“Najugledniji kod Allaha jest onaj koji Ga se najviše boji”

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Ovo kur’ansko pravilo ukazuje na veličanstvenost, vrijednost i univerzalnost islama i savršenost njegovih principa. Kur’anski ajet na kojem počiva ovo pravilo nalazi se u suri el-Hudžurāt, u kojoj je Svemogući Allah spomenuo nekoliko pravila lijepog ponašanja i nekoliko poroka i primjera hrđavog ponašanja, a nakon toga rekao je: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena dijelimo vas da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha jest onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa” (el-Hudžurāt, 13). Ovaj je ajet ujedno i polazište kad je riječ o postizanju lijepog ponašanja, a, s druge strane, on slabi ili potpuno uništava poriv za hrđavim ponašanjem; on je i mjerilo vrednovanja kod Uzvišenog Allaha. Usto, u njemu nalazimo tereziju pravde, institucije koja ni u jednoj vjeri ne dolazi do izražaja kao u islamu.

Čitaoče, uzvišeni ajet koji smo naveli nećeš dobro razumjeti ako ne znaš kakvim su se mjerilima rukovodili predislamski Arapi odnoseći se prema drugim plemenima, pogotovu ako se radilo o plemenima s manje poznatim rodoslovnim stablom, prema nearapima, robovima i štićenicima.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, brižno je nastojao odgojiti ashabe, radijallahu anhum, da prihvate kur’ansko pravilo: “Najugledniji kod Allaha jest onaj koji Ga se najviše boji”, pa se trudio da na različite načine, i riječima i djelima, ovo pravilo oživi u ljudskim srcima. U vezi s tim, navest će samo dvije situacije koje Arapi, a pogotovu pleme Kurejš, nikad neće zaboraviti.

Prva situacija dogodila se neposredno nakon oslobađenja Meke. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Bilalu, radijallahu anhu, da se popne na Kabu i prouči ezan. Bio je to prizor koji nisu očekivali neke novajlije u islamu, a kamoli kurejšijski višebošci koji su tu bili prisutni. Nisu mogli ni zamisliti da će Bilalu, abisinskom robu, biti ukazana tolika počast. Tog dana dogodilo se i to da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, s nekim ljudima ušao u Kabu da obavi namaz. Možda će neko pomisliti da su s njime u Kabu ušli ugledni i slavni ljudi. Ne, nisu bili ni ugledni ni slavni! S Poslanikom su ušli Usama b. Zejd, njegov štićenik i sin njegova štićenika Zejda, Abisinac Bilal i Osman b. Talha, čuvar kabenskih ključeva.[1] Postoji li dojmljiviji i praktičniji primjer od ovog koji poništava neka predislamska mjerila? Premda su među prisutnima bili oni koji su bolji od Bilala i Usame, kao, naprimjer, četverica pravednih halifa i ostala šesterica obradovanih džennetom, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao je čast Bilalu i Usami.

Drugi slučaj dogodio se na Oproštajnom hadžu, skupu kakvom nijedan drugi skup u to vrijeme nije bio ravan. Naime, kad su se muslimani pripremali da pođu s Arefata na Muzdelifu, ensarije su s čežnjom gledali i nagađali o tome ko će imati čast da jaše s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, na jednoj jahalici. A ta je čast pripala Usami, dječaku izrazito tamnog tena, koji je bio Poslanikov štićenik i sin njegova štićenika Zejda. Eto, tako je postupao Poslanik islama, onaj koji je na Arefatu održao veličanstven govor u kojem je potvrdio načela monoteizma i islama, a poništio sve višebožačke paganske običaje. Rekao je: “Sve što je bilo u paganskom dobu poništeno je i nalazi se, evo, ispod mojih nogu.”

Veličanstvenost islama ogleda se i u tome što čovjekov položaj kod Allaha ne zavisi od onog što nije u njegovoj, čovjekovoj, moći. Čovjek ne može utjecati na svoje porijeklo – svako bi volio biti pripadnik Ehli-bejta, Poslanikove porodice, kao što ne može utjecati na svoju ljepotu, visinu i druge karakteristike. Čovjekov položaj kod Allaha zavisi od onog na šta on može utjecati. Rukovođen time, šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je sljedeće: “U Kur’anu časnom ne postoji nijedan ajet koji nekog hvali ili osuđuje zbog porijekla. Pohvala i visok stepen mogu se zaslužiti samo pomoću vjerovanja i bogobojaznosti, a osuda i kazna zaslužuju se zbog nevjerstva i poročnosti.”[2]

Ovom kur’anskom pravilu ide u prilog i to da je Allah, Znalac svih tajni, objavio suru u kojoj je izgrdio Ebu Leheba, zagriženog Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, neprijatelja, dok je, s druge strane, zabranio Poslaniku islama da otjera od sebe siromašne muslimane, pa makar i u cilju da pridobije srca kurejšijskih prvaka.

Žalosno je da danas mnogi muslimani krše kur’ansko pravilo: “Najugledniji kod Allaha jest onaj koji Ga se najviše boji”, pa su, kao pagani nekad, pristrasni plemenu. Ne samo da se pripadnici različitih plemena međusobno upoznaju i ne samo da se hvale u granicama šerijata nego pretjeruju hvaleći svoje pleme, pretjeruju u pristrasnosti i rugaju se, čak, onima koji nisu njihovi. To je dovelo do toga da se neki ljudi otuđe od šerijatskih odrednica kad je riječ o odnosu prema drugim ljudima. Neka se boji Allaha svako ko čuje ili prouči Božije riječi: “Najugledniji kod Allaha jest onaj koji Ga se najviše boji” (el-Hudžurāt, 13), pa neka se sustegne od zabranjenog hvalisanja i neka pouzdano zna da porijeklo neće pomoći onom koga unazade njegova djela.

minber.ba