Sara Sabri: Djecu ne kvari roditeljska ljubav
Djecu ne kvari roditeljska ljubav, kako neki misle – ako ga mazim, neće me poštovati, neće slušati, ignorisat će moje riječi i opomene. Ne. Djeci maksimalno treba pokazivati ljubav, nježnost, milovati ih, ljubiti, maziti, igrati se s njima, razgovarati pri tom sve ostavljajući i gledajući ih pravo u oči, da osjete da nam je važno ono što žele da nam kažu, da se na taj način lakše otvore i podstaknu na razgovor. Da nauče da slušaju i lijepo pričaju. Djecu ljubav ne može da pokvari. Ona im daje sigurnost, stabilnost, samopouzdanje, jača emocionalnu povezanost s roditeljem. Sve lijepo i u našem odgoju izrodila je ljubav i iz ljubavi i njene topline proističe samo dobro.
Djecu zapravo”kvari” roditeljska nedosljednost, ono kad je nešto zabranjeno i treba tako ostati, a mi popustimo, pa je nekad zabranjeno i dijete to ne smije uraditi, a nekad eto može, kad već insistira i ne možemo se “odbraniti”. Ono što se ne smije raditi jednom, ne smije uvijek i nikad, ma koliko dijete navaljivalo i insistiralo. Sebično je dozvoliti djetetu ono što ne smije i ne bi trebalo da radi, jer jednostavno ne možemo da mu “dogovorimo”, tj. ne znamo kako da mu zabranimo. Sebično, jer time ne činimo djetetu uslugu, nego pokazujemo svoju roditeljsku nesposobnost, ali i ne želimo da zahmetimo i mučimo sebe slušajući ga kako histeriše, jer nije dobilo ono što je htjelo.
Roditeljska ljubav podrazumijeva milje strpljenja prema biću koje volimo da ga naučimo, da mu pričamo, pričamo, pričamo zašto to nije lijepo, zašto to ne smijemo raditi, zašto je to opasno, zašto treba ovako… Djeca vole pričati sa roditeljima.
Kako god komunikacijom uspostavljamo bliskost s drugim ljudima, tako ćemo je komunikacijom uspostaviti i sa svojom djecom. Kada nas po hiljadu puta pitaju da im ispričamo neku bajku, to nije zato što je ne znaju. Znaju je savršeno dobro, čak nas znaju i ispraviti ako “promašimo” ili skratimo verziju. Ona samo žele komunicirati s roditeljem, makar to bilo pričanje priče koju oni dobro znaju i koju slušaju po ko zna koji put.
Nedavno mi je jedna pedagogica koja živi i radi u Holandiji pričala o slučajevima na koje je u radu nailazila. Najsvježiji je, kaže, slučaj petogodišnjeg dječaka koji uopće ne razgovara ni sa kim. Prosto, jer roditelji s njim ne razgovaraju niti su to ikada činili. Dovodili su ga na vježbe komunikacije, jer uskoro treba poći u školu, međutim, djetetu ako pustite crtani film ono ponavlja sve za likovima crtanog što oni kažu (dakle, zna da govori, ali to nam govori i da dijete previše gleda TV ili vjerovatno samo TV, a da roditelji zanemaruju komunikaciju s njim).
Zato, pričajte. Razvijajte im vokabular, učite ih da upotrebljavaju više izraza kada opisuju, učite ih da zapažaju, da izvlače asocijacije, da upoređuju, da sama osmišljaju priču na osnovu slike. Vi pričate, djeca ponavaljaju sve izraze koje ste upotrijebili i čujete ih od njih kad se najmanje nadate, pa vam bude smiješno i slatko. Tim klikerčićima u njihovim pametnim čistim glavicama samo malo truda treba da se zakotrljaju. Do vas je hoćete li ih zakotrljati ili pustiti da zahrđaju.
Djeca su najbitnija!
(Šapućem ti kao majka majci 2, Sara Sabri)
