“Kako si mogao da mi preporučiš takvog insana!?”

Došao mi je jedan čovjek koji stanuje u mom naselju i pitao me za jednog mladića. Kaže on: “Došao je da zaprosi moju kćerku, a ja ga ne poznajem. Šejhu, da li ga ti poznaješ i da li bih trebao za njega udati svoju mezimicu?” On je, kao i džematlije u našoj džamiji, znao da sam profesor na Islamskom univerzitetu, da imam u džamiji redovna predavanja i htio je da dobije savjet koji može poslušati. Rekao sam: “To je dobar momak i vrijedan. Redovno dolazi na moja predavanja. Ne znam zašto za takvog mladića ne bi udao svoju kćer.” Nakon nekoliko mjeseci je taj isti čovjek došao kod mene. Ljut, gotovo bijesan, pitao me: “Zašto si mi preporučio za koga da udam svoju kćerku? Zašto si me prevario?”

Bio sam i zaboravio za njegov slučaj, pa sam zamolio da mi objasni o čemu se radi. A onda me je podsjetio kako me pitao i šta sam mu ja rekao, a onda mi kaže: “Taj čovjek čini nepravdu mojoj kćerki, on je tuče, stalno je udara, maltretira, ne dopušta joj da se druži sa svojim prijateljicama, ne dozvoljava joj da nas, njene roditelje, posjeti, ni da se čuje sa nama preko telefona, niti dopušta da mi nju zijaretimo. On se o njoj nimalo ne brine. Ona je nesretna. Kako si mogao da mi preporučiš takvog insana!?” Zaćutao sam, jer na to nisam imao šta da kažem. Osjetio sam veliku nelagodu kao da sam ga stvarno i prevario. A onda sam rekao: “Halali, brate, molim te, ja stvarno to nisam znao. Vidio sam ga kako redovno dolazi na predavanja kod mene i saznao sam da ide na predavanja kod drugih šejhova. Mislio sam zbog toga da je primjeran mladić i zbog toga sam ti rekao ono što sam rekao. Očito sam pogriješio.” Tada sam uvidio koliko je pogrešno da samo na osnovu toga što neko redovno dolazi na predavanja usudim se da ga preporučim. Očito je da treba više od toga da nekoga dobro upoznamo.

(šejh dr. Enis Tahir El-Indonesi, bilješka sa predavanja iz Poslanikove džamije)

Subhanallah! Najgore što čovjek može da misli za sebe je da je postao bolji, samo zato jer, eto, ide na predavanja kod nekog alima ili daije, ili čita islamske knjige ili sluša i gleda islamska predavanja, a onda se ponaša kao da ga Allah ne vidi i ne zna. Koliko ima onih koji se pozivaju na ulemu ili kod nas na daije, pa onda svojim ponašanjem pokvare ne samo sliku uleme, daija, čistog islamskog znanja, već pokvare sliku cijelog islama. Islamski odgoj nije da se “napunimo” mnoštvom nauke, načitamo knjiga i naslušamo predavanja, već je srž islamskog znanja strahopoštovanje prema Allahu, prije svega u tajnosti (kada nas niko ne vidi) i poniznost prema svim ljudima.

Mr. Rusmir Čoković

n-um.com