Čime se baviti – svojim ili tuđim mahanama?

Priredio: Sead ef. Jasavić

Bavljenje tuđim grijesima i mahanama je bolest srca i duše koja nam ukazuje na to da je određena osoba zadovoljna sobom, da sebe smatra savršenom i bezgriješnom, da je bez mahane i grijeha – što sve zajedno spada u jedne od najvećih grijeha. Oholost je jedan od razloga bavljenja tuđim grijesima i mahanama, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Oholost je odbijanje istine i ponižavanje ljudi!“; ili: „Dosta je čovjeku zla da ponižava i prezire svoga brata muslimana!“

Čovjek je prvashodno dužan da popravlja sebe i svoju dušu, jer će prvo za to odgovarati na Sudnjemu Danu, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio!“ (el-Muddesir, 38.); „Onaj koji ide Pravim putem, od toga će prvo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi; a Mi nijedan narod nismo kaznili dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’, 15.); „Što god ko uradi – sebi ga radi; svaki griješnik će samo svoje breme nositi. Na kraju, Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (el-En’am, 164.)

Pjesnik je rekao:

Pametna i bogobojazna čovjeka od mahana

ostaloga svijeta odvraća bogobojaznost njegova

Poput bolesnog čovjeka u mukama i bolovima

kojeg bolovi njegovi čine da zaboravi na boli svijeta.

Ako se čovjek pozabavi svojim mahanama na pravi način – ljudi će odmoriti od njega i biće im omiljen i drag, a Allah dž.š., će mu na pravi način uzvratiti na to njegovo dobro djelo, skrivajući mu grijehe i mahane, nedozvoljavajući tuđim jezicima da ga uzimaju u zbor, , a što se tiče onoga koji prati mahane ljudi, pričajući o njima na sva zvona – neće biti sačuvan od mržnje svijeta niti od njihovih jezika – a biće i kažnjen onako kako i sam čini – o čemu nam govori predaja od Ibni Omera r.a., da se jedne prilike Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, popeo na minber i povišenim glasom rekao: “O skupino onih koji su svojim jezicima povjerovali, a iman u njihova srca još nije ušao! Ne uznemiravajte muslimane, ne sramotite ih i ne tragajte za njihovim mahanama, jer onaj ko bude istraživao mahane svoga brata muslimana, Allah će istražiti njegove mahane, a kome Allah bude istražio mahane, osramotit će ga čak i u njegovoj kući.” Prenosi se da je Ibn Omer r.a., jedne prilike pogledao u Kabu i rekao: “O kako si velika i sveta, ali znaj da je čast vjernika svetija od tebe.” (Sahih, Ibnu Hibban, br.5763.)

Od Ebu Hurejre r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Znate li ko je muflis? Rekoše: Muflis je onaj koji nema para, niti kakva imetka! Reče: Muflis mog ummeta je onaj ko dođe na Sudnjem danu s namazom, postom i zekatom ali je opsovao i uvrijedio jednog, nepravedno pojeo imetak drugog, prolio krv trećeg, tako da će se svima njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako mu ponestane dobrih djela, prije nego li se pravda zadovolji, uzeće se od njihovih loših djela i prebaciti njemu na pleća nakon čega će biti bačen u vatru!“ (Muslim)

Neko pokušava od tuđih grijeha i mahana napraviti lopuh kojim pokušava pokriti svoje grijehe i mahane, o čemu nam govori izreka jednog beduina koji je, kada je čuo jednoga kako loše govori o ljudima, rekao: „Spominjući grijehe i mahane ljudi samo nam ukazuješ na svoje grijehe i mahane, jer obično ih čovjek kod drugih potražuje onoliko koliko ih pri sebi ima!“

Šejh Muhammed b. Isma’il el-Mukaddem kaže: „Čovjek koji sebe vidi ništavnim i malim – uvjek pokušava preuveličavati tuđe grijehe i mahane, i kakav je ko čovjek na ovom slučaju će se prepoznavati. Ako čovjek primjeti da se mnogo pozabavio tuđim grijesima i mahanama, i da mnogo zadirkuje ostali svijet – to je samo ogledalo koje reflektuje njegove osjećaje spram sebe i svoje duše tj. da je prezren, sitan i ništavan, zbog toga što takva osoba vjeruje da se ne može uzdići osim preko ramena i glava ostaloga svijeta, pa ih zbog toga stalno nastoji gaziti ogovarajući ih i mahane im nabrajajući. Ovo ogledalo reflektuje prezrenost i ništavnost njegove duše i njegovih osjećaja lične prezrenosti i izkompleksiranosti, pa se zbog toga i bavi mahanama ostalih ljudi.“

Avn b. Abdullah rhm., je rekao: „Neće se neko pozabaviti tuđim mahanama, a da nije zapao u gaflet i nemar spram svojih mahana!“

Muhammed b. Sirin rhm., je rekao: „Uvjek smo govorili da su najgriješniji ljudi oni koji najviše govore o mahanama i grijesima ljudi!“

Malik b. Dinar rhm., je rekao: „Dosta je čovjeku grijeha to što nije jedan od dobrih, a potom zasjedne na sijelima i skupovima i počne ogovarati dobre ljude!“

