Čemu me moja bolest naučila…

Ovo nije priča o mom izlječenju, nego o tome čemu me bolest naučila. Sjećam se…

Tog dana doktorica mi je saopćila da moram na operaciju srca, sa 28 godina. Srčani zalisci potpuno su uništeni i jedina opcija za ozdravljenje jeste “ići pod nož”. Tu u njenoj ordinaciji rasplakala sam se i nastavila plakati na putu kući, i tri dana sam jecala. Da, nije bilo lahko prihvatiti vijest znajući da je operacija sama po sebi rizična i da se možda više neću probuditi nakon anestezije.

I, evo, pišem vama, a prošla je već godina od dijagnoze. Još sam živa, elhamdulillah. Živa i još ubjeđenija u jedno: Allahovi planovi bolji su od naših želja. Zaista, niti jedan dan nisam se ljutila na Boga što mi je dao ovo iskušenje, nikada nisam ovo gledala kao svoju kaznu, samo sam osjećala strah, da li ću uspjeti, preživjeti i pobijediti svoju nemoć.

Bilo me strah pada na ispitu vjerničke snage.

Onda je, Allahovom odredbom, odgođena operacija. Bila sam sretna što ću se i sljedećeg dana probuditi pored svog sina, što ću opet biti u svom domu, supruga i majka. Tad sam shvatila jedno:

Allah mi je dao vrijeme za nešto.

Ali za šta?

U moru preispitivanja, shvatila sam da Allah nikome ne daje iskušenja preko njegovih mogućnosti. Možda se negdje u meni sakrila snaga. Izaći će kad bude potrebno. Bolest me polahko bližila sa Allahovom Knjigom. Svakim danom prepoznavala sam da se rađam druga ja. Jača, ubjeđenija, zadovoljnija… Više mi nije bilo bitno koliko imam haljina u ormaru, da li imam novca u novčaniku, ko me ogovara, nijedan problem nije se činio velikim.

I tada naučih: Kad ti dođe blagodat koja ti razbukta strasti i odvrati te od Pravog puta, to je iskušenje. A ako ti se desi neki problem koji će te ispraviti na Pravi put, koji će ti pokazati put la ilahe illallah, to je počast.

Allah me voli! Poklonio mi je bolest da me približi Sebi. Shvatih da je ovo milost Gospodara, uputa, čišćenje i poklon. Zar ne trebam biti zahvalna na ovome? Dao mi je vrijeme za promjenu, za rad na sebi, za pokajanje… Prije bolesti bila sam pomalo izgubljena u vrtlogu dunjaluka. Često nisam znala prave vrijednosti braka, zdravlja, ahireta, ispravnog vjerovanja… previše sam trošila vremena na besposlice, na druženja s prijateljicama. Nisam uviđala da griješim. Vjernik ne smije tratiti slobodno vrijeme, mora se posvetiti sebi, naobrazbi, svojoj porodici, vjeri… Sad ovako bolesna zahvalim Allahu na svakom novom danu, na svakom novom jutru u kojem osvanem pored svog malog evlada. Uviđam i sama da sam ljepša ova druga ja. Bolja sam supruga svome mužu. Bolja sam prijateljica, bolja kćerka svojoj majci. Prva sam u popravljanju odnosa u bračnoj zajednici, elhamdulillah. Zar nije blagodat da u svojoj kući budem daijka, sebeb popravljanja stanja u svojoj porodici?

Ne ljutim se zbog sitnica, jer život je suviše kratak. Sad gledam da svoje slobodno vrijeme iskoristim u činjenju dobrih djela, da svaki posao koji obavljam bude sa ispravnim nijetom, da jeziku ne dopustim da zaradi Džehennem, da ostavim harame i uposlim dušu zikrom, da suzama ukrasim dove…

Bolji poklon nisam mogla dobiti jer velike su blagodati u njemu skrivene.

*Hvala Ti, Allahu, koji si nam dovoljan u svakom stanju i koji si najbolji zaštitnik! Ti si Onaj koji Svojom moći ojačava Svog slabog roba i Ti si Onaj koji Svojom dobrotom liječi svakog bolesnika i slabog.

Uskoro ću, ako Bog da, na operaciju. Sjetite me se u dovi…

Vaša sestra u islamu …
Edina R. N.

muslimanka.org