Fatiha kao lijek – “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjer­nicima”

1.1 O poništenju posljedica otrovnog ujeda pomoću učenja Fatihe

U “Dva sahiha” prenosi se da je Ebu-Seid el-Hudri rekao: “Grupa ashaba Allahovg Poslanika, s.a.v.s., otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su odbili primiti ih, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovjednik beduina razbolio se od uboda škorpiona (lat. Euscorpius flavicaudus). Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Uistinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali ih nagra­diti s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah, ashab je otišao u vođin šator i poprskao ga svojom pljuvačkom dok je učio suru El-Fatiha (Kur’an, I). Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovjednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu.” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli pred njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali daje El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni.”[1]

Imam Ibn-Madždže je izvijestio o hadisu kog prenosi Alija, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Najbolja je medicina Kur’an.” U ispitivanju ovog obraćanja, slažemo se na dobro poznatoj činjenici da neke riječi djeluju na ljude različito. Neke su riječi korisne, a neke su štetne. Ako je ovo što se odnosi na ljudske riječi istinito, onda šta bi pojedinac mislio o svetim riječima samog Allaha Svemogućeg? Djelotvornost uzvišenih riječi u odnosu na ljudske riječi jeste kao svetost našeg Stvoritelja naspram Njegovog stvorenja. Jer Svemogući Allah vrhovna je sigurnost protiv bilo koje bolesti, bilo duševne ili tjelesne; On je apsolutna zaštita, vodeće svjetlo i sveobuhvatna milost. Kada bi se Njegove riječi spustile na planinu, ona bi se raspala i smrvila pred Njego­vom slavom i veličanstvenošću. Io smo vidjeli kada je Allah Svemogući manifestirao Svoju blizinu na planini Sinaju, gdje je Musa, a.s., stajao, a planina se raspala od straha i poštovanja prema njenom Gospodaru.

1.2 Bit sure El-Fatiha

Svemogući Allah kaže: “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjer­nicima.” (Kur’an, 17:82) Ovo je kazano da bi se pobliže označila karakteristika, a ne da bi se kvalificirala suština. Ovo je poput Njegovog obraćanja: “A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (Kur’an, 48:29) Navedeni ljudi u ovom ajetu su svi vjernici i svi oni koji su poznati kao ispravni. Kako pojedinac može doseći veličanstvene koristi sure El-Fatiha, kada niti Tevrat Musaov, niti Indžil Isaov, niti Zebur Davudov, niti bilo koja ranija objava nije nadmašila punoću njenih značenja. Zapravo, ovo posebno poglavlje od sedam ajeta sadrži kompletnu suštinu cijelog Kur‘ana i podvlači tri esencijalna uzvišena imena Allah, Rabb (Gospodar) i Rahman (Milostivi). Sva tri jasno određuju prvobitno znanje našeg Stvoritelja namijen­jeno za Njegova stvorenja kako bi Ga ona spoznala. U njoj je također podsjetnik tačno određenog sastanka za stvorenja, dan na kom će oni stajati pred svojim Stvoriteljem da bi se suočili s Njegovom presudom. U njoj su također spomenuta dva vrhovna atributa Njegove jednoće: Jednoća štovatelja (ar. rububijjel) i Jednoća Njegove vrhovne vlasti i suverenosti (ar. uluhijjet). U ovoj je suri također opisana ovisnost stvorenja o njiho­vom Stvoritelju i njihovo traženje upute i uzdržavanja od Njega, i nadalje, posebno raspoznavanje da je isključiva vlast Njegova u svakom pogledu.

Takva je najbolja i prvobitna (temeljna) molitva, koja najbolje liječi srca i tijela, i čijoj istini je podvrgnuto sve stvoreno. Dakle, šta stvorenje treba najviše pored Allahove upute i bivanja na Pravom putu? Da radi ono što je On zapovijedio, da se kloni onoga što je On zabranio i da zadrži postojanost na Njegovom putu dok mu smrt ne dođe. Sura također opisuje tri vrste ljudi:

– vrstu koja je blagoslovljena da zna njihovog pravog Gospodara, da Ga voli i da djeluje u skladu s ovim znanjem;

– drugu vrstu ljudi koja je prokleta zbog njihovog posrtanja i obezglavljenosti nakon znanja da je Allah istina; i

– treću grupu ljudi koju predstavljaju om koji su zalutali i koje nije čak strah koliko su opasna i štetna njihova djela za njihove vlastite duše na ovom i budućem svijetu.