Ebu Asim el-Nebil rhm., je rekao: „Neće ljude spominjati po onome što im je mrsko i nije im drago niko drugi do glupaci koji nemaju vjere!“

Bekr b. Abdullah rhm., je rekao: „Ako primjetite čovjeka koji je sebi u obavezu stavio mahane i grijehe svijeta – pritom zaboravljajući na svoje mahane i grijehe – znajte da je zapao u zamku!“

Žalosno je to kada se neko pozabavi grijesima i mahanama svoga brata i pored toga što su mu bili tajni i skriveni, a zaboravi se pozabaviti svojim grijesima i mahanama i pored toga što su mu vrlo dobro poznati, jasni i neskriveni!!! Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Neko će gledati trun u oku svoga brata, a neće vidjeti balvan kod sebe!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.5761.)

Bavjenje tuđim mahanama i grijesima spada u grijeh gibeta i ogovaranja, o čijoj ogavštini zbore brojni ajeti i hadisi, a ovo zlodjelo nije samo zlo za onoga ko ga čini, već je u pitanju nešto što širi mržnju i neprijateljstvo u jednom društvu i zajednici!

Kada se vratimo na praksu Selefa – prvih muslimana, primjetićemo da su se maksimalno bavili svojim grijesima i mahanama, i da su na sebe gledali nisko i ako su u očima ostaloga svijeta bili visoko. Bojali su se toga, da ako bi govorili o tuđima grijesima i mahanama, i sami ne budu iskušani istim! E’ameš kaže: Čuo sam Ibrahima kako govori: „Ja vidim po nešto što mi je mrsko i ružno, ali me strah od toga da i ja ne budem iskušan time spriječi od toga da govorim o tome!“ Prve generacije muslimana su uvjek imale na umu riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji je rekao: „Od ljepote islama nekog čovjeka jeste da se ne upušta u ono što ga se ne tiče!“ (Tirmizi, br.2317.)

Mu’az b. Džebel r.a., nam govori o jednom putovanju na kojeg je bio sa Allahovim Poslanikom s.a.w.s., kada ga je pitao: “O Allahov Poslaniče, obavijesti me o djelu koje će me uvesti u džennet, i koje će me udaljiti od džehennemske vatre. Poslanik s.a.w.s., reče: Pitao si me o nečemu veoma krupnom i velikom, koje će biti lahko samo onome kome ga Allah dž.š., olakša. Obožavaj samo Allaha dž.š., i nikog drugog mimo Njega, obavljaj namaz, izdvajaj godišnji zekat, posti mjesec Ramazana, obavi hadždž – a zatim reče: Hoćeš da te uputim na vrata dobra i hajra? Post je zaštita i štit, a sadaka briše grijeh isto kao što voda gasi vatru, kao i klanjati namaz u mrkloj noći dok ostali spavaju, pa prouči ajet: “U Naše riječi vjeruju samo oni koji, kad se njima opomenu, licem na tle padaju, i koji Gospodara svoga veličaju i hvale i koji se ne ohole. 16. Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. 17. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.” (El-Sedžda, 15-17.)

Nakon ovoga, Poslanik s.a.w.s., reče: Hoćeš li da te obavijestim o glavi svega ovoga i o njegovom stubu i o njegovom vrhuncu? Rekoh: Kako da ne o Allahov Poslaniče. Poslanik s.a.w.s., se dohvati za svoj jezik, pa reče: Strogo čuvaj ovo! Rekoh: Allahov Poslaniče, hoćemol’ odgovarati i za ono što samo prozborimo? Poslanik s.a.w.s., reče: Neimala te majka, o Mu’aze, zar će ljude u džehennemsku vatru, naglavačke bacati, išta više do žetva onoga što su njihovi jezici sijali!” (Sunen Tirmizi, br.2616.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je neki čovjek rekao: „O Allahov Poslaniče, jedna žena mnogo klanja ali voli vrijeđati narod svojim jezikom? Reče: Ona će ići u džehennemsku vatru! Opet reče: O Allahov Poslaniče, jedna žena malo klanja i posti, ali zna dijeliti sadaku u hrani a komšije nikako ne vrijeđa jezikom svojim? Reče: Ona će u džennet!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.5764.)

Jedna pobožna osoba srete pobožnjaka, pa mu reče: „Brate moj, volim te u ime Allaha dž.š.! On mu reče: Kada bi o meni znao ono što ja znam – zamrzio bi me u ime Allaha dž.š.! Ali, na ove riječi, prvi reče: Kada bih o tebi znao ono što ti znaš – to bi mi bila prepreka da te mrzim zbog toga što dobro znam ono što ima pri meni!“

Omer b. el-Hattab r.a., je rekao: „Allah se smilovao čovjeku koji mi je moje mahane poklonio!“

Nemojte svojim jezicima otvarati vrata gibeta i nemimeta, lošeg mišljenja i sumnjičenja, otkrivanja tuđih mahana i grijeha, kako ne bi ste sebi otvorili vrata zla i propasti, jer čovjek ima samo jedan jezik i oka dva, dok ostali svijet ima mnogo više jezika i očiju!

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Imam Sultanija džamije, Plav, Sandžak, CG

minber.ba