite pokvarenost po Zemlji nakon što je ona tako dobro uređena. I molite Ga s bojaznošću i nadom. Allahova milost je doista blizu onih koji dobra djela čine. (El-A’rāf, 55-6)

Reci: „Zovite: ’Allah’ ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, njegova su imena najljepša.”(El-Isrā’, 110)

Molite se Allahu (dovu mu činite), iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko! (Gāfir, 14)

U svim navedenim ajetima upotrijebljen je imperativ glagola de’aa – jed’uu (ud’u) što znači: zovite, molite, prizivajte, dovu činite…

Kur’an ističe da Svevišnji Allah posvećuje pažnju ljudima isključivo zbog njihovih dova (moljenja) koja su pokazatelj njihove svjesne ovisnosti o Njemu i Njegovoj Moći. U posljednjem ajetu sure El-Furkān se kaže:

“Reci: – Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkān, 77)

Svejedno je da li će se riječ du’ā koja je upotrijebljena u ovom ajetu razumjeti u njenom izvornom jezičkom značenju (a ono se odnosi upravo na dovu, moljenje) ili će se to protumačiti u smislu ibadeta (robovanja), jer nema pravog robovanja bez svjesnog i skrušenog moljenja (činjenja dove) kroz koje se očituje sićušnost i ništavnost stvorenog i Veličina i Moć Stvoritelja.

Safvet Halilović, Preporod