Na samrti će se najviše kajati alim koji je zloupotrijebio svoje znanje

Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”Prednost alima nad pobožnjakom je kao prednost Mjeseca nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici Allahovih poslanika, a Allahovi poslanici nisu ostavljali iza sebe dinare i dirheme, već znanje, i onaj ko uzme znanje, uzeo je veliko dobro.” Komentirajući kur’anski ajet iz sure El-Mudžadele: Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje, Abdullah ibn Abbas je rekao: ”Ulema je iznad običnih ljudi sedamsto stepeni, a između svakog stepena je petsto godina.”
Potreba za istinskom ulemom
Mnogobrojni su kur’anski ajeti i hadisi Poslanika, s.a.v.s., u kojima se hvali islamsko znanje i oni koji posjeduju takvo znanje, i nema sumnje da je potreba za alimima, koji će na druge prenositi istinsko znanje i pozivati ljude u Allahovu vjeru, nasušna potreba u svakom vremenu, a danas posebno, jer smo svjedoci da se čovječanstvo guši u moru nevjerstva, sujevjerja i nemorala, i da je svakim danom sve veći broj šejtanovih misionara i aktivista koji pozivaju u zabludu, fesad, zlo i grijehe. A nema boljeg sredstva za spašavanje ljudi i izbavljenje iz zablude od pozivanja u Allahovu vjeru i ustrajnosti na tom putu. To potvrđuju i riječi Allaha, dž.š., u Kur’anu: A ko govori ljepše od onoga ko poziva ka Allahu i radi dobra djela i kaže: ”Ja sam musliman”. Kada je Hasan Basri jedne prilike proučio ovaj ajet, rekao je: ”Zaista je čovjek opisan u ovom ajetu najbolji i Allahu najdraži čovjek.”

Da bi islamski učenjak, profesor islamskih nauka, muftija, daija, imam u mesdžidu, hatib, muallim, s pravom mogao ponijeti taj epitet, i da bi ispunio svoju zadaću i da bi da’wa urodila plodom, moraju se ostvariti dva temeljna uvjeta koja su vezana za odnos prema tom časnom pozivu. Kur’an na mnogim mjestima spominje ta svojstva, i nema ni jednog Allahovog poslanika a da ih nije ponavljao i isticao svome narodu. Prvo je: ”O narode moj, ja ne tražim od vas nagrade za ovo; mene će nagraditi Onaj Koji me je stvorio! Zašto se ne opametite?” I drugo: ”Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem; jedino želim da učinim dobra koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.”

Dakle, oni koji rade na polju da’we i podučavanju ljudi ispravnom vjerovanju, za svoj trud ne očekuju nagradu od ljudi. Zašto? Pa zato što je islam Allahova vjera koju je On za ljude odabrao, a nije vlasništvo i monopol bilo kojeg čovjeka. Islam je iznad svih ovosvjetskih interesa i on se ne uči niti proučava radi dunjalučke koristi, položaja i ugleda. Osim toga, islamski učenjak nikako ne bi smio raditi suprotno onome što drugima naređuje ili zabranjuje. Naprotiv, on mora biti živa slika i prilika islama, i islam se mora prepoznavati kako u njegovim riječima tako i u njegovim djelima, i u cjelokupnom njegovom ponašanju. Allah uistinu voli onoga ko spoji poziv daije i uzoritost. Onaj ko zna i radi po znanju, sličan je plodnoj zemlji koja je sama po sebi korisna i koja koristi drugima.
Preko vjere do položaja i ugleda
Nažalost, kao što ljudi često puta zloupotrebljavaju ostale Allahove blagodati, tako isto zloupotrebljavaju i znanje, pa čak i ono koje je vezano za vjeru, a koje je Allah objavio preko Muhammeda, s.a.v.s., da bi se ljudima objasnila svrha života i njihova uloga na dunjaluku, i da bi ljudi slijedeći Njegovu uputu ostvarili sreću na dunjaluku i vječnu nagradu na ahiretu. Naprimjer, nije teško primijetiti da krovna vjerska institucija Bošnjaka sve više liči na firmu u kojoj se zarađuje dunjalučka, a ne ahiretska nafaka, i da ljudi koji završavaju vjerske škole i stječu visoka zvanja razmišljaju kako će se nakon školovanja zaposliti i uhljebiti, a ne kako će i koliko hizmetiti islamu i muslimanima. Bitno je da su se profesori ugnijezdili za svojim katedrama, imami i muallimi u svojim kancelarijama i minderlucima, a što je znanje o islamu i vjerska svijest Bošnjaka na najnižim granama, to malo koga zabrinjava.

Umjesto ozbiljnog da’wetskog programa i savjesnog i odgovornog djelovanja na terenu, žalosno je da IZ pristaje i uporno podržava ideju da se islamijjet održava kroz mevludanje, koncerte, izmišljena dovišta i najobičniji folklor. Iole upućen musliman zna da se na taj način ne čuva din i da se kako imansko tako ni opće stanje ummeta neće promijeniti nabolje pjesmom, igrom i zabavom. Da je stanje više nego alarmantno svjedoči i činjenica da se broj, posebno seoskih mevluda i gala koncerata na gradskim stadionima i u dvoranama, iz dana u dan povećava i postaje svojevrsni trend i zaštitni znak nekog, samo nama Bošnjacima svojstvenog i shvatljivog islama. Dok Bošnjaci, predvođeni vjerskim vođama, pjevaju ilahije, kaside i sevdalinke, moralni pad, politička i ekonomska kriza sve se više produbljuju i povećavaju. A što se tiče aktivnog učešća uleme na javnoj pozornici života, i hvatanja ukoštac sa iskušenjima i problemima našeg naroda, i pokušaja da se oni rješavaju, njega skoro da i nema, osim kod rijetkih pojedinaca kojima se Allah smilovao.

