Tajna i svrha života

Bog je, nema Boga osim Njega, On je Živi i Vječni. (EI-Bekare, 255)

Reci: `Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova’. (El-En’am, 162)

Čovjek malo razmišlja o životu i nedovoljno shvaća život. On se rijetko nadnosi nad svojim životom. I to iz više razloga. Često se događa da o onom što mu je najbliže najmanje razmišlja. Prema onom što mu je tako blizu, s čim je u stalnom dodiru, što svakodnevno ima, iskušava, što čini njega samoga, odnosi se tako kao da se to samo po sebi razumi-je, kao da mu je najjasnije, najrazumljivije, najpoznatije, kao da o tome ne treba da razmišlja, kao da o tome ne treba da se pita. Na ono što nam je blisko i svakodnevno mi se naviknemo. Tako je i sa životom. Život nam je najbliži. Sa životom smo u svakom trenutku u neposrednoj vezi. Život je u nama i svuda oko nas. Pa ipak, rijetko raz-mišljamo o čudu života, o ljepoti života, o sadržaju života, o značenju i smislu života, o tajni života. On postaje nešto na što smo navikli, o čemu se ne pitamo, nad čim se ne čudimo, prema čemu ne zauzimamo odnos. Tako se događa da o životu najmanje znamo.

U svakodnevnoj žurbi i životnoj trci mi nemamo vremena da setau-stavimo, da razmislimo, da se udubimo, da tragamo do dubljih odgovora na mnoga pitanja svijeta i života. Teško je da se prema životu odnosimo tako da skn život bude predmet našeg pitanja, čudenja, divljenja, pro-matranja, razmišljanja i zaključivanja, upravo stoga što je život neodvo-jiv od nas satnih, što je on dio nas i mi dio njega, života samog. Drugim riječima, teško nam je da prema životu zauzmemo neku distancu, neko odstojanje s kojeg bi ga mogli promatrati i o njemu razmišljati kao što takvo odstojanje možemo zauzeti prema pojedinačnim predmetima. Ljudi su u modemom svijetu sve više upućeni na tehničke naprave, fascinirani njihovim mogućnostima. U buci, žurbi i fascina.ciji tehnič-kom i tehnološkom civilizacijom danas Ijudi zaboravljaju na čudo života samog. I konačno, život u svim svojim pojedinostima, život u svim svo-jim oblicima, beskraju i veličini, život u svojoj raznolikosti i jedinstvu, život na svom izvoru i početku, život na svom kraju – to i jeste najveće čudo, najuzbudljivija, najzagonetnija, najfascinantnija tajna. Tu tajnu koja se zove život, to čudo života, tu ljepotu života mi nika-da ne možemo spoznati potpuno i do kraja. život je bio i ostat če tajna za čovjeka. Ali to ne znači da o životu, njegovom izvoru, početku i kraju, ljepoti, veličini, značenju i smislu ne treba da razmišljamo. Jer tek kad se duboko zamislimo nad tajnom života, on za nas prestaje biti samora-zumljiva, svakodnevna, obična stvar. Tek kad se duboko zamislimo nad životom, on za nas postaje tajnom. I tek tada mi smo u mogućnosti da se prema životu odnosimo sa divljenjem, poštovanjem, odgovornošču. Tek tada mi se prema životu odnosimo ljudski. Tek tada život za nas postaje vrijednost koja nema cijenu, dar koji preuzimamo kao povjerenje. Tek tada se prema životu možemo odnositi islamski i u životu graditi svoj islamski identitet.

Značaj i značenje života u islamu

Bog, dž.š., daje život. Bog, dž.š., oživljuje, dariva život svemu što je živo u kosmosu, u prirodi, u moru, na kopnu, u umbi, na nebesima. O Božijem darivanju života, izvodenju živog iz mrtvog govori se na mno-go mjesta u Kur’anu. Evo nekih:

“I život i smrt Allahovo su djelo.”

(Alu Imran, 156)

“Reci: “O ljudi, ja sam vam svima Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i Zemlji, nema drugog boga osim Njega, život i smrt Njegovo su djelo.”

(El-A’raf, 158)

Posebno značenje i veliki značaj ima ljudski život. Vrijednost i svetost ljudskog života naglašava se u kur’anskom ajetu:

“Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zentlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.” (El-Maide, 32)

Svaki ljudski život je jedinstven, neponovljiv. Ljudski život je svet (haram). A to znači: život nam je darovan. čovjek ne može raspolagati životom drugog čovjeka. Ali čovjek nema neograničeno pravo ni nad svojim životom, jer i njegov život mu je darovan, povjeren u amanet. Zapravo, život pripada Bogu i islamska odgovornost sastoji se u tome da život treba biti posvečen Istini, Dobru, Pravdi i Ljepoti, a to znači Bogu, Jednom i Jedinom, Gospodaru svih svjetova. Život je Božanska vrijednost koja je položena u svijet, ali je samo čo-vjeku ta vrijednost povjerena u amanet. Čovjek nije samo život. Čovjek se prema iivotu odnosi, on se o životu pita, on stoji u odnosu prema životu. Čovjek je za život odgovoran pred Bogom, Koji je Izvor Života – Živi i Vječni.

Ljudski život predstvalja najvišu vrijednost. Ljudsko dostojanstvo sadržano je u njegovoj osobi povezanoj s ljudskom stvorenošću u bo-žanskoj prirodi (fitretullah) i povjerenoj mu slobodi.

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu hovu, pretna kojoj je on ljude stvorio – nema promjene it Allahovu stvaranju, to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.

(Er-Rum, 30)

Božiji Poslanik, a.s., u svom govoru za vrijeme Oproštajnog hadža, koji u muslimanskoj tradiciji predstavlja njegov duhovni testament, iz-medu ostaloga je rekao: “0 ljudi, vaši životi, vaši imeci i vaše časti sveti su kao što je svet ovaj mjesec i mjesto na kojem se (Buharija i Muslim)

Ljudski život se razvija kao ljudski u svim svojim fazama. Ljudski život je ljudski od početka do kraja, od začeča do smrti. O tome svjedoče i sljedece kur’anske riječi:

“On vas stvara od zemlje, od kapi sjemena, zatim: od ugruška, zatim čini da se kao dojenčad rađate…”

(EI-Mu’min, 67)

U našem vlastitom odnosu prema životu kao muslimani treba uvijek da imamo na umu da nam je život darovan. A onda to dalje znači da temeljni sadržaj naše vjere treba da bude osjećanje duboke zahvalnosti koja treba da prožima naše životno djelovanje, naš odnos prema sebi i drugima, naš odnos prema našem Stvoritelju, svaki naš korak u životu.