Islamske teme

Ummet anesteziologa

Piše: Muhamed Ikanović

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao na mezarje i rekao: “Kako bih samo želio da možemo vidjeti svoju braću.” Ashabi upitaše: “Pa zar mi nismo tvoja braća, Allahov Poslaniče?”, a on odgovori: “Vi ste moji ashabi, a moja su braća oni koji se još nisu pojavili.” Oni opet upitaše: “Allahov Poslaniče, kako ćeš na Sudnjem danu prepoznati pripadnike svoga ummeta koji se još nisu pojavili?”, a on odgovori: “Šta mislite, kada bi neki čovjek imao konje s bijelom pjegom na čelu i bijelim biljegom na nogama, da li bi ih prepoznao među potpuno crnim konjima?” “Svakako da bi ih prepoznao, Allahov Poslaniče!” Na to Poslanik reče: “Oni će na Sudnji dan doći bijelih i svijetlih lica, i bijelih i svijetlih udova, što su tragovi od uzimanja abdesta. Ja ću ih predvoditi ka Havdu.” (Muslim)

Eh! Teško je bilo šta reći nakon ovog hadisa. Mnogo je pitanja koja se pojave dok čovjek čita ovaj hadis, a ono najbitnije je: “Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mislio na mene, odnosno da li sam ja u toj kategoriji?” Povremeno se pojavi video u kojem anketiraju ljude na ulici o tome šta bi rekli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi imali priliku da se susretnu s njim, pa upitam sebe šta ću mu ja reći ako budem imao priliku da budem u skupini koju će predvoditi na Sudnjem danu. Mnogo toga čovjek osjeća, a malo hrabrosti ima da bilo šta kaže.

Allahov Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem, poželio je da vidi svoju braću koja će tek kasnije doći na dunjaluk. Ne samo da je istinski volio muslimane koji su živjeli s njim, nego je svoju ljubav pokazivao i prema onima koji tek treba da dođu. Bio je na usluzi svome ummetu, volio je vjernike i prema njima je bio posebno milostiv. Dijelio je radost s onima koji su bili sretni, a saosjećao je s onima koji su bili u boli i tegobama. U Mustedreku se bilježi predaja u kojoj se kazuje o tome da su mušrici izložili Jasirovu porodicu mučenju, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Strpite se, porodico Jasirova, vaše prebivalište bit će Džennet.”

Svi ti primjeri manje-više su nam poznati, a ono što mi je važno u ovoj temi jeste da pokušamo naučiti životne lekcije koje nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, davao kroz sve te događaje. Ovih dana ne možemo a da se ne osvrnemo na dešavanja u Palestini. Još do ovog dana, ovih trenutaka dok nastaje ovaj tekst, tamo se i dalje ubijaju djeca. Uništava se čitav jedan narod na oči čitavog svijeta. Ali, meni nije bitan taj cijeli svijet, nego muslimanski svijet. Na jednom kraju svijeta ubijaju se muslimani, a prije toga smo već godinama gledali ubijanja i progone drugih muslimana. Upravo sada, dok sjedimo u toplim i sigurnim domovima, mnoge muslimanske porodice ovu zimu provode pod šatorom, čekaju kada će se neko smilovati i donijeti im nešto hrane, odavno nemaju jelovnik po svome ćeifu, nego jedu ono što drugi donesu.

Primijeti se da smo postali hladni na sve to. Prilično smo i hladni na dešavanja oko nas koja se tiču muslimana uopćeno, a posebno onih koji žive na određenom području. Gledamo kako nam nakon agresije 1992–1995. brišu jedno po jedno obilježje, i otimaju ono što je krvlju plaćeno. A mi prilično hladno na sve to gledamo i ne želimo da se plaho zamaramo. Valjda će neko uraditi nešto, da se ja ne bih pokrenuo, jer sutra imam nekih bitnih termina. Zabrinjavajuće je to da mi ne samo da se ne pokrećemo naprijed, mi gubimo i ono što smo imali. U svijetu odrastaju generacije koje će samo spominjati da su im roditelji porijeklom iz Bosne, i da imaju neko nasljedstvo u toj zemlji. Babo je to sebi pravio, za penzionerske dane, a meni to ne treba, nemam kada da idem tamo. Meni treba neka atraktivna svjetska lokacija da tu imam nešto.

Kao da nam neko redovno daje anesteziju i mi smo uvijek spremni za skalpela. Kada god neko poželi da nešto siječe i vadi, teren je pripremljen. Stvarni problem je taj što su ti anesteziolozi iz ummeta muslimana. Mi sami sebe pripremamo za dubok san kako ne bismo osjetili šta nam se radi. Dok se na jednom mjestu prolijeva nevina muslimanska krv, muslimani u drugim krajevima pokušavaju da ubijede i sebe i druge kako su sami sebi krivi, pa neka plaćaju cijenu toga. Pa, tako su muslimani Iraka sami sebi krivi, tako i muslimani Sirije, Afganistana, Libije, Tunisa… Svi su krivi, pa neka i deveraju.

Onda u svakom muslimanskom društvu imamo anesteziologe koji nas stalno dopinguju novim vidovima anestezije kako bismo ostali smireni, kako ne bismo razmišljali, ne djelovali i ne reagovali. “Sjedi đe si, nemoj talasati.” Ljudi se raduju i kada osjete bol, raduju se što imaju živi dio tijela, a kod nas se dešava da odumiremo. Sve manje osjećamo, a o djelovanju da i ne govorimo. Porok postaje sastavnio dio naših mahala, ulica i zajednica. Sve veći garibi su oni koji žele da nešto poprave. Njima se čak i prijeti ponekad da ne bi nešto poduzeli i time izazvali srdžbu drugih. Oni su svakako ljuti na nas, svakako nam planiraju nauditi i uništiti nas u svakom smislu.

Možemo živjeti trenutni mir, ali red će svakako doći i na nas. Danas ubijaju tuđu djecu, sutra mogu moju i tvoju. Danas mi gledamo preko društvenih mreža kako se ubijaju i protjeruju muslimani jednog područja, možda će sutra drugi gledati nas. Za emanete se odgovara, a koji su naši emaneti i kakvi će odgovori biti, to ćemo saznati na Sudnjem danu.

“Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Er-Ra’d, 11)

“Allah nijednu osobu ne opterećuje preko mogućnosti njene…” (El-Bekara, 286)

Ako nismo u stanju da uradimo dovoljno, onda uradimo ono što je moguće, a ne da, zbog svoje nemoći, pokušavamo da sputavamo i druge i da ih samo okrivljujemo kako bismo sebi iznalazili opravdanje. Koračajmo, pa makar i malim koracima. Branimo ono što je naše, makar ta naša odbrana bila neznatna i nedovoljna. Možda ćemo početi sami, ali će sigurno biti i onih koji će s nama ojačati, koje ćemo inspirisati, koji će poželjeti da barem nešto doprinesu. Ukoliko ustrajemo, očekivati je da će broj pristalica biti sve veći i veći, uz Allahovu pomoć.

“I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavjestiti.’” (Et-Tevba, 105)

“Muslimani su kao jedno tijelo, ako se razboli oko — cijelo tijelo se razboli, ako se razboli glava — razboli se cijelo tijelo.” (Muslim)

El-Asr, br. 119.

Izvor:n-um.com

Related Articles

Back to top button