“Najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana”

Ovo se kur’ansko pravilo primjenjuje u međusobnim odnosima. Ono je spomenuto u kontekstu govora o poslaniku Musau, alejhis-selam, i dobrom čovjeku iz Medjena koji je svoje kćerke poslao da napoje stoku, jer on to nije mogao učiniti, pa su se one zadržale čekajući da svi pastiri napoje svoja stada. Neustrašiv i odlučan, Musa, alejhis-selam, požurio je da napoji stoku koja je pripadala spomenutim djevojkama, a da to one od njega nisu zatražile. Vrativši se kući, ispričale su svom starom ocu šta se dogodilo, te je on poslao jednu od njih da ga pozove. Musa se odazvao na poziv starog čovjeka i ispričao mu šta se sve s njime dogodilo u Egiptu. Jamačno znajući da se njihov otac, jer je star i nemoćan, ne može baviti onim čime se bave domaćini, rekla je jedna djevojka: “‘O oče moj, uzmi ga u najam, najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana’” (el-Kasas, 26). Tako je rekla kao da je objasnila razlog traženja najamnika. Snaga i povjerenje potrebni su za izvršavanje teških poslova onako kako treba.

Izričito spominjanje ovih dviju karakteristika (kojima se Musa nadasve odlikovao) dovoljno je kao pokazatelj da je ova djevojka bila izrazito pronicljiva. Snaga i povjerenje karakteristike su koje su bile odabrane i posebne u svim vjerozakonima i u svim narodima. Rukovodeći se ovim kur’anskim ajetom, islamski su učenjaci zaključili da kad u pogledu poziva i funkcije prvenstvo pripada onom ko je snažan i pouzdan, i sve što je neki poziv složeniji i odgovorniji, to se spomenute dvije karakteristike više traže.

Onaj ko razmišlja o veličanstvenom Kur’anu zapazit će da su snaga i povjerenje karakteristike koje stoje u čvrstoj i otvorenoj vezi kad je riječ o nekim ovozemaljskim poslovima od kojih ćemo izdvojiti samo neke.

Dostavljanje objave poslanicima i vjerovjesnicima zahtijeva snagu i povjerenje. Džibril, alejhis-selam, melek koji je zadužen za dostavljanje Božijih riječi ljudima, u Kur’anu je časnom ovako opisan: “Kur’an je, zaista, kazivanje izaslanika plemenitog, moćnog – od Gospodara Arša – cijenjenog, kojem se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog.” (Et-Tekvir, 19 – 21)

Upravljanje ovozemaljskim dobrima iziskuje snagu i povjerenje. Vjerovjesnik Jusuf, alejhis-selam, obratio se vladaru Misira: “‘Postavi me da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan’” (Jūsuf, 55). Značenje je ovo: ja dobro čuvam ono što mi se povjeri i ništa ne potrošim bespravno, znam se brinuti o uvozu i izvozu robe, upućen sam u planiranje, dijeljenje i čuvanje. Jednom riječju, upućen sam u sve u šta mora biti upućen onaj ko se bavi čuvanjem zajedničke imovine.

Izvršavanje složenih i teških zadataka također traži snagu i povjerenje. Vjerovjesnik Sulejman, alejhis-selam, zatražio je od svojih vojski da mu donesu prijestolje kraljice Sabe Belkise… Evo o tome Božijih riječi: “‘O dostojanstvenici’, reče on, ‘ko će mi od vas donijeti njezino prijestolje prije nego što oni dođu da mi se pokore?’ ‘Ja ću ti ga donijeti’, reče Ifrit, jedan od džina, ‘prije nego što iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.’” (En-Neml, 38, 39)

Na osnovi ovih kur’anskih ajeta neki islamski učenjaci zaključili su sljedeće: “Kad je riječ o nekom pozivu i poslu, treba znati ko je najpodesniji da ga obavlja te ko je za to snažan i pouzdan. Izraz snaga ima različito značenje, u skladu s različitim pozivima i poslovima, pa se snaga glede vojskovođe odnosi na hrabrost, umješnost u vođenju rata, lukavost, rukovanje različitim oružjima i oruđima; snaga u pogledu kadije odnosi se na poznavanje šerijatskih propisa, da bi sudio pravedno, kao i mogućnost izvršavanja presude… A izraz emanet, povjerenje, znači da se čovjek boji Allaha, a ne ljudi, te da Božije riječi ne zamjenjuje za ovozemaljsku korist… Ko je zaslužniji i najpodesniji za obavaljanje određenog poziva i posla može se saznati na osnovi poznavanja svrhe i cilja tog poziva i posla, te upućenosti u način ostvarenja tog cilja. Onaj ko poznaje cilj i sredstva, takav će svoj posao savršeno obaviti.”

Abdurrahman Kuduzović, Minber.ba