Ovo su tri vrste stvorenja. Ova sura također potvrđuje sudbinu i predestinaciju i nadmoć šerijata. Ona također objelodanjuje Allahova imena i atribute, Sudnji dan, preds- kazivanja, prosuđivanje vrijednosti duša, korekciju i pročišćavanje srca, i ona govori o Vrhovnoj pravdi i Allahovom poznavanju sposobnosti Njegovih stvorenja, što oni mogu i što ne mogu učiniti. Zapravo, postoji nekoliko opširnih studija i komentara o blagoslovljenoj suri El-Fatihi.

Dakle, ovako blagoslovljene Allahove riječi jesu najvrednije u liječenju bolesnih, uključujući otklanjanje nedaća i promjenu smjera djelovanja otrova u krvi kao posljedice zmijskog ujeda i škorpionovog (lat. Euscorpius flavicaudus) uboda itd. Prema tome, sura El-Fatiha predstavlja stav poniznosti kojeg rob pokazuje prema svom Gospodaru, veliča Ga, povjerava sve svoje potrebe Njemu, ovisi o Njemu zbog Njegovog upućivanja i preldinje Ga da obaspe njegovu dušu blagoslovima, koji su uzvišena uputa i svjetlo, i koji prizivaju dobročinstvo a klone se srdžbe.

Neki su komentatori rekli da je glavna bit rastjerivanja nevolja u ovoj suri, i to u moći i blagoslovima riječi: “Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!” (Kur’an, 1:4) Jer ove dvije riječi: klanjamo (ar. na’budu) i pomoć (ar. neste’in) jesu najjači elementi najdjelotvornijeg lijeka za bilo koju bolest. U njima pojedinac nalazi pouz­danje, povjerenje, sklonište za oporavak, raspoznavanje da su potrebe i zavisnost pojedinca isključivo kod samog Opskrbitelja i spajanje traženja krajnjih odredišta, koja su obožavanje samo Jednog i Jedinog Gospodara i samog Poštovatelja i traženje od Njega da dadne dobro zdravlje, da ojača predanost, odanost, robovanje i pobožnost pojedinca. Prema tome, najplemenitije značenje za postizanje ovakvog zdravlja i neumanjenog dobra jeste pitati samog Opskrbitelja da pomogne Njegovom stvorenju da izvrši svoje dužnosti. Zbog ovoga ovo je najbolja dova za oporavljanje od bilo koje bolesti, bila ona duhovna, mentalna ili fizička.

Jednom sam se razbolio za vrijeme mog boravka u Meki i nisam mogao naći liječnika ili potrebni lijek, pa sam popio vode iz vrela Zemzem, proučio ajete ove sure nad mojom šoljom nekoliko puta prije pijenja, a to mi je priskrbilo moj potpuni oporavak, Allahovim dopuštenjem.

1.3 Koristi učenja sure El-Fatiha kao rukje

Velike i istančane koristi nalaze se u učenju sure El-Fatiha u liječenju otrovnih ujeda. Kao prvo, a kao što smo raspravili u ranijim sekcijama ovog poglavlja, otrovni gmizavci i otrovni insekti nose u sebi odvratne urođene zle osobine, a njihovo jedino oružje u održavanju ovakvih osobina jeste otrovni ujed i smrtonosni ubod. Nadalje, ovakva stvorenja mogu ištrcavati van svoj otrov kada su podražena žestokim napadom bijesa. S druge strane, Allah Svemogući stvorio je lijek za svaku bolest, antidot za svaki otrov i za sve On je stvorio njegovu suprotnost.

