Halifa i siromašni pjesnik

Jedan je halifa na svoj dvor pozvao egipatske pjesnike želeći im ukazati gostoprimstvo. Oni se rado odazvaše i krenuše prema halifinom dvoru. Usput su susreli jednog izuzetno siromašnog pjesnika koji je u rukama nosio prazan stari vrč. Kako su prolazili pored mora, on svoj vrč napuni vodom i pridruži se povorci pjesnika. Kada su došli na dvor, halifa ih ugosti na najljepši način i pokaza neviđenu plemenitost i darežljivost. Primijetivši siromašnog pjesnika i vidjevši da mu je odjeća pohabana i da na ramenu nosi vrč s vodom, halifa ga upita: “A ko si ti? Šta hoćeš?”, a on u stihu odgovori:

Kad ih vidjeh kako k moru nepreglednom kreću,
krenuh i ja s krčagom da okušam sreću.

Halifa se nasmiješi i reče svojim slugama: “Napunite mu krčag zlatom i srebrom!”

Vidjevši šta se desilo, jedan od prisutnih pjesnika pozavidje mu i reče: “To je obični luđak! On ne zna vrijednost novca koji je dobio. Vjerovatno će ga upropastiti ili izgubiti.”

Međutim, halifa ostade pri svojoj odluci i reče: “To je njegov imetak i ima s njim pravo raditi šta mu je volja.”

Sluge uradiše ono što im je naredio halifa i krčag siromašnog pjesnika napuniše zlatom i srebrom, nakon čega on napusti dvorac. Međutim, čim je izašao na ulicu, sve što je dobio od halife, podijelio je siromasima. Tu vijest neko je prenio halifi, a on naredi da mu siromašnog pjesnika smjesta pozovu nazad, da s njim porazgovara. Kada su ga doveli, halifa ga upita zbog čega je to uradio, a on u stihu odgovori:

Svoj imetak plemeniti obilno nam daju,
onda i mi s tim imetkom darujemo raju.

Zadivljen njegovim odgovorom, halifa naredi da mu ovaj put daju deset puta više nego što su mu dali prvi put i reče: “Jedno dobro djelo kod nas se nagrađuje deseterostruko.”

(Kazivanje navodi Rizkullah b. Jusuf, Medžanil-edeb fi hadaikil-‘areb, 2/146)

U kontekstu ovog događaja, korisno je navesti stihove imama Šafije koji je, govoreći o velikodušnosti i plemenitosti, rekao:

Ljudi bi jedni drugima na usluzi uvijek trebali biti,
jer ni teškoća ni blagostanje neće zauvijek trajati.

A od svih su ljudi najbolje one osobe
preko čijih se ruku podmiruju ljudske potrebe.

Zato nikome ruku dobročinstva nemoj uskratiti
ako si tome kadar i u stanju si davati.

Sjeti se Allahove blagodati pa se baš tebi smilova,
učini te onim koji daje, a ne siromahom koji uzima!

Koliko li je ljudi umrlo, a njihova plemenitost još živi,
a koliko je onih što žive, ali kao da su već davno umrli?!

(Šafija, Divan, str. 43)

Minber.ba