Kako opraštati…

Piše: Selim Alagić

Hvala Allahu, Gospodaru nebesa i Zemlje, Vladaru Dana sudnjeg, i neka su Allahov mir i blagoslov na Muhammeda, na njegovu porodicu i ashabe.

Molim Allaha da nas uputi na Pravi put, jer ako budemo na Pravom putu, onda nam nikakvo zlo neće moći nauditi jer zla nisu na Pravom putu i ona ne mogu da budu na Pravom putu. A ako nas nešto sputava i uništava, to znači da još uvijek hodamo krivim putevima.

Imami Buhari i Muslim bilježe vjerodostojnu predaju od Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je rekao: “Uistinu Allah ima devedeset devet imena, pa ko ih obuhvati (tj. nauči ih, spozna njihova značenja i postupa u skladu s njima), ući će u Džennet.”

Ovaj put spomenut ćemo samo jedno Allahovo ime:

El-Gaffaru – Onaj koji mnogo prašta الغفّار.

Rekao je Uzvišeni Allah u Kur’anu, u 53. ajetu sure Ez-Zumer,:

قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنْفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِنْ رَحْمَةِ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ (53)

“Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’”

Dakle, Allah mnogo prašta i ne otkriva sramote, blag je prema ljudima, daje im najvrednije poklone na najljepše načine te otklanja velike neprijatnosti. Ali, da bi Svemogući Allah oprostio grijehe, On je postavio i uvjet za to. Opraštanje ne dolazi samo od sebe. Da bi se nešto oprostilo, potrebna je akcija koja će tu reakciju pokrenuti. A svi znamo šta je to: pokajanje… Zar ne?

Rekao je Uzvišeni Allah u nastavku sure, u 54. ajetu:

وَأَنِيبُوا إِلَى رَبِّكُمْ وَأَسْلِمُوا لَهُ مِنْ قَبْلِ أَنْ يَأْتِيَكُمُ الْعَذَابُ ثُمَّ لَا تُنْصَرُونَ (54)

“I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.”

Povratak Allahu podrazumijeva pokajanje, poslije čega dolazi oprost. Vraćamo se Allahu kajući Mu se i tražeći oprost, te se samo Njemu prepuštamo i povinujemo, i to prije nego što nas stigne kazna Njegova.

Zatim, na početku je spomenut hadis o Allahovim imenima gdje se u tumačenju kazuje: “…nauči ih, spozna njihova značenja i postupa u skladu s njima…” Mi, ljudi, spoznajemo Allahov oprost, ali šta znači da postupamo u skladu s Allahovim oprostom? To znači da slijedimo metodu koju je u tom pogledu propisao Allah. To je Allahov sunnet. Znači, da opraštamo.

Međutim, često su dobra djela muslimana krnjavā dobra djela. Muslimani ih čine, ali ne čine ih potpuno ili na ispravan način. Zasad je u pitanju opraštanje.

Na osnovu Allahovog sunneta vidimo da Allah oprašta samo ako se ispune tri uvjeta.

1. “Vaš Gospodar je rekao: ‘Molite Me i Ja ću vam se odazvati…’” (El-Mu’min, 60)

2. “…da od Gospodara svoga oprost tražite i da se Njemu pokajete…” (Hud, 3)

3. “Allah neće oprostiti da Mu se išta pridružuje…” (En-Nisa, 48)

Da li razumijemo?

1. Nada u oprost zbog molbe,

2. Traženje oprosta za grijehe,

3. Očitovanje Allahove jednoće ili tevhida.

Da li mi kod sebe nalazimo ove uvjete kada “opraštamo” ljudima? Mnogi ljudi opraštaju bez razloga i, eto, zbog velike doze samilosti. Ne bi to bilo loše da ne postoji razlog zašto je loše. Opraštanje je u osnovi veoma lijepo djelo, veličanstveno djelo, no to se može pretvoriti u pravi mrak. Kako? Jesmo li ikada pomislili da, kada opraštamo nekome ko nam je učinio neko zlo, naprimjer verbalno nas povrijedio, a ta osoba ne moli za oprost u nekoj nadi da ćemo joj oprostiti, pa ona dobije besplatni oprost, da na taj način brišemo savjest te osobe?

Uzmimo za primjer dijete koje radi nešto što je štetno. Mnogi roditelji prave grešku i dopuštaju djetetu sve i svašta i kad dijete vidi da čini nešto što je inače loše i shvati da zbog toga ne biva zadržano ili ukoreno, ono onda smatra da je to uredu i nastavlja da to čini i dalje. I jednog dana kada roditelji iz nekog razloga odluče da to prekinu, česta je pojava da ta djeca vrište, udaraju i ne prihvataju ostavljanje svoje stečene navike.

Tako je i kod opraštanja. Muž tuče svoju ženu, a ona mu sve oprašta, pa kad nakon nekoliko godina njoj prekipi i ne može više trpjeti sve te batine i uvrede i povrede, ona se onda usprotivi. Slomljena je duševno i fizički. Kupilo se godinama. Mislila je da je sve oprostila, ali nije. Nije ni svjesna da se usprotivila velikoj zvijeri koju je sama “stvorila” i hranila dugi niz godina.

Znači, imamo zvijer koja, nakon svakog upućenog udarca, nije zaustavljana i nije naučena kulturi i poštovanju. Oprostiti nekome znači naučiti ga poštivanju.

Muž nije bio zaustavljen i od njega se nije tražilo pokajanje, pa je nastavio sa svojim lošim djelima i šejtan je to iskoristio. Ubacio se u savjest koja nije bila ispunjena pokajanjem. Pošto nije bila ispunjena pokajanjem, šejtan ju je ispunio čime je htio. A to je često oholost!

A rekao je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem: “Oholost je odbijanje istine i potcjenjivanje ljudi.” (Muslim)

Zbog toga neki ljudi ne mogu prihvatiti i ne žele prihvatiti kad im se nakon dugog niza godina počne govoriti: Ne možeš više udarati i maltretirati svoju ženu! Njihova je savjest promijenjena i oni to više ne razumiju. Oni su u zabludi. Ubijeđeni su da su na istini!

Rekli smo da je žena mislila da je sve oprostila, ali nije. Nije, jer njena savjest nije bila zadovoljena. Njena se savjest nije zadovoljila pokajanjem kojim je trebala zaliječiti rane. Zapamtimo da samo pokajanje liječi rane, a ne oprost… Oprost nas može uništiti ako ga ne dajemo kako treba i kome treba.

Ovo je bio samo banalni primjer, a stvarnost je globalne prirode… Možda nam je sad barem malo jasnije zašto pojedini ljudi ne mogu prihvatiti genocid koji se desio u Srebrenici… Podsjetimo se, NE samo u Srebrenici! Štaviše, oni smatraju da je to nešto što je sasvim uredu….

Možda sada vidimo da smo i mi tu malo krivi. Mi, muslimani, koji smo trebali da se vladamo u skladu sa Allahovim lijepim imenom! A da ne govorimo o samom početku kad su se genocidi počeli dešavati, danu kada su muslimani skrenuli sa Pravog puta i ostali nezaštićeni…

“Iz Beograda nisam čuo izvinjenje.” H. Silajdžić

Akos.ba