Kao što smo ranije diskutirali, duh urokljivog oka pogađa prirodnu reakciju u duhu njegove žrtve. Na isti način, a nakon njihovog kontakta, duh onoga što izvodi egzorcizam (ar. raki: ja u arapskom jeziku, između ostalog, znači “uzdići se iznad nečega.) prodire kroz duh žrtve i instinktivno se oba uzdižu da bi se međusobno opovrgli, upravo poput hemijske reakcije otrova i njegovog antidota, kada on uđe u tijelo da se bori i odstrani posljedicu otrova, upravo poput prirodne bitke između crvenih i bijelih ćelija za vrijeme bolesti. Djelotvornost lijeka zavisi o jakosti antidota, pretpostavljajući da je to ispravan lijek, a, Allahovim dopuštenjem, dove odstranjuju posljedicu otrova i tijelo obavlja zadatak izbacivanja preostalih ostataka.

Slična tome jeste i reakcija između duhovne bolesti i duhovnog lijeka, i isti je slučaj kod fizičke bolesti i njene reakciji na duhovni lijek. U tom smislu, upotrebljavanje puhanja i pljuckanja nad žrtvom od osobe koja izvodi egzorcizam hladi žrtvino tijelo i vlaži zrak, a kada su oni spojeni sa invokacijama i dovama koje dolaze iz oboga-srca osobe koja izvodi egzorcizam preko njenih usta, u ovom slučaju djelotvornost dova izmješana je sa njenim dahom i pljuvačkom, a oni postižu veću snagu. Zapravo, hemijska reakcija u miješanju dova i pljuvačke slična je smjesi složenih lijekova. Kada jednom nastane (taj složeni lijek), njegovo stapanje proizvodi suprotne posljedice od onih uzrokovanih uzročnikom (nedaće).

Duh osobe koja izvodi egzorcizam napada pakosni zli duh s izrazitom žestinom i smatra nametanje urokljivog oka kao nešto odvratno i neprihvatljivo. Sto su jači duh, vjera, čistota i dove osobe koja izvodi egzorcizam, to je jača njegova rukja. Njegova upotreba pljuckanja protiv urokljivog okaje također zbog suprotstavljanja škorpionovoj (lal. Euscorpius flavicaudus) upotrebi njegovog uboda i zmijinog letalnog ujeda.

I dobri i zli duhovi koriste svoje pljuckanje. Zbog ovoga vračari u nekim oblicima opčinjenosti vežu čvorove i pijuckaju nad njima dok uče kletve. Ovo je dobro naznačeno u ajetu u kom se traži Allahova zaštita protiv zla i opčinjenosti onih “koji pušu nad uzlovima (Kur’an, 113:4; prevod E. Karić) dok uče kletvu. Ovo je zbog toga što kad se duh (ar. nefs) suoči s mogućom borbom, on se stapa sa stanjem bijesa i postaje ljuti borac koji bljuje svoj pisak na neprijatelja, poput onoga koji baca svoje letalne strijele na protivnika, a njegovo pljuckanje koje je popraćeno sa nešto pljuvačke pojačava pogoršavanje i djelotvornost svrhe. Vračari ponekad koriste svoju pljuvačku nadomještajući tako potrebu da budu u neposrednom vizuelnom kontaktu sa žrtvom. Ovo se radi uz učešće i pomoć zlih podzemnih džinna. Da bi se tome oduprijelo, blagoslovljeni i dobri meleki suprotstavljaju se ovakvom nametanju odbijanjem preko učenja ajeta iz Kur’ana i puhanjem ovakvih svetih riječi protiv njih te praćenjem ovog učenja pljuckanjem. Jači će borac u ovakvoj borbi pobijediti i dominirati.

