Teško je živjeti sam sa sobom !!!

Jutro se ogrnulo suncem i vedrim nebom, koje se ugnijezdilo u moje misli. Svi nekud žure, uvukli se u svoje sjene i lelujaju ka svome cilju. A koji je njihov cilj? Da li i sami znaju? Nemamo vremena za nikoga, poslije nemamo vremena ni za sebe i vrijeme nas samo gazi. Naviknemo se na tu bezvremenost i postanemo stranci sa sobom.
Sjetih se svoje komšinice Hasibe, koja je često svraćala kod nas. Naćulila bi uha i dobro otvorila oči i pratila svaki njen pokret.

Na sebi je imala napar bluzu i dimije a maramom je pokrila svaki pedalj sebe. Bila je malo krupnija, slabog srca, visokog šećera, povijene kičme, ruke sa nabreklim žilama, lice naborano sa sivim podočnjacima, malo pognuta a oči duboko utonule u prohujalost vremena. Pored svih vihora, ova starica je imala lijepe crte lica, glas umilan a sabur i merhamet je oslikavao njenu dušu.

Uzdahnula bi duboko, kao da se cijeli dunjaluk navalio na njena krhka pleća.
Njene oči zamagli golema suza, koja se niz lice skotrlja i počela je svoje jade: „Ista jutra, isti dani, iste noći…ubijaju me.

Teško je živjeti sam sa sobom! Do jučer puna kuća nas je bila. I odjednom tišina. Bog hotio i Halil umri mlad a meni ostade za vratom tri sina i kćerka jedina. Kako sam se samo sa njima patila, dok sam ih odhranila i školu im dala.

Kuća je orila od njihovih veselih lica, igara bez granica i moje brige za njima. Znam da su moralli svojim stazama, ali me boli ova usamljenost, kao da mi iz njedara srce čupa, kao da mi dušu u nemir pretvara. Svako jutro gledam na pendžer, osluškujem njihov glas i onda me pogled na njihove slike, vrati u trenutke njihovog odrastanja.
Gledam okolo i prisjećam se njihovih nestašluka, osjetim njihove sjenke kako se vrzmaju oko mene. Stari radio na kredencu još stoji, pokriven sa vezenom salvetom i čeka. Odjednom čujem glasnu muziku, a ja povika: “Smanjite djeco draga, sramota je da čuje narod, kuća je kraj puta, svašta ljudi mogu pomisliti” Nekada me poslušaju a nekada i nehaju. Iz kredenca vire njihove šolje, koje su prstićima držali, u staklu vidim sahane iz kojih su jeli a šareni ćilim kao da klizi pod njihovim nogama.

Svi su daleko a tako su mi blizu. Zovu me na telefon, bar malo mi lakše bude. Čujem i unučad i srce mi treperi dok razgovaram a ruke se ko prut tresu. Poslije tih razgovora bude mi još teže. Neka magla mi dođe ispred očiju. Kao da u magli osjetim njihove korake, njihove osmijehe, njihove ruke oko sebe.

Nesvjesno ih stisnem uz sebe, milujem ih, pjevušim im najljepše pjesme i hvatam se povjetarca koji nestaje u daljini. Sjetih se i majke svoje, koja mi je istu sudbinu pričala, iste suze ronila, naše sjenke grlila…“
Hasiba je svaki put pričala svoje tišine i praznim pogledom nestajala u daljini…sjenke njihove stiskala i još većim bolom se punila….

Ramzija Kanurić – Oraščanin