Islam i demokratija
Demokratija se u posljednjih nekoliko stoljeća, nakon renesanse, javlja kao reakcija naspram silnika i diktatora, ali u obliku koji se razlikuje od onog atinskog. Kreatori ove nove demokratije su zapadni mislioci, nudeći je kao jednu novu društveno-političku teoriju. Postepeno dolazi do njenog širenja u evropskim zemljama, da bi već u devetnaestom stoljeću bila primjenjena u većini zemalja. Osnovne odrednice ovog oblika demokratije su:
1. Narod ima neposrednu ulogu samo u izboru svojih predstavnika, te nije neophodno da nositelji izvršne i sudske vlasti budu birani neposredno.
2. Nije utvrđen poseban sistem uređenja. Tako imamo monarhiju, predsjednički i parlamentarni sistem, a svaki od njih naziva sebe demokratskim, jer narod ima određenu ulogu u formiranju vlasti.
3. Ako većina narodnih poslanika izglasa odluku da se u društvu, ili u nekoj od državnih institucija mora nešto učiniti, to će tako i biti, a ako većina narodnih poslanika odluči da se nešto ne čini, to se neće ni činiti. Odnosno, svaka odluka koja je donesena većinom glasova narodnih poslanika mora se provoditi.
Posljednjih nekoliko decenija, političari zapadnih zemalja definiciji demokratije pridodali su još nešto. To je takozvani laicizam.
Dakle, narod i dalje učestvuje u formiranju vlasti, odnosno u vladanju, s tim što sada u državnim institucijama, zvaničnim organima i organizacijama, ne smije biti nikakvog traga od vjere i vjerskih ubjeđenja naroda. Iz tog razloga, danas u nekim zemljama imamo pojavu zabrane ulaska u državne škole, skupštine i slično, za žene koje nose hidžab. Ovo novo tumačenje demokratije kreirali su antireligijski političari, oni koji se protive vjeri i nastoje spriječiti njeno širenje. To se posebno odnosi na islam. Čak se i u nekim islamskim zemljama nastoje nametnuti ovakva tumačenja demokratije, odnosno njihova primjena. S obzirom da kreatori te savremene demokratije nemaju nikakvo filozofsko objašnjenje, niti razumne dokaze za ispravnost ove teorije, oni su to pokušali objasniti na ovaj način: “Ako bismo vjernicima dozvolili da u zvaničnim, državnim institucijama održavaju vjerske obrede ili manifestacije, ili da u njih dolaze obučeni na način specifičan za njihovu vjeru, time bismo iskazali veći stupanj poštovanja prema njima nego prema ostalim ljudima. Zato, budući da su svi ljudi jednaki i svi uživaju ista prava, te ne smijemo dozvoliti nikakav oblik diskriminacije, vjernicima ne treba dozvoliti da u državnim organima ispoljavaju svoja vjerska osjećanja, oblačenjem, obredima ili manifestacijama.”
Sa stanovišta muslimana, koji svoju teoriju crpe iz duha islama i Kur’ana, ovaj oblik demokratije, odnosno ovakvo tumačenje demokratije, ne može se prihvatiti. Za ovakav stav postoje dva osnovna razloga:
1. Kreatori ovakve demokratije, odnosno njenog novog tumačenja, čine u stvari najveću diskriminaciju. Jer, ateisti, nevjernici, sada su slobodni raditi šta god požele, ponašati se i oblačiti po svom nahođenju, dok vjernici nemaju tu slobodu. U suštini, umjesto demokratije mi sada imamo diktaturu ateizma.
2. Sam islam je mnogo ranije i mnogo jasnije ukazao na jednakost ljudi: “O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali…”
Dozvoliti vjernicima da se oblače i ponašaju shodno svojim uvjerenjima, te da ta uvjerenja manifestuju i u zvaničnim institucijama jedne zemlje, ne znači dodijeliti im privilegovan status. Naprotiv, to znači dozvoliti im da budu ravnopravni sa ostalima.