Radi usporedbe i ibreta, spomenut ćemo slučaj Katoličke crkve u Hrvatskoj. Naime, tamošnji biskupi su nedavno u svojim propovijedima žestoko kritizirali mnoge nepravilnosti u hrvatskom društvu. Prozvali su medije i institucije da svojim nesavjesnim i neodgovornim djelovanjem čine ogromnu štetu širem društvu. Upozorili su na enormno širenje nemorala, mita, korupcije, kamatarenja, lihvarenja i organiziranog kriminala. I na taj način dali do znanja političkom establišmentu i medijima da neće biti ostavljeni na miru, i da se neće moći tek tako poigravati sa čašću, životom i imetkom njihovog naroda. Svi ti i mnogi drugi problemi i bolesti nagrizaju tkivo našeg naroda, ali se glas i briga islamske uleme u BiH ne čuje i ne vidi, iako im je to i ljudska i profesionalna obaveza i dužnost. Davno je rečeno: Prosperitet i vrijednost naroda zavisi od vrijednosti vladara, a vrijednost vladara zavisi od vrijednosti uleme.
Zadaća uleme
Istinska ulema treba da bude savjest muslimana, a kada nje nema, onda se ozbiljno moramo zabrinuti za našu budućnost. Nema nikakve fajde od znanja koje djelo ne prati. Povećanje znanja bez djela je bolest, poput bolesti hidrocefalusa ““ deformiteta kod novorođenčeta gdje je glava nesrazmjerno velika u odnosu na tijelo, tako da slabašno tijelo nije u stanju držati ogromnu glavu. U tom slučaju znanje se zloupotrebljava i jedno se govori, a drugo se radi. Allah, dž.š., žestoko je ukorio one koji jedno govore, a drugo rade: Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Na drugom mjestu u Kur’anu, Allah, dž.š., poredi ulemu prijašnjih naroda, koja je izdala emanet vjere, sa magarcem: Oni kojima je naređeno da po Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi.

Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., proučio ajet: One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju ““ nakon toga je upitao ashabe: ”Znate li ko su oni koji imaju pravo da proklinju?” Odgovorili su: ”Allah i Poslanik Njegov najbolje znaju!” Onda im je rekao: ”To su životinje na zemlji koje je pogodila suša zbog postupaka loše i pokvarene uleme.” A islamski učenjak Ibnul-Kajjim el-Dževzi, u svojoj knjizi El-Fevaid govoreći o nedosljednoj ulemi, kaže: ”Oni sjede na vratima Dženneta i svojim jezicima pozivaju u Džennet, a svojim djelima u Vatru. I kad god njihov jezik kaže ljudima ““ požurite, djela kažu ““ ne slušajte ih, jer da su ubijeđeni u ono što pozivaju prvi bi se oni odazvali. Oni se predstavljaju kao putovođe, a ustvari su drumski razbojnici.”

Muslimani očekuju i žele od uleme, od svojih vjerskih autoriteta, da im daju rješenja za životna pitanja, da im budu od koristi, da dijele sudbinu sa svojim narodom, i da su u svako doba dana i noći spremni da brane ono u šta pozivaju, i da stanu pred narod kao istinske vođe uz koje će se ljudi osjećati sigurnim i ponosnim. Narod želi praktičan primjer, a ne samo priču. Da’wa nije samo puka riječ koja se izgovara, niti samo minber s kojeg se drže vazovi. Ona je temeljiti odgoj, podučavanje, planiranje, istinska briga za jačanje dina, naređivanje dobra i sprečavanje zla na najljepši način. Poslanik, s.a.v.s., je za to najbolji uzor.

Kada se nakon Hidžre gradio mesdžid u Medini, on je prvi učestvovao u izgradnji mesdžida, u bitkama protiv nevjernika i idolopoklonika također je bio prvi i ashabi su se u teškim trenucima sakrivali iza njegovih leđa. U ratu i miru, on kao poslanik, alim i vođa, uvijek je bio uz muslimane i dijelio sa njima dobro i zlo. Zbog toga oni koji žele da uistinu ponesu epitet ”nasljednika” Allahovih poslanika moraju biti najiskreniji i najhrabriji ljudi, jer oni najbolje znaju da kukavičluk i bježanje od odgovornosti neće produžiti edžel. Moraju biti primjer drugima u radu i žrtvi za islam, u skromnosti i odricanju od dunjaluka, jer najbolje znaju koliko je on bezvrijedan i prolazan. U suprotnom, bit će od onih koji će se gorko kajati kad im Melek smrti dođe, jer islamski učenjaci su kazali: ”Na samrti će se najviše kajati alim koji je zloupotrijebio svoje znanje.”

Abdusamed Nasuf Bušatlić

sebil.eu