Pokajanje i nada

Svevišnji Stvoritelj kaže: “Gospodar Vaš je sam Sebi propisao da bude milostiv: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lakosmislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi, – pa, Allah će doista oprostiti i samilostan biti. Tako Mi potanko izlažemo dokaze, i da bi očevidan bio put kojim idu grešnici.” (El-En’am 54, 55)

“Čovječe, dokle god Me dozivaš i nadaš Mi se, Ja ću, ne obazirući se oprostiti sve što se pojavi od tebe. Čovječe, kada bi Mi došao s grijesima kolika je Zemlja, Ja bih ti izašao s tolikim oprostom”, navodi se u kudsi hadisu.

Islamsko poimanje čovjeka o tome da je izvorna priroda čovjeka u suštini dobra suprotna je kršćanskoj ideji da je čovjek rođen griješan, ili učenju hinduizma da je on u ishodištu nizak i nečist i da mora s mukom proći kroz dugi niz utjelovljenja prema konačnom cilju savršenstva.

Ipak, čovjek uprkos svojoj primordijalnoj dobroti je i griješno biće. On čini grijehe iz zaborava i lahkomislenosti, čak i onda kada zna da će ga grijeh udaljiti od njegove primarne prirode i od Božije blizine. Iluzorno je i besmisleno insistirati na vjerovanju u mogućnost postizanja moralnog savršenstva ljudskih bića. Perfekcionizam u svakodnevnom životu svojevrsna je utopija. Ne postoje savršeni političari, savršeni brakovi, savršene zajednice. Očekivanja savršenstva kod drugih nerijetko okončaju osjećanjem gnjeva, potištenosti, razočarenja: Ako zahtijevate savršenog vođu ili savršeno društvo, vi se samim tim odričete da birate između boljeg i lošijeg”, govorili su mudri.

Koliko god čovjek bio manjkav i sklon griješenju, nikada, po učenju islama, neće gubiti nadu u Božiji oprost. Ali, prije nego što se osloni na Božiju sveobuhvatnu milost i oprost grješnik će odlučno krenuti putem iskrenog pokajanja.

Prvo će iskazati iskreno kajanje zbog počinjenog grijeha. Pokazat će da mu je istinski žao zbog neposlušnosti Stvoritelju. “Žal – to je kajanje”, riječi su Poslanika, a.s., Zatim će iskreni pokajnik obznaniti prestanak neposlušnosti Stvoritelju. Nerazumno i neiskreno je govoriti : “Ja se kajem, ili pokajao sam se”, a i dalje ustrajavati u neposlušnosti Bogu. Takav stav je licemjeran.

Pokajnik će poslije toga čvrsto odlučiti da se neće vraćati na stazu neposlušnosti dragom Bogu. Ako se, ipak, desi da vrati na prethodni grijeh, potrebno je što prije obnoviti pokajanje, povratiti žaljenje i odlučnost da se neće vratiti grijehu.

Iako Svemilosni Bogu prima pokajanje i više puta, premda se On obraduje svakom iskrenom pokajanju roba, grješnik se ne bi trebao oslanjati samo na Njegovu milost, zaboravljajući istovremeno kako Svemilosni i žestoko kažnjava.

Učenjaci su nas upozorili: ako je pokajanje vezano za nečija prava, onda je obaveza da vratimo pravo njegovom vlasniku.

Ne gubi nadu u oprost grijeha, ali i ne zanosi se mišlju da si siguran od kazne. Hazreti Ebu Bekr govorio je: “Kada bi mi jedna noga bila u Džennetu, ne bih bio siguran od Allahove kazne.”

Narode koji su ogrezli u nevjerovanje i neposlušnost Bogu je zavaralo uvjerenje da će, iako budu kažnjeni zbog grijeha, sama kazna biti privremena i brzo otklonjena: “Oni govore: Vatra će nas doticati samo neko vrijeme.” (El-Bekare, 80).

Pouzdan znak da je jedan pojedinac ili zajednica na opasnoj stranputici jeste upravo lažna sigurnost u neupitnu ispravnost vlastitih djela: “Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Od Allahove kazne siguran je samo narod kome propast predstoji.” (El-A’raf 99)

(islam.ba)
Izvor:preporod.com