Suština demokratije – daleko od kritizerskih definicija i terminologije – jeste da ljudi izaberu one koji će ih voditi i zastupati u domenu politike, te da im se ne nametne vladar ili sistem koji ne žele; da imaju pravo tražiti odgovornost od vladara kada pogriješi, te pravo da ga opozovu ukoliko zastrani; da ne budu vođeni ka ekonomskim, društvenim, kulturnim ili političkim orijentacijama i programima koje ne poznaju, s kojima nisu zadovoljni, i zbog kojih neko ukoliko se ne slaže s njima biva progonjen i kažnjavan za primjer drugima, te čak i mučen i ubijen.
Ovo je suština istinske demokratije za koju je čovječanstvo pronašlo praktične forme i metode kao što su izbori, referendum, davanje prioriteta stavu većine, pluralizam političkih partija, pravo manjine na opoziciono djelovanje, sloboda štampe, neovisnost sudstva itd.
Pa da li je demokratija – u svojoj suštini koju smo spomenuli -proturječna islamu? I odakle dolazi to proturječje? Koji su to jasni dokazi iz Kur’ana i sunneta koji upućuju na ovu tvrdnju?
Onaj koji podrobno proučava suštinu demokratije vidjeće da je ona u korjenu islama, koji ne odobrava da ljude predvodi u namazu čovjek koga oni preziru i sa kojim nisu zadovoljni.
U hadisu stoji: “Namaz trojice ljudi se neće uzdići iznad njihovih glava ni koliko pedalj…” a kao prvi od njih naveden je “čovjek koji predvodi ljude a oni ga preziru…”[1]. Ako je ovakav slučaj u namazu kako je onda u stvarima svakodnevnog života i politike?
U vjerodostojnom hadisu stoji: «Vaše najbolje vođe, tj. vladari, su oni koje vi volite i koji vole vas, i na koje donosite salavat, tj. za koje činite dove i koji donose salavat na vas, a najgore Vaše vođe su oni koje vi mrzite i koji mrze vas, i vi proklinjete njih a oni proklinju vas.»[2]
Kada govorimo o Islamu i demokratiji, te pravednim vladarima neizbježno je ne spomenuti način kako su vladali prvi halife Ebu Bekr i Omer i koliko su oni pridavali važnost mišljenjima drugih, a ne samo preferiranje svojih mišljenja kao što je danas slučaj u našim demokratskim državama:
Prvi halifa Ebu Bekr na početku svoje hutbe je rekao: “O ljudi, ja sam vaš vladar, a nisam najbolji među vama, pa ako vidite da sam u pravu pomozite mi, a ako vidite da nisam u pravu ispravite me… Pokoravajte mi se u čemu vidite da sam ja pokoran Allahu u odnosu prema vama, a ako Mu budem nepokoran, vi se niste dužni meni pokoravati”.
Omer el-Faruk, drugi halifa, je rekao: “Allah se smilovao čovjeku koji mi ukaže na moje mahane”, a rekao je: “O ljudi, ko kod mene vidi neko zastranjivanje neka me ispravi…” jedan iz mase mu odvrati govoreći: “Tako mi Allaha, sine Hatabov, kada bismo vidjeli kod tebe neko zastranjivanje ispravili bismo te oštricama naših sablji!
Jedna žena je proturječila njegovom mišljenju dok je on bio na minberu, u čemu on nije našao nikakve sramote, već je rekao: “Žena je u pravu, a Omer je pogriješio!” Islam je prije demokratije definirao principe na kojima počiva njena bit, ali je detaljne razrade ostavio muslimanima kao predmet iznalaženju (idžtihad), u skladu s propisima njihove vjere, zahtjevima života, te promjena u njihovom životu s obzirom na vrijeme i mjesto, te zahtjevima novih životnih situacija u kojima se čovjek nađe.
[1] Ibn Madždže
[2] Bilježi Muslim