Bitke duhova i njihovi instrumenti su slični onim materijalnim bitkama, njihovim oružjima i ratovima. Bojno je polje zemlja njihovog sretanja neprijatelja zajedno sa njihovim oružjima i vojnicima. Ipak, kada je pojedinac prožet sa svojim fizičkim osjetilima, on ne može raspoznati prisutnost duhova, njihov utjecaj, reakcije i namjere zbog toga što su njegova tjelesna osjetila dominantna, i on je daleko od raspoznavanja svijeta duhova, njihovih zakona, ciljeva i težnji. Ukratko, ako su nečija vjera, duša i duh jaki, i ako se prilagođava suštini sure El-Fatiha, a Allahovim dopuštenjem, učenjem Njegovih svetih riječi i puhajući ih na pogođenu osobu popraćenim pljuckanjem nad žrtvom, Allahovom voljom, ovakvo će učenje navući reakciju zlih duhova i uzrokovati eliminaciju njihovog zlog čina, a Allah zna najbolje.

1.4 Liječenje škorpionovog (lat. Euscorpius flavicaudus) uboda pomoću ajeta iz Kur’ana

Ibn-Ebi Siba izvijestio je u svom Musnedu da je Abdullah bin Mesud rekao: “Stajali smo u namazu iza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i kada smo otišli na sedždu, škorpion ga je ubo svojim bolnim ubodom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., se odmah po­makao u stranu i rekao: “Allah je prokleo škorpiona, jer on ne ostavlja na miru od svog zla niti Poslanika niti bilo koga drugog.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., je potom zatražio vrč vode i soli i nanio je vodu sa solju na ranu i puhao je iz svog blagoslov­ljenog daha u nju dok je učio:

“Reci: ‘On je Allah-Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije! ” (Kur’an, 112:1-4).

“Reci: ‘Utičem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći koda razastre tmine, i od zla smutljivca kad smutnju sije, i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!’” (Kur’an, 113:1-5)

“Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi od zla šejtana-napasnika, koji zle misli unosi u srca Ijudi-od džinnova i od ljudi! ” (Kur’an, 114:1-6)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ponovio ovaj tretman dok se bol i otrovne posljedice nisu povukli.”[2]

U ovom hadisu može se raspoznati primjena složenih lijekova: prirodnih i duhovnih. U suri Ihlas također se identificira najsavršeniji stav naučnog i znanstvenog znanja Allahovog jedinstva. Ovi ajeti također dokazuju pripadanje apsolutnog suve­reniteta isključivo Allahu, Jedinom Stvoritelju i Onome Koji upravlja univerzumima, a ovi ajeti opovrgavaju bilo koji oblik politeizma ili pripisivanja suparnika ili jednakih Njemu. Oni također naglašavaju da sve stvoreno u njihovim najvišim i najnižim traži (ar. tasmud) i nalazi sve svoje potrepštine u Njegovom vlasništvu, i svi su oni u zavisnosti o Njegovom opskrbljivanju. Ovi ajeti odbacuju nepravilnu ljudsku predodžbu rađanja i rođenja (ar. lem jelid Ve lem juled), koja je puka ljudska bojazan što se odnosi na koncept stvaranja i zahtijeva od ljudi da se suzdrže od ovakvih navoda. Ovi ajeti također pobijaju neosnovanu ljudsku ideju identificiranja porijekla i opsega Allaha Svemogućeg ili pravljenja komparacija, zaključaka, projiciranja sličnosti, istorodnosti ili pravljenja jednakosti s Njim. Ovako moćna otkrovenja jesu najviša uputa i ona odvlače vjernika od puteva konfuzije, tame, nerazboritosti i krajnjeg razaranja. Ovo je otkrovenje našeg Stvoritelja o Njemu samome, a esencijalno znanje je to koje čini da ova sura obuhvata sadržinu jedne trećine cijelog Kur’ana.

Njegov uzvišeni atribut “Utočište” (ar. El-Samed), koji je neosporna posljedica traženja Njega od Njegovih stvorenja za sve njihove potrebe i njihove opstojnosti isključivo o njegovom opskrbljivanju, dokazuje Njegovu uzvišenost i perfekciju. S druge strane, opovrgavanje pukog postojanja jednakosti spram Njega dokazuje Njegovu uzvišenost, svetost i to da On nije subjekt antropomorfizma ili pripisivanja ljudskih karakteristika načinom navođenja primjera.

