Kada ti je najteže osloni se na Allaha

Bila je mrtva… Ne sad, nego već nekih sat vremena. Bila je hladna, napustila je ovaj svijet. Samo tako… Brate, u tom momentu čitav moj život se raspao, izgubio sam ljubav svog života, moja su djeca izgubila majku, a ja sam izgubio svoj iman…

Pročitajmo jednu istinitu priču o čovjeku koji je imao sve što se može poželjeti… Bio je vjernik, iz muslimanske porodice i uvijek zahvalan Allahu na blagodatima… Dok jednog dana nije bio iskušan ispitom svog života. Dugo mu je trebalo da napokon izađe iz tame na svjetlost dana, da opet osjeti iman u svom srcu i milinu šehadeta na jeziku. A kako je to uspio? Zahvaljujući najvećem poklonu koji je Allah Uzvišeni podario ljudima, a o kojem se poklonu radi, saznat ćete čitajući ovu poučnu priču…

Jednom prilikom govorio sam o ovoj temi u džumanskoj hutbi, u jednom džematu u Americi. Poslije džume, prišao mi je jedan brat, gledajući me očima koje su kazivale da mi žele ispričati neku priču. Obratio mi se rekavši: “Brate, jako me pogodilo ono o čemu si maloprije govorio…” A ja sam govorio o smrti Hatidže, radijallahu anha, i smrti Ebu Taliba. Vrlo ozbiljna tema. Rekao sam mu: “Molim te, ispričaj mi, zašto te baš to tako pogodilo!” Sjeli smo i ja sam ga zamolio da mi ispriča svoju priču. On poče: “Brate, danas je prvi dan kako sam klanjao. Danas je prvi dan kako sam klanjao u godinu dana! Odrastao sam u muslimanskoj kući, rođen sam u muslimanskoj porodici i prakticirao sam islam većinu svog života, klanjao pet puta na dan, ali danas je prvi put kako klanjam u posljednjih godinu dana.” Upitah ga šta se desilo, a on reče: “Prije godinu dana moj je život bio perfektan.

Znaš, nekad kada imaš plan za narednih pet godina, pa plan za deset ili svoj veliki plan, znaš kada ti sve ide od ruke, plan se polahko ostvaruje. Sve bukvalno ide po planu. Bio sam u tom periodu života. Navršavao sam tridesetu. Završio sam koledž i medicinu, radeći dva posla u isto vrijeme. Čak sam se i oženio u tom vremenu. Našao sam ženu svojih snova, ljubav svog života. Dobili smo dva prelijepa mala djeteta.

Stažirao sam, radeći šesnaest sati dnevno i živjeli smo u malom stančiću, u ne baš sigurnom dijelu grada. Imali smo i jedno auto koje se stalno kvarilo. Svakog drugog dana se kvarilo. Bilo je jako teško, jedva smo sastavljali kraj sa krajem. Godine i godine i godine životarili smo nekako. A meni se približavao kraj medicinskog stažiranja, pa sam počeo dobijati ponude od raznih klinika i bolnica i doktorskih grupacija. Jako unosne ponude sa višecifrenim platama. I stvari su počele da se sređuju. Ne samo da sam imao jednu nego više ponuda na svom stolu. Počeli smo gledati lijepe kuće, da bismo kupili lijepu kuću, u lijepom dijelu grada. Dobre škole za našu djecu. Obilazili smo i salone auta u potrazi za karavanima i lijepim autima. Sve je išlo nabolje. Svi naši snovi počeli su se ostvarivati.

I jednog dana došao sam ranije kući. Ušao sam u kuću i rekao: “Es-selamu alejkum!”, po običaju, kao što je sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i niko nije odgovorio. Pogledao sam na sat. Bilo je to popodnevno vrijeme kada je moja žena obično stavljala djecu na spavanje, pa bi i ona sa njima odrijemala, tako da sam rekao sebi da ih neću buditi i uznemiravati. Uzeo sam nešto da ručam i sjeo da pročitam neku knjigu koje sam izučavao, odgovarao na neke e-mailove. Poslije nekog vremena čuo sam da su djeca ustala i da su počeli da prave neki nered i buku. Čuo sam svoju djecu iz sobe: ono mlađe je plakalo, a starije je nešto govorilo, nisam mogao čuti. I bio sam jako uzbuđen kao što bi svaki otac bio. Pomislio sam da su budni, vrijeme je za porodicu, pa sam otišao u sobu. Ušao sam u sobu i vidio kako moja djeca sjede na krevetu pored žene, koja je ležala tako, nepomično i dalje, ne reagirajući, i nije izgledalo normalno. Kao doktor, odmah sam prišao da vidim šta joj je.

