Starac i bore

Ogrnuo grad neki sivi ogrtač… Tek je ikindijski vakat i sa Pazarskih minareta mujezini uvelike pozivaju na namaz. Težak osjećaj, onaj, kada misliš da ti se čitav dunjaluk spustio na prsa, pa dihnuti ne možeš!
Koraci teški, mučni, noge ko od olova… Samoćo teška li si! A, koliko jučer stari Abdaga imaše punu kuću čeljadi. Smijehom su se uspavljivali i ujutru rano sa sabaha budili… Najstariji Ahmed donio bi rano ibrik tople vode, preko ruke bi prebacio mehki peškir izvezen ručno, pa bi posuo svom babu da abdestom umije sneno lice. Poslije uzetog abdesta svi bi se usafali i načinili jedan mali kućni dzemat.

Stao bi Abdaga na mehku pustećiju i zauičio ezan…Odmah iza njega dvojica sinova, dva babova oka u glavi, Ahmed i mladji Amir. Malo udesno kako ženskom dzematu dolikuje hanuma Rabija i dvije hurmice babove, Ajša i Emina.

Ehhh, davno to bijaše… Jutra su zamijenili dani, dane mjeseci, a ove godine… Porastura se mladež, pozavršavaše škole, poženiše se, udaše, kud ko po bijelom svijetu.

Hanuma Rabija ne bi duga vijeka, isprati je Abdaga sa ,,svatovima”, ko onog dana kada je na amidze Jusufa konju vrancu dovede iz Sjenice u Pazar, uz sve svadbarske počasti te se tri dana dzumbusilo, pričalo se dugo o toj svadbi, uzduž i poprijeko… Ovaj put umjesto vranca bijaše okićen tabut, obgrljen zelenim čohanim pokrovom i šamijom sa najljepšim ojcama, koju je svojoj Rabiji Abdaga poklonio jednog Bajrama kad svi bijahu zaokružili bajramsku sofru. Dugo vakta je patio i nikada poslije njene smrti nije bio više onaj čili i veseli insan kakvog su ga svi u okolini poznavali.

Korača stari Abdaga, korakom umornim od života, misli obuzele starinu:
– Hoće li mi ,,oči moje” ovog Bajrama doći i napuniti unučadima usamljenu, gluhu kuću, već oronulu od čekanja i tuge…
Primače se starac Hendeku i Sinanbegovoj kahvi, gde se nalazio sa svojim ahbabima, pa bi uz kahvu iz mangala skuhanu u bakrenoj dzezvi, vraćali i tabirili neko prošlo izdrobljeno vrijeme.Tako su mu sumorni, usamljeni dani bivali malo kraći, pa mu je i iz kahve u drušvu ahbaba bilo bliže obavljati namaze, nekad u Arap a nekad u Altun – alem dzamiji…
Ovog puta u kahvi se zadesi neka mladjarija, momci koji tu bijahu ,,zalutali” s namaza iz obližnje dzamije, rekoše hoće da probaju čuvenu kahvu kod Smail – bega… Razmijeniše momci nekoliko riječi sa ostalim ljudima koji su kahvenisali, pa zatim pažljivo poslušaše priču midza – Abdage:
– Djeco moja, moji sokolovi, ne znate vi sta je samoća, a znaš da nijesi sam, kad ti se polep po ustima nafata i nemaš s kim riječi przborit, kad si muhtač da ti neko čašu vode da! Imam ja djeco moja moje orlove, jastrebove… moje lavove… Doj će oni mene ovoga Bajrama inšalla, znam, osećam to, sanjo sam ja san…
Ko okupili se moji sinovi, njhovi drugovi, komšije i njihni sinovi, pa svi oko mene zaokružili, srce mi puno, jedva dišem od nekakog meraka…

Tamo malo podalje sedu moje srne, moje misirke, ljepote babove Ajša i Emina. Smijahu se, dje i nebi, moja hurija, moja djula dzenetska, moja Rabija s njima bijaše, nešto se smeškaše i šeretski me gledaše, isto ko nekad kad smo bili mladi. Na sofru, onu što je na nju još moja majka postavljala starinska jela, sve bijaše isto ko nekad za Bajram, što ono stari velju ,,od čorbe do ošhafa”, pa mi nešto mirisaše ne mogu vam opisat kako lijepo. Aman, aman…ko iz Dzeneta, reko bi da je mirisala halva al’ ne beh siguran…
Lijepa li sana mili Allahu! Vala, prošla me je želja svija. Video sam mlogo ljudi kako dolazu od Bajrama i moje sinove kako dočekavahu prijatelje, dostove, svojte… Al’, ne znam… dje ja posle nestado, svi tu i ja hi gledam, no mene nema! Hajir… deco moja, na hajir i na dobro insalla!
Starac izvadi sahat iz dzepa, pogleda na njega, poskoči, pa umornim glasom zavika:
– Odo ja moji sokolovi, već je akšam, ovo se zimi brzo spusti noj, valja se malo i odmorit, založit staru furunu, klanjat jaciju, pa do kasno učit Kur’an i zikrit. Valja se spremit za ,,puta”…
Mladići su dugo gledali za starcem koji je jedva koračao, teško je vukao noge, drhtavim rukama se prdržavao za ogradu o koju se obmotavala osušena loza ruže puzavice.

Suze zaiskriše u očima zamišljenih mladića, pogledi su govorili više od riječi:
-Daj Bože da midzo – Abdaga dočeka sledeći Bajram…

Ajsa Gorcevic Musa