Njegov uzvišeni atribut “Jedan” (ar. Ehad) jeste jasno pobijanje pogrešnog ljudskog koncepta postojanja ostalih stvoritelja pored Njega, ili saradnika, ogranaka, ili čak pomagača. Sveti atribut Ehad jeste također veličanje Njegovog autorstva i Njegove isključive prisutnosti veličanstva i slave.

Ova tri uzvišena atributa: El-Samed; Ehad; i Lem jelid ve lem juled, jesu suština znanja koje stvorenje mora obuhvatiti (sadržavati u sebi) i oni su glavni način prizna­vanja Njegove jednoće.

Što se tiče dvije zaštitničke sure (113. i 114.) (ar. el-Mu’avvizlatejn), one pred­stavljaju zaštitni štit i molbu stvaranja za neoborivo i neprobojno utočište u Allahovim svetim riječima od bilo kojeg i svog zla uključujući zla koja izlaze u tami noći (ar. gasik) i njenom glavnom znaku mjesecu kada je njegovo svjetlo nejasno ili tamno. Ovako zli i štetni duhovi kriju se za vrijeme dnevne svjetlosti, gdje oni ne mogu izaći na površinu, i uzimaju prednost noćne tame da djeluju, uzrokuju pustošenje i haraju kroz psihičke sfere pospanih i onih nepravednih, slabih, nepromišljenih ljudi, s nemarnošću njihovih obaveza spram njihovog Gospodara, i onih zaboravnih i neupućenih-dakle, traženje utočišta u zaštitničkoj moći Allahovih svetih riječi od zlih čini šarobnjaka i vračara koji vežu čvorove na konopac, pljuju i pušu na njega s kletvama i proklinjanjima. Uzvišeno utočište traženo u ovoj dovi također uključuje zaštitu protiv onih zavidnih, njihove štetnosti, zloslutnosti kao i zaštitu od urokljivog oka.

Posljednja sura El-Nas ili Ljudi, predstavlja potrebnu dovu za slugu i ovisnika (ar.‘abd’) prema zalihama njegovog Gospodara, koji traži Allahovu zaštitu protiv bilo kog i svakog proklinjanja, i da rastjera zlo od ljudskih i džinskih šejtana.

U biti, obje sure osiguravaju zaštitu od ovakvog zla prije nego što ono počne djelovati. One su najbolji štit, a njihova moć je neoboriva. Zbog ovoga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preporučio ‘Ukbeu bin Amru da ih uči redovno poslije svakog namaza, i rekao mu je: “Nijedan tragač Allahove zaštite nije nikad primio bolji štit nego što su to ove dvije dove.”[3] (Preneseno od imama Tirmizija)

Također je preneseno u sahih hadisu da se prije objave ove dvije sure Allahov Poslanik, s.a.v.s., osjećao bolesnim zbog zlog vraćanja njegovih neprijatelja koji su izveli njihovo zlo djelo vezivajući jedanaest čvorova na konopac i pušući nad njima izgovarajući specijalnie kletve. Ove su mu dvije sure tada objavljene, a melek Džibril, r.a., spustio ih je od njegovog Gospodara. Svaki put kad bi ih učio, po jedan čvor bi se razvezao, sve dok svih jedanaest čvorova nisu postali razvezani, i napokon Al­lahov Poslanik, s.a.v.s., ustao je na noge kao da je čvrsto vezan povez skinut i on je postao slobodan od njihovog zlog čina.

[1]Buharija, 10/178; Muslim.

[2]Tirmizi, 2905; u senedu ima jedan prenosilac slabog pamćenja. 1174

[3] Ahmed, 4/155; Tirimizi, 2905; Ebu-Davud, 1523; Nesai, 3/68; sened je sahih.

Odlomak iz knjige: “Poslanikova medicina” ibn Kajjim

Ibn Kajjim Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, doživljava kao prenositelja Objave koja je lijek za ljude. Poslanikov Sunnet najbolja je praktična primjerna tog lijeka. Zato on piše knjigu Poslanikova medicina. 384 str, 24cm;

Izdavač: Libris

Akos.ba