Bila je mrtva… Ne sad, nego već nekih sat vremena. Bila je hladna, napustila je ovaj svijet. Samo tako… Brate, u tom momentu čitav moj život se raspao, izgubio sam ljubav svog života, moja su djeca izgubila majku, a ja sam izgubio svoj iman. Sljedeća dvadeset četiri sata bila su mutna. Dženaza, ukop, sve se dešavalo a da ja i nisam bio svjestan šta se događa. Poslije tih dvadeset četiri sata, nakon što smo je ukopali, otišao sam u svoju sobu i zaključao se, i danima nisam izašao iz svoje sobe. Sa ugašenim svjetlima, samo sam ležao i gledao u zid, plafon. Narednih dana nisam držao ni svoju djecu. Moja majka i moj brat brinuli su se o mojoj dječici. Nisam znao šta bih uradio. Nakon nekoliko dana nekako sam izašao iz kreveta. Ponovo sam počeo da pričam sa svojom djecom. Pokušao sam se vratiti na posao i shvatio sam kako ću u isto vrijeme raditi i brinuti se o djeci. Moja majka i brat pomagali su mi jako mnogo.

Polahko ali sigurno, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, sklapao sam svoj život nazad. Vratio sam se na posao, napravio i dobar raspored za djecu i počeo da slažem stvari ponovno, ali jedna stvar tu je nedostajala. Jedna stvar i nisam mogao da otkrijem koja. Jednu stvar nisam mogao riješiti. NESTAO JE MOJ IMAN! Moje se vjerovanje raspalo, prestao sam klanjati, više nisam imao vjere, mučio sam se. Moj brat nije bio neko ko se odjednom pojavio i počeo mi govoriti šta da radim. Znaš da neki ljudi daju savjete, ali nikada nisu tu za tebe, nikad ti ne pomažu. Ne podržavaju te, nego jedino što rade jeste da ti govore šta da radiš. Moj brat nije bio takav. Pazio je moju djecu. Ostajao je budan za moju dječicu kada sam trebao ići u bolnicu. On je bio neko ko se brinuo za mene i moju djecu. Poštujem i volim ga. I on je jako bogobojazan, jako pravedan, klanja. I nastavio je govoriti mi svakoga dana: ‘Brate, hajde, moraš klanjati’, ali sam se nastavio buniti i odbijati.

Ovog jutra, danas, pojavio se u mojoj kući i rekao mi: ‘Ne prihvatam odričan odgovor, majka će ti paziti djecu, ti ideš sa mnom u džamiju! Ići ćeš na džumu, stavit ćeš svoje lice na zemlju pred Allaha i klanjat ćeš Mu se i moliti! Ići ćeš na sedždu, reći ćeš: Allah je najveći! I praznina u tvome srcu će se ispuniti.’ I tako sam ja pošao sa njim na džumu. Slušao sam hutbu i čuo kako ti govoriš o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako je on izgubio majku svoje djece, kako je izgubio ljubav svog života, i pronašao sam odgovor na svoje pitanje. Opet mi sve ima smisla.”
___________

Razmisli malo o ovome: kako neko nakon ovakve tragedije da nastavi dalje? Kako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, probudio sljedećeg dana? Ustao je i molio se više nego proteklog dana, više i jače nego ranije, znajući da će se vratiti u prazan dom, znajući da će leći u prazan krevet, znajući da će se vratiti kući i ugledati svoju djecu opet i izbrisati im suze jer im se majka ne vraća nazad. Kako je preživio i kako je nastavio?

U tim momentima Uzvišeni Allah opskrbio ga je poklonom. Svevišnji Allah odveo ga je na putovanje na kojem nikada ni jedno stvorenje nije bilo. To je putovanje Isra i Miradž, noćno putovanje do Jerusalima i uzdizanje na nebesa, putovanje do El-Aksaa i uzdizanje na nebesa. Tu je postao bliži Allahu više nego ijedno stvorenje prije njega. Tu je i Džibril, alejhis-selam, stajao na Sidretul-Muntehaa i rekao da dalje mora ići sam. I tu je Svevišnji Allah Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dao poklon, a taj poklon bilo je pet dnevnih namaza! I Uzvišeni Allah rekao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će nesreće i tragedije doći, i da svaki put kada padne, ustane i kaže – Allahu ekber. Pa svaki put kad budemo u nekoj nevolji, recimo Allahu ekber i padnimo pokorno Allahu na sedždu! Svevišnji Allah zaliječit će naše rane, riješiti probleme, olakšati poteškoće!

Sa video klipa: “Kako je izgubio svoj iman”
Obrada: YT kanal: Dnevni.podsjetnik
Za N-um.com pripremio Admir